Smisao inadžijske crkve u dvorištu Fate Orlović opasno je sličan smislu filma kojim su teroristi zamahnuli u Bengaziju
Svijet sjedi na buretu baruta i nikad se ne zna kad će kobna
šibica da plane. Jednom se to već dogodilo 11. septembra. Jedanaest godina
poslije, istoga datuma, svijet je možda ponovo uronio u vrtlog krvavih sukoba.
I dok američka vlada još mjerka svoju reakciju na svirepa ubistva njenih
službenika u Bengaziju, lančani protesti stižu pred njene ambasade u Egiptu,
Jemenu, Tunisu...
Sve je naizgled krenulo zbog tamo nekog filma i tamo nekog
režisera koji je na tamo nekoj internetskoj stranici izvrgnuo ruglu islam i
poslanika Muhammeda. Na političkoj sceni na kojoj su suha drva odavno složena
kao pred početak najteže zime, požar je time lako podmetnut. Nedavno
"proljeće" demokratizacije moglo bi, u tren oka, da se pretvori u
paklenu "jesen".
Priča o svirepom ubistvu u Bengaziju, ustvari, stara je
priča o nezagašenom opušku usred sasušenog lišća. Tako je tamo, tako je i
ovamo: kod nas.
Strah me, iskreno govoreći, kako će se ohladiti ta godinama
žareća buktinja od crkve u dvorištu Fate Orlović, opet aktuelizirana sramnim
ponašanjem srpske politike. Ko bi čestit povrijeđenoj starici zamjerio da je,
onako kako je juče zaprijetila, svojim rukama skloni ispred svoga prozora? I ko
bi onda, i kako, obuzdao masu koja bi se, podijeljena za i protiv, u tren oka
mogla pohvatati za vratove?
Smisao inadžijskoga postojanja spomenute bogomolje opasno je
sličan smislu filma koji je ovih dana, u drugom dijelu svijeta, odnio četiri
nevina života i potakao krizu svjetskih razmjera.
I tamo i ovamo, to se isto zove: bacanje soli na žive rane!
