Da li je, ocjenom da se
demokratija ne potvrđuje samo na izborima, Incko pozvao potlačene građane BiH na protestnu političku
akciju?
Visoki predstavnik u BiH Valentin
Incko u utorak je Vijeću sigurnosti UN-a podnio redovni izvještaj o političkim
tokovima u našoj zemlji. U suštini, mogao je sebi uštedjeti tako dug put.
Njegovi prethodni izvještaji praktično su slični ovom najnovijem.
Slične su ranijim i reakcije ovdašnjih političkih
krugova. Jedni kritikuju Visokog predstavnika jer, kako kažu, ni sam ništa ne
preduzima da se nešto u BiH promijeni. To govore oni koji misle da bi Inckove
odluke išle njima u prilog.
S druge strane, iz Banja Luke se
također čuje stara pjesma: OHR treba što prije da ode! Tada bi srpska politika,
nije teško naslutiti, dodala gas u suludoj vožnji kojom ona želi BiH da odvede
u ambis.
Nekih novih sitnica u Inzkovom
izvještaju ipak ima, ali samo jedna zaslužuje da bude posebno istaknuta. To je
dio govora u kojem se osvrnuo na nezadovoljstvo dijela bh. javnosti
"inercijom izabranih lidera". Ključna je njegova ocjena da su ti
ljudi, koji su prosvjedovali širom BiH, shvatili ono što domaći politički
lideri još nisu:
„Demokratija nije nešto što se
potvrđuje svake četiri godine na izborima."
Za ovu rečenicu niko Visokog
predstavnika ne može optužiti da huška građane na demonstracije. Ali je
značenje te rečenice upravo – to. Incko smatra da bi građani trebali da budu ti
koji će domaćim, lijenim i bezobraznim političarima reći: Dosta! Tako bi se
njegova Bonska ovlaštenja prebacila u ruke mase. Ne bi se čekali naredni izbori
da se nešto promijeni u državnim vrhovima. Ta promjena očito ne može biti
institucionalna, jer građani nisu faktor koji može da raspiše vanredne,
prijevremene izbore.
Ako je Valentin Incko citiranom
rečeniciom želio da provocira i potakne građane na bučnije izražavanje
nezadovoljstva (a mislim da je to potpuno jasno) onda treba dodati da on nije
prvi važan strani službenik u BiH koji je to učinio. Još je u pamćenju jedan od
posljednjih javnih istupa bivšeg američkog ambasadora u Sarajevu, Patrika
Muna, koji je također prstom pokazao u narodni bunt kao jedan od puteva kojim
bi BiH mogla da se izvlači iz krize i lošeg ponašanja vlasti.
Narodni bunt u Bosni i
Hercegovini sigurno će se dogoditi. Ali, nije nevažno pitanje – kada? Što više
bude odlagan, manje će biti šanse da bude učinkovit.
Drugo je pitanje zbog čega će da
bukne narodni otpor. On se, zbog poznatih nacionalnih podjela, neće dogoditi istodobno i koordinirano u cijeloj zemlji. Premda ih je vlast uvela u iste probleme, i
ekonomske i društvene, zbog toga će zasebno demonstrirati i Bošnjaci i Srbi i
Hrvati. Njihov cilj neće biti usmjeren na državnu stabilizaciju rasklimane
BiH nego na rješavanje životnih, ekonomskih i socijalnih problema i na
odgovornije ponašanje izabrane vlasti.
Napokon, ono najvažnije, treće,
to je pitanje: ko će masu ustalasati i povesti protiv vlasti?
Kako sada stoje stvari, u narodu
je neraspoloženje ogromno, ali se ne naziru ni pojedinci ni organizacije
sposobne da „između izbora“ odlučuju ko u vlasti radi dobro, a ko radi loše.
Masovni protesti mogu se desiti na amaterskom nivou organizovanja. Kao takvi,
teško da će postići neko dejstvo, sve dok nevladin sektor ne ojača i bude u
stanju da i na ovaj način štiti i podučava građane.
No, ako do toga uskoro dođe, može
se očekivati da će na čelo ljutitih građana stati predstavnici
trenutno nezadovoljnih političkih stranaka. Njihov interes za tako nešto jasan
je ako se zna da postoji mogućnost da izbori predviđeni za iduću godinu uopšte
i ne budu održani, ukoliko se ne provede presuda Sejdić – Finci. A vladajuće
stranke čine sve da bude upravo tako. Oni misle, u prvom redu Dodik i
Lagumdžija, da će svoje glave spasiti tako što će ostaviti nedovršenim slučaj
čije rješavanje su predstavnici Evropske unije nedavno istaknuli i kao uslov za
održavanje opštih izbora u 2014. godini. Tako će izbori biti odloženi, a oni,
kako misle, oslobođeni krivice za to odgađanje.
U ovom času je sigurno da najmanje
dvije stranke nikako ne bi mirno gledale na odgodu izbora. To su SDS, među
Srbima, i SBB, među Bošnjacima. Njihov glavni saveznik bi, stoga, mogli postati
nezadovoljni građani. Tada bismo i mogli dobiti ono što naslućuje (a možda i
priželjkuje) Valentin Incko.
Zasad ostaje tajna da li Visoki
predstavnik uočava moguću spregu između pomenutih stranaka i nezadovoljne mase
i da li u tome vidi neki problem? I on i mi ubrzo ćemo dobiti odgovor na to
vruće pitanje.
(Bosnia Daily)
