Grigorije i njegovi sunarodnjaci sami se udaljavaju od rodne zemlje. Taj grijeh, lažnim suzama, oni ne mogu pretovariti na leđa onih koji Bosnu ponosno zovu svojom majkom
Dobra svađa često je bolja od lažnoga
mira. Stoga ne treba žaliti zbog oštre razmjene riječi do koje je došlo između
reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića i episkopa Srpske pravoslavne crkve Grigorija.
Žučnom debatom oni su uzburkali inače
smirene tonove Svjetskog susreta za mir, posvećenog pomirenju i vjerskoj
toleranciji, što ga je u Sarajevu organizirala Zajednica svetog Egidija. Bez te
polemike, ovaj skup bi se okončao lažnom slikom o slozi i trpeljivosti koja, u
međureligijskim i nacionalnim odnosima, vlada u Bosni i Hercegovini.
Kad se razgrne prašina sa, tom
prilikom, razmijenjenih (pre)teških riječi, jedno pitanje nameće se kao
ključno: pitanje nacionalnog i pojedinačnog prava na Bosnu? Postavio ga je
episkop Grigorije, u formi svojevrsnog otpora tobože uvriježenom poimanju Bosne
kao bošnjačke svojine.
Srpski prvosveštenik uperio je prst u
reisa Cerića, kao jednoga od bajraktara teze po kojoj je Bosna - bošnjačka!
Štaviše, prelazeći na teren čiste politike, dodao je "kako je istinski
problem u BiH to što se ona pokušava praviti bez Srba i Hrvata".
- Najuvaženiji reisu-l-ulema, ni vi, kao ni ja
ni kardinal, nemamo drugu zemlju osim ove, niti hoćemo da je imamo. Mi hoćemo
da ova zemlja bude zemlja svih podjednako - kazao je Grigorije.
Iza naoko lijepe slike, međutim, ton
prilično škripi. Kako, naime, pronaći dovoljno materijala za argumentaciju
episkopove teze po kojoj su Bošnjaci nacija koja razbija BiH? A upravo to
proističe iz tvrdnje da se Bosna pokušava graditi bez Srba i Hrvata.
Istina je, naprotiv, s druge strane.
Ona objektivno proističe iz višegodišnje, čak i višedecenijske prakse, koja
govori o nastojanjima srpske politike da upravo ona bude ta koja će praviti
Bosnu po svom ukusu i svojoj mjeri. I to na najgori mogući način, kao sapunicu
koju i najmanji vjetar može lako da otpuše. Zna se i gdje - prema istoku, tamo
gdje Grigorijevo političko vodstvo misli da je mjesto svekolikom srpstvu s
ovoga dijela Balkana.
Episkop se, u ovom slučaju, ponio
poput političara iz tog naroda, koji od 1990. godine svoju nacionalnu
agresivnost pravdaju tobožnjim pokušajem Bošnjaka da posvoje Bosnu, da je
vjerski i nacionalno pretvore u svoj isključivi grunt. Niti su Beograd, JNA i
ovdašnja srpska gerila 1992. stali pod oružje zbog pokušaja da ih neko istjera
iz Bosne, niti to neko danas čini. Njihova odbrana je, ustvari, paravan za
vlastiti napad. Tim trikom prozirno se poslužio i episkop Grigorije.
Druga teza, ona o jednakom pravu reisa
Cerića, kardinala Puljića i episkopa Grigorija na Bosnu, također je plasirana u
maniru pokvarenih političara. Kao da to neko Grigoriju zabranjuje? I ako
zabranjuje, a i toga ima, onda je to upravo politika njegovih sunarodnjaka koji
ovdašnje Srbe odavno nakazno uče tome da Bosna nije njihova država.
Da je Grigoriju do Bosne kao domovine
stalo onoliko koliko govori, davno bi to rekao u Trebinju i Banjoj Luci. Digao
bi svoj glas, naprimjer, protiv toga da se prefiks "bosanski"
sistematski briše iz nove političke geografije Republike Srpske, tako da ni Brod više nije bosanski, kao ni Šanac itd. Nažalost,
svojim djelom, Grigorije i njegovi sunarodnjaci sami se udaljavaju, pa na neki način i
odriču prava na otadžbinsku BiH. Lažnim suzama svoj grijeh ne može se
pretovariti na tuđa leđa.
Svojim politikama i konkretnim
ponašanjem srpske i hrvatske vođe, i vjerske i političke, odavno su Srbiju i
Hrvatsku proglasile svojom domovinom (matičnom, drugom ili rezervnom,
svejedno). Samo Bošnjaci se, u tom smislu, nikud nisu okretali. Bez BiH, oni
svoje zemlje nemaju, ona je za njih - biti ili ne biti!
U jednom trenutku, doduše, opasan
izlet napravio je Alija Izetbegović kada je, prilikom posjete Istanbulu 1997.
godine, izjavio da mnogi Bošnjaci Tursku doživljavaju kao svoju drugu domovinu.
S obzirom na to da kasnije nikad nije ponovio tu tezu, može se zaključiti kako
je ona u određenom trenutku samo zalutala u njegova usta.
Druga opasna teza znatno je
prisutnija. To je teza o Bošnjacima kao "temeljnom" ili
"najvažnijem" narodu u Bosni i Hercegovini. Ona se počesto provlači
kroz javni život, u pisanoj ili govornoj formi, uglavnom od nekih bošnjačkih
intelektualaca, ponekad i vjerskih ličnosti.
Pod ovom tezom sva je sila dinamita.
Ona zaista miriše po nepriličnom vaganju čija je Bosna više, a čija manje. Ta
je mudrost odavno poznata: Bosna i Hercegovina je i srpska i bošnjačka i
hrvatska podjednako. I kao što ne treba dozvoliti da je se neko odrekne, njenim
dijeljenjem, tako je treba sačuvati i od prevelikoga svojatanja.
Svakoj majci sva su njena djeca
jednaka. Tako nekako stoje stvari i s ovom zemljom i s njenim nacijama.
