14. 09. 2012.

Bacanje soli na žive rane


Smisao inadžijske crkve u dvorištu Fate Orlović opasno je sličan smislu filma kojim su teroristi zamahnuli u Bengaziju


Svijet sjedi na buretu baruta i nikad se ne zna kad će kobna šibica da plane. Jednom se to već dogodilo 11. septembra. Jedanaest godina poslije, istoga datuma, svijet je možda ponovo uronio u vrtlog krvavih sukoba. I dok američka vlada još mjerka svoju reakciju na svirepa ubistva njenih službenika u Bengaziju, lančani protesti stižu pred njene ambasade u Egiptu, Jemenu, Tunisu...
Sve je naizgled krenulo zbog tamo nekog filma i tamo nekog režisera koji je na tamo nekoj internetskoj stranici izvrgnuo ruglu islam i poslanika Muhammeda. Na političkoj sceni na kojoj su suha drva odavno složena kao pred početak najteže zime, požar je time lako podmetnut. Nedavno "proljeće" demokratizacije moglo bi, u tren oka, da se pretvori u paklenu "jesen".
Priča o svirepom ubistvu u Bengaziju, ustvari, stara je priča o nezagašenom opušku usred sasušenog lišća. Tako je tamo, tako je i ovamo: kod nas.
Strah me, iskreno govoreći, kako će se ohladiti ta godinama žareća buktinja od crkve u dvorištu Fate Orlović, opet aktuelizirana sramnim ponašanjem srpske politike. Ko bi čestit povrijeđenoj starici zamjerio da je, onako kako je juče zaprijetila, svojim rukama skloni ispred svoga prozora? I ko bi onda, i kako, obuzdao masu koja bi se, podijeljena za i protiv, u tren oka mogla pohvatati za vratove?
Smisao inadžijskoga postojanja spomenute bogomolje opasno je sličan smislu filma koji je ovih dana, u drugom dijelu svijeta, odnio četiri nevina života i potakao krizu svjetskih razmjera.
I tamo i ovamo, to se isto zove: bacanje soli na žive rane!

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...