Slučaj ministra Heleza pokazuje da
kriminalne i prevarantske halke svoje jatake imaju i u strukturama vlasti, što
borbu s njima čini težom i opasnijom
Ne jednom u novinarskoj karijeri, u
trenucima iskrenosti, ljudi iz vlasti žalili su mi se „da su im ruke vezane“,
da vide probleme, da znaju barijere i krivce za neku lošu praksu. Ali,
jednostavno, nisu u stanju, bez svoje krivnje, da se s njima iznesu, zbog čega
ih javnost kritikuje, pa i osuđuje.
Mnoga poznata imena mogu se uklopiti u
ovaj šablon. Za objašnjenje principa dovoljna je neprijatna dogodovština s
kojom se sudario federalni ministar za boračka pitanja Zukan Helez.
Neko vrijeme, nakon preuzimanja
pomenute pozicije u Vladi FBiH, Helez je, iz svoga staleža, u medijima bio
najčešće prisutna ličnost. Svoje cijevi uperio je u jednu tvrđavu s kojom se
nijedna dosadašnja vlast nije obračunala sa uspjehom: u naknade bivšim borcima.
Preciznije, u nezasluženi dio tih naknada, u nekim slučajevima preuveličanim, u
nekim, pak, potpuno nezasluženim.
Opće je uvjerenje, koje svi imamo, ali
smo sa opipljivim dokazima manjkavi, da je masa podrumaša i zabušanata iz
ratnoga razdoblja kasnije došla, raznim krivinama i marifetlucima, do papira kojim se dokazuje njihov oružani
doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Svima se, pa možda i Helezu, provođenje
te famozne revizije činilo prostim kao pasulj. Cilj je bio privlačan: da pravi
borci dobiju veću mjesečnu gibiru, a da ukupni budžetski iznos koji to
servisira bude manji.
Da bi se to ostvarilo, trebalo je „samo“
razotkriti lažne borce, zapravo prevarante koji su, bez ispaljenoga metka, stigli
na liste branilaca o kojim bi država i narod, s pravom, trebali i novčano da se
pobrinu u mirnodopskom razdoblju.
Znamo da za proteklih dvadesetak
mjeseci, koliko vodi pomenuto ministarstvo i bučno trubi o potrebi revizije,
Zukan Helez nije napravio ni blizu onoliko koliko se činilo da će uraditi.
Demagog – govorili su jedni. Politički prevarant – dodavali su drugi. Treći su
u njegovim najavama i obećanjima vidjeli
samo praznu slatkorječivost, sračunatu da mu priskrbi lijep imidž u javnost
koja dobro zna da ovdje, pored prekaljenih, ima i sva sila lažnih boraca.
No, nakon što je ovih dana, uplašen,
javno kriknuo, pa i imenovao čovjeka – kojem je on formalni šef - a koji mu već duže prijeti, uključujući i
pominjanje metka i čela, ponešto postaje jasnije. Nije, naime, sve do Heleza.
Možda je i najmanje do njega!
Pomenuti ministar očito je gurnuo prst
u osinjak, tamo gdje se korupcija davno odomaćila, gdje su lažne boračke
potvrde postale unosnije od falsifikovanih fakultetskih diploma. Unosne za one
koji ih dobiju, ali, također, i za one koji ih izdaju: koji su za šaku maraka
spremni da ratnom podrumašu prišiju čak i neki vojni čin.
Jednog takvog, u svojoj administraciji,
načepio je ministar Helez. Optužio je čovjeka za lažiranje boračkih potvrda i,
umjesto da time šire otvori vrata dalje istrage, najednom je došao u situaciju
da se zabrine za vlastitu glavu.
Niko se, naime, pilava ne odriče
vlastitom voljom, bez otpora, pa ni pomenuti Helezov službenik. A koliko je
takvih koji su, za masne provizije, raznim alčacima prikačili boračka odličja i
penzije, koliko su društvenog, budžetskog novca dosad preselili u svoje
džepove? I nije im ni na kraj pameti da odustanu od toga što im pada s neba.
Riječju, revizija boračkih statusa,
prinadležnosti i privilegija osinjak je pun otrovnih baja. Sam se Helez s njima
ne može obračunati, ma koliko to želio. I nijedna vlast, ni kolektivno ni
pojedinačno, ne može tako lako, kako se to javnosti obično čini, udariti po
glavama raznim pijavicama, škorpijama, pa i pravim kobrama koje truju ovu
državu, na njen račun nezasluženo žive ili se čak i bogate.
Da bi se uhvatila ukoštac sa njima,
vlast mora jako pomno razraditi takav projekat, angažirati svu masu alata i
naoružanja, te iza toga stati čvrsto i zajednički. Ostavi li resornog ministra,
poput Heleza, samoga u toj bici, na cjedilu, prije ćemo imati jednoga ministra
manje negoli će se, bar za jedno ime, smanjiti preduga lista onih koji i u miru
kusaju iz vojničkoga kazana.
Mnogi koji su olako gurnuli prst u
osinjak do bola su se opekli. Zoran Đinđić u Srbiji je platio glavom svoj
pokušaj da tamošnoj mafiji malo potkreše prste. Kenedijevi su, svojedobno u
Americi, pravo sa predsjedničkih i ministarskih pozicija spuštani pod zemlju,
jer su protiv imperija zla u svojoj državi krenuli nezaštićenih leđa.
I u ovoj zemlji puno je zla, lopovluka
i parazitizma koji treba sabljom sasijeći. No, mora se znati da dobra volja i
spremnost da se to učini nije jedini, pa ni najvažniji uslov. Grebatori i profiteri
su prave vojske, dobro organizirane i vođene, svačim do zuba naoružane, u sve
pore uvučene. Vidjelo se to u nekoliko velikih policijskih akcija koje su u
posljednjih mjesec dana otkrile da su važan dio organiziranoga kriminala i
policajci, obavještajci, poreski inspektori, dakle ljudi iz kuće vlasti,
plaćeni da se bore protiv onoga u čemu, ustvari, učestvuju.
Sve to vlast mora da zna kad ulazi u
obračun sa njima, sve do spoznaje da je to bitka protiv same sebe, zapravo
protiv onih slojeva u svojoj strukturi koji su istovremeni, tajni dio
mafijaško-kriminalnih, prevarantskih i sličnih halki. U suprotnom, nesvjesni da
formalni vršioci najviših dužnosti počesto nisu i stvarni vladari, neki od
njih, na kraju, mogu ugroziti sami sebe.
Slučaj Helez za ovo bi trebao biti
dobar primjer i pouka.
