Logika stvaranja vladajućih
koalicija jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i
sam čin izlaska građana na izbore
Jedna velika izborna kampanja upravo
je u jeku: građani uskoro treba da kažu ko će njihove općine voditi u narednom
četvorogodišnjem mandatu. Vjeruje se da će to biti poznato nekoliko dana nakon samog
glasačkog čina, planiranog za nedjelju, 7. oktobra.
To što se kod nas odavno dešava i
nakon općinskih i nakon opštih izbora, međutim, ulogu takozvane volje građana
čini ne baš onoliko bitnom koliko za nju volimo da kažemo da je važna. Mogu
glasači, naime, i gotovo polovicu svojih glasova dati jednoj političkoj struji,
odnosno stranci, pa da nje ipak ne bude za kormilom njihove općine. Tako je to
sa demokratijom i sa savremenim parlamentarizmom.
U biti, u današnjim političkim
sistemima, kakav je i naš, parlamentarizam i izbori počesto se pretvaraju u vlastito ruglo. Takozvani izborni pobjednici postali su vrlo relativan pojam:
oni to mogu biti prema broju glasova dobijenih na izborima, ali kasnije, kada
se stvaraju vladajuće koalicije, oni se lako izvrgnu i u čiste gubitnike.
Logikom matematike, odnosno operacije sabiranja brojeva, tri osrednje stranke
mogu da nadmaše onu najjaču, te da na taj način osujete i izbornu volju isto
tolike količine glasača.
Logika stvaranja vladajućih koalicija
jača je od svake druge, iako obiluje nizom mana koje obesmišljavaju i sam čin
izlaska građana na izbore. Mi to još nismo doživjeli u krajnjoj izvedbi, osim u
kratkom periodu kada je, prije 15-tak godina, Dodik postao premijer Republike
Srpske, iako je imao glasačku podršku ne veću od svoje proširene obitelji.
Dijelom se to pokazalo i u načinu na koji je, Alijansom za promjene, vlast u
BiH formirana nakon izbora 2000-te godine.
U svijetu je, međutim, bilo mnogo
primjera da najjače stranke nakon izbora izvise, to jest da ostanu izvan
vladajućih krugova. Po principu: Dva loša ubiše Miloša, zbir udruženih
stranačkih rezultata poništavao je nečije visoke pojedinačne učinke. U našem
susjedstvu, u Hrvatskoj, to se u ekstremnoj varijanti pokazalo 1996. godine,
kada je Tuđmanov HDZ u Zagrebu dobio gotovo 50 odsto glasova. No, kad su se svi
ostali, ama baš svi, uhvatili za ruke, HDZ je otpao iz gradske vlasti. Slavio
je tzv. Pirovu pobjedu i, umjesto slasti, pobrao gorčinu.
Koalicije su nužno zlo
parlamentarizma. One bitno prikraćuju relativne izborne pobjednike da uistinu
komanduju političkim procesima, sve do toga da uopće pokušaju provesti koncepte
kojim su birače privoljeli da im podare svoje glasove.
Najbolje su to osjetili u SDP BiH,
kada su odbirom glavnog nacionalnog koalicionog partnera sami sebi zabili nož u
leđa. Umjesto da volju glasače pretvore u svoja uvećana politička prava, oni
su, logikom koalicione matematike, postali taoci upravo one politike čiju su
promjenu zagovarali i na čemu su dobili simpatije građana.
U suštini, nema u svijetu vjerovatno
nijedne stranke koja je, prinuđena da ispija koalicioni gemišt, uspjela da
izgura bilo kakav svoj originalni i obećani koncept. U mreži raznih interesa
svaki pojedinačni se razvodni, ponekad i do sušte suprotnosti samoga sebe.
Nešto je, očito, trulo u velikoj
svjetskoj političkoj tekovini – izbornoj demokratiji i parlamentarizmu. Javnost
susjedne Hrvatske o tome je posljednjih mjeseci živo raspravljala, nakon
jednoga javnog nastupa dr. Nikice Gabrića, uvaženog i popularnog kod naših
komšija, koji je izlaz pokazao u šokantnom smjeru – apsolutizmu. Učenom,
prosvijećenom, humanom, ali ipak – apsolutizmu!
Ideja je, naime, da se u močvaru
učmalih koalicija, račundžijskih vlada i salonski ležernih parlamenata, nekako
unese probojnost ideja, projekata, velikih vizija, te da se onima koji ih nude stave na raspolaganje i takve poluge vlasti koje će im u ruke dati alate potrebne da svoje zamisli
izvedu do kraja.
Kraljevi su nekad mogli da rade šta
hoće, podanici im nisu mogli ni pera odbiti, makar nizali grešku za greškom.
Danas, pak, u politiku možete unijeti i vagon zlata, ali kad ga nekoliko
majstora (čitaj stranaka) krene kovati svako po svome i svako sa vagom koja
nepogrešivo mjeri u njegovu korist, ono će se srozati na vrijednost
bižuterije.
Ovo je i naša i svjetska stvarnost.
Ona govori o iživljenosti jednog višestoljetnog modela, tzv. parlamentarne
demokratije, koja se davno zarobila u sopstvene okove. U prvo vrijeme, a i zadugo
poslije toga, brali su se ukusni plodovi ovoga principa. No, kako svemu ističe
rok trajanja, tako se on opasno približio, ako već nije istekao, i ovom
političkom modelu.
Ponegdje je on već malo izmijenjen,
korekcijom tzv. većinskog za proporcionalni izborni sistem, zatim uvođenjem
predsjedničkih demokratija (poput SAD, Francuske, Rusije itd.), gdje jedan
čovjek bira tim koji odlučujuće vodi državu. No, cjelovitog rješenja još nema,
čak ni ozbiljnije debate u politološkim, dakle naučnim krugovima, koji su
uvijek bili vjesnici dobrih i neophodnih promjena u političkim sistemima.
Prilično je razumljivo što je naša
misao ovdje zakržljala. No, ni svijet u tome nije daleko odmakao. Svuda je
zavladala era antiintelektualizma, vrijeme brčkanja po baricama, umjesto
nekadašnjih velikih pokušaja da se ovlada čitavim morima, da se čovjeku, državi
i čovječanstvu pokažu putevi koji vode naprijed i načini na koje treba birati,
obavezivati i kontrolirati vođe i njihove saradnike, stranke ili pokrete.
Još su dvije sedmice do naših izbora.
Mnogo je, međutim, pred nama vremena u kojem ćemo i dalje zaključivati da
glasanja prolaze, ali da problemi neprestano ostaju. Dobrim dijelom tome je
uzrok u činjenici da postizborni savezi, kao nužno zlo, ubijaju neuporedivo
više dobroga nego što eliminiraju lošega. K tome su još i alibi za loš rad
vlasti. Ona glavne izgovore uvijek traži u onima sa kojim se za ruku uhvatila
samo zbog te famozne koalicione postizborne matematike.
