Gazdovanje prihodima i rashodima ključ je svakog domaćinskog
poslovanja. Pri tome do izražaja dolaze razna znanja i umijeća: i matematika i
gimnastika, rezanje troškova, potraga za dopunskom zaradom, prelijevanje iz
jednog u drugi sud...
To što važi za lično i porodično poslovanje zakon je i za
privredu, od malih radnji, preko preduzeća, do velikih kompanija. Na kraju, do
glavnoga domaćina - vlasti. Bilo općinske, kantonalne, entitetske ili državne.
I ona mora da uravnotežuje troškove sa zaradama, prihode s rashodima.
Naša vlast neizlječivo boluje od zablude da sve svoje
budžetske potrebe može da namiruje novim nametima koje dodaje na pleća svojih
podanika. U posljednjih desetak godina, upravo iz tog razloga, potapa nas prava
porezna plima. Uvedeno je desetak novih vrsta dažbina, a procentualno
zahvatanje uspostavilo je jednosmjernu putanju - naviše!
Novi namet na kojem rade eksperti Federalne vlade je
povećavanje poreza na plaće. Pa će se, ako bude kako se predlaže, a garant će
biti, od hiljadarke ubuduće odbijati 150 umjesto sadašnjih 100 konvertibilnih
maraka. Oni najbolje plaćeni, pak, koji mjesečno prihoduju više od 4.000 KM u
porezni bunar će ubuduće bacati 20 posto od te sume.
Vlast priprema još neke zahvate u džepove građana, sve s
jednom željom: da u svoju blagajnu prikupi onoliko para koliko joj treba da
podmiruje svoje obaveze, ali i hirove. I to tako da ništa ne mijenja: bez
štednje i racionalizacije troškova, koju naša vlast ne prepoznaje kao
neminovnost. A ona joj već, snagom čekića, udara po glavi.
Osjetit će to i federalni premijer Nermin Nikšić ako se ovih
dana, po treći-četvrti put u nekoliko posljednjih mjeseci, suoči s
izbezumljenim radnicima "Konjuha" iz Živinica. Oni su jučer ponovo
dali puni odušak svom jadu i blokirali saobraćaj na magistralnom putu prema
Tuzli. Muči ih mnogo problema, ali jedan posebno: neispunjena premijerova
obećanja.
Nikšić, zaista, ima razloga za nelagodu. Dva puta je čvrsto
obećao Živiničanima da će ublažiti uzroke njihovog nezadovoljstva. I mislio je
premijer, bez sumnje, da će uspjeti da održi datu riječ. Ali, kad je rastabirio
budžetske stavke, pa vidio da sve zjapi prazno, smrknulo mu se pred očima.
Glava ga je dodatno zaboljela kad je shvatio da nema ni rezervne varijante:
para nigdje ni od korova, a Živiničani stalno zovu i pitaju: kad će to,
Nermine?
Trenutna vlast naslijedila je ustaljenu praksu prethodnih
vladara da svaku narodnu bunu, u vidu štrajka ili javnoga protesta, gase šmrkom
nekoga budžetskoga novca. Svjesna da loše radi, vlast je redovno išla nizdlaku
svakome ko je protiv nje podizao glas, bez obzira koliko je pri tome bio u
pravu.
E, tome, prema svemu sudeći, stiže kraj. I ova bi vlada
nekom ekspresnom uplatnicom rado primirila uzbunjene radnike, ali više se nema
odakle. Budžetska kašika zagrebala je po dnu lonca.
Bez namjere da to bude ocjena opravdanosti nezadovoljstva
koje iskazuju drvoprerađivači iz Živinica, iz višegodišnjeg praćenja prilika u
zemlji, na ovom planu, nameće se spoznaja da je vlast olako kapitulirala pred
mnogim pritiscima i protestima. Najednom bi nalazila pare za svakoga ko bi joj
ljutit svraćao pod prozore, pogotovo ako bi to činio u više navrata. Tako bi se
vlast "elegantno" rješavala bukača i glavobolje koju im oni
izazivaju.
Sadašnjoj vlasti, međutim, od tog recepta nikakve koristi.
Nema više para za vatrogasne akcije staroga tipa. Toga su u Federalnoj vladi
poprilično svjesni. Stoga su, osim planiranih novih dažbina, pokrenuli i
aktivnosti preispitivanja opravdanosti raznih socijalnih davanja koja sada
pružaju određenim kategorijama građana, a koja budžet naprežu do pucanja.
Ta se jufka, međutim, razvukla do neviđenih razmjera. Od
brze akcije raskrinkavanja lažnih boraca i korisnika drugih ratnih obeštećenja,
naprimjer, nije bilo ništa. Iako svi znaju da se tu krije more para koje
pojedinci nezasluženo primaju iz federalnoga budžeta, ništa opiljivo nikako da
se uradi. Ko zna da li će ikada i doći dan da nadležni ministar kaže: od
narednog mjeseca ova stavka odnosit će manje dva-tri miliona maraka!
Htjela-ne htjela, vlast će morati da zašije nečije džepove.
Svoju zaradu morat će da traži u uštedama, u uskraćivanju daljnjih isplata
mnogima koji, po raznim stavkama, neopravdano pelješe federalnu blagajnu.
Vlastima je to poznato. Znano im je, međutim, i to da se
niko s budžetske sise neće skinuti bez ispaljenoga metka. S tim se krpeljima
treba žustro počupati i nekako ih odstraniti, za šta, očigledno, još nema prave
spremnosti.
A dok je ne bude, neće biti novca ni za uzbunjene radnike,
ma odakle njihovi vapaji stizali i ma koliko bili (ne)opravdani: od Živinica,
preko Zavidovića, do Velike Kladuše. U tom slučaju, naše bi ceste mogle da budu
blokirane ne više po četiri sata, nego i po četiri dana, pa i četiri sedmice,
sa svim posljedicama koje to sobom nosi.
U općoj gunguli u kojoj se nalazimo, ko zna čiji bijes može
preliti čašu i potom, po sistemu spojenih posuda, zaprijetiti općim potopom
ovog društva koje već dugo živi na rubu nervnog sloma. Tada već ni vagoni
apaurina ne bi bili od pomoći.
