Možemo li se sa Hrvatskom razgraničiti stiskom ruke, a ne sa
prijeteći podignutim prstom
Komšiluk je najpreči, ali zna i da prisjedne. Zbog međe,
potočića ili rodne voćke, koja svojom krošnjom zahvata i tamo i ovamo, susjedi
su se često hvatali za vratove i išli na sudove.
S ovom vrstom izazova BiH se sada suočava u svom
razmeđavanju sa Hrvatskom. Razgraničenje nikad nije precizirano, iako su još prije
12 godina Izetbegović i Tuđman potpisali odgovarajući sporazum. Njihovi
nasljednici su, međutim, bili toliko lijeni da na taj račun nikad nisu stavili
pečate duge ljubavi. A Evropska unija, kojoj se naše komšije bespovratno bliže,
kroz svoja vrata ne da bez čistog državnog grunta.
Ono što se nije uradilo za 17 poratnih godina, sad će morati
da se odradi za samo devet mjeseci. U tom roku treba pravično razdijeliti talase
Une, plodne njive Posavine, primorski krajolik oko Neuma...
Na svu sreću, u poslu koji i mirne zavađa, imamo posrednika
kojem se može vjerovati – Evropsku uniju. Njoj je jako stalo da se komšije
razgraniče stiskom ruke, a ne sa prijeteći podignutim prstom. Utoliko se i može
očekivati da ovaj pipavi posao bude dovršen u dobrosusjedskom maniru, onako
kako su prekjuče najavili Vesna Pusić i Zlatko Lagumdžija.
Mimo onoga na šta polažemo uvjerljivo pravo, mi ne trebamo
ići. A i Hrvatska je, valjda, izvukla pouku iz svojih prethodnih sličnih
sporova, posebno sa Slovenijom. U njima je, uprkos prevelikim apetitima, na
kraju dobijala samo ono što joj odista i pripada.
