Kako tretirati medijske tvorevine, poput filmskih i karikaturalnih prikaza poslanika Muhameda, koje razbacuju plamene iskre i potiču opasne nerede u kojim se sudaraju vjera i politika
Svijet je pun smutnje. Ona nikad neće biti uklonjena, ali se
nikad ne treba prestati s njom boriti, smutljivce javno razobličavati i njihovu
ružnu rabotu žigosati.
Da li smutnju treba i zakonski osujećivati, a njene aktere
kažnjavati i njihova (ne)djela trpati u fioke, ne dopuštajući da komuniciraju
sa masama, e – tu se svijet već ne slaže. Jedni lako potežu za cenzorskom sjekirom, drugi
su za načelo „cvjetanja hiljadu cvjetova“, treći vjeruju u moć javne i
političke kritike, koja je, navodno, dovoljna kazna za drznike i one koji
zastupaju i propagiraju nešto što potpiruje masovne sukobe.
Svijet se sa ovim dilemama susreće sve češće. Odgovor,
izgleda, više nije potpuno jasan ni zemljama sa krajnje liberalnim režimima, u
kojim ništa nije bilo toliko sveto da ne bi bilo kritikovano, omalovažavano, pa
i izvrgavano ruglu. Javne, umjetničke, medijske i slične slobode važile su za
nesalomljive stubove demokratije i modernoga načina življenja.
A onda je i ta svetinja u košnici krize, kojoj, izgleda,
ništa ne ostaje izvan dohvata, postala upitna. Neke riječi i slike progovorile
su poput baklji koje naširoko razbacuju opasni plamen, prijeteći da postanu
povod za globalnu smutnju, nerede, čak i masovna ljudska stradanja.
Novi primjer je međunarodna zategnutost potaknuta filmom
„Nevinost muslimana“, u kojem je sasuta salva pogrda i žaoka na račun božijeg
poslanika Muhammeda, ličnosti koju muslimanski vjernici poistovjećuju sa samim
islamom. Oni su, ovim povodom, rekli svoje: negdje ubistvima, negdje silovitim
demonstracijama, negdje mirnim, dostojanstvenim javnim prezirom prema
„umjetnicima“ i „karikaturistima“ koji su se ostrvili na ličnost prema kojoj
posebno uvažavanje gaje stotine miliona ljudi na ovoj planeti.
S druge strane, u zemaljama iz kojih su strijele odapete,
planule su žive polemike: kako se odnositi prema tim medijskim (ne)djelima?
U Americi, mjestu nastanka kobnoga filma, javnost se slaže u
procjeni njegove uvrijedljivosti. No, ne vidi se nikakva aktivnost kojom bi se
dalji javni život tog medijskog prljavca osujetio.
Polemike plamte i u Njemačkoj. Kancelarka Merkel (Merckel)
rado bi uhvatila đavola za rogove, svjesna šta ideje iz tog filma proizvode na
javnoj i političkoj sceni, ali ipak ne izražava spremnost da svoje potčinjene
potakne na zabranu prikazivanja ovoga uratka u svojoj zemlji.
A kandidata za „slavu“ ove vrste svakim danom je sve više. Desničarska
stranka „Pro Deutschland“ želi da u jednom berlinskom kinu odmah prikaže sporni
film. Novinari, umjetnici, javne ličnosti, pa i obični građani nikako da nađu
zajednički odgovor na pitanje: Šta da se radi?
Da li se iza ovoga filma, pita se komentator lista „Die
Welt“, krije dobra ideja? Jasan odgovor glasi - NE. Da li je, uprkos svemu,
prikazivanje filma legitimno? Odgovor je, za uticajni njemački list, jasan -
DA. Po njima, umjetnička sloboda važi i za kič i za propagandu.
I Francuze je uhvatila drhtavica. Vide da film i karikature,
objavljene u jednom njihovom žurnalu, potpiruju opasan oganj, ali nisu sigurni
da, i pored toga, treba posezati za službenim zabranama.
Zapad se, ovim povodom, sudario sa jednom od svojih
svetinja: slobodom javnog i umjetničkog izražavanja. No, kao da nije svjestan
šta radi, u tome brka aršine i sopstvenu praksu. U jeku pomame oko
uvrijedljivog tretmana poslanika Muhammeda, francuski sud začas se složio oko kažnjavanja
„uvrijedljivog“ tretmana supružnice engleskoga prijestolja prijestolja. Njene golišave
slike začas su službenim pečatima zabranjene za objavljivanje.
Znamo i da su ti isti Francuzi pobornici ideje da se u ovoj
zemlji zatvorski kažnjava delikt riječi, konkretno – negiranje genocida koji je
prije stotinjak godina počinjen nad Armencima? Znamo da Nijemci u tren oka sa
zemljom zatiru svaki javni govor koji Hitlera tretira drugačije od zvanične
historije? Ni Amerikanci nisu bolećivi prema vrijeđanju svojih svetinja: od
predsjednika se ne smije praviti majmuna, o ratovima kojim se štite nacionalni
interesi ove zemlje ne može se izvještavati mimo onoga što propisuju država i
vojska.
Cenzura je, dakle, davno ušla u zapadnu političku i
pravosudnu praksu. Slobode i zabrane žive jedno uz drugo. No, pravi principi
još, ipak, nisu uspostavljeni. Kako rekoše još stari Grci: Što je dozvoljeno
Jupiteru, nije dozvoljeno volu!
Drugim riječima, ako je nekoj zapadnoj zemlji interes da
nešto brani, ona to štiti svim sredstvima, ne obazirući se na moguće
ugrožavanje principa slobode mišljenja i javnoga izražavanja. Ako, pak, tog
interesa nema, onda su niže i barijere nemoralu, vrijeđanju i potpaljivanju
sukoba.
Pravog mjerila i obavezujućeg recepta, očito, u ovome nema.
Strepnju koja se, povodom filma i karikatura koje muslimani doživljavaju kao
uvredu, svijetom širi meteorskom brzinom, pomenuta dvoličnost čini još većom i
opasnijom.
