(Strah od gubitka čak i opasnog radnog mjesta veći je od straha za vlastitu egzistenciju, koji i većinu rudara tjera na svakodnevno suočavanje sa rizikom po vlastiti život)
Federalni premijer Fadil Novalić danas je prisustvovao konferenciji za novinare, na kojoj su javnosti saopšteni dosad poznati detalji o teškoj rudarskoj nesreći koja je u Kaknju odnijela četiri života. Svojim prisustvom želio je da pokaže kako je ova tragedija i njega potresla.
Vjerujem da je premijer danas, ipak, ubrao više negativnih poena. A sticao se dojam, kroz njegove ranije javne istupe, da se radi o ozbiljnom, marljivom i odgovornom političaru. Tim prije se nije očekivalo da se na pomenutom skupu pojavi tek "reda radi".
Od Novalića se nije očekivalo da nam objasni kako je “rudarenje” opasan posao. To što je trebao da uradi federalni premijer, to je da odgovori zašto se godinama oteže sa ulaganjem u modernizaciju rudnika, naročito u zaštitu na radu. Morao je javnosti poručiti da ovaj put neće biti zataškavanja i skrivanja istine o pravim uzrocima tragedije. A ona je isključivo u nedovoljnim ulaganjima u bezbjednost rudnika.
Novac za tu namjenu nemilice se troši na ogromne plate prekobrojnog osoblja u administraciji Elektroprivrede. Ceh njihovog komfora plaćaju ljudi u rudarskim jamama od kojih su neke, ukoliko nisu bile pojačane mjere zaštite na radu, davno trebale biti zatvorene. I nova jama u Kaknju, prije no što je pompezno otvorena prošle godine, nije smjela biti puštena u eksploataciju prije nego što u njoj bude osiguran normalan rad.
Na to je ukazao i vršilac dužnosti generalnog direktora JP Elektroprivreda BiH, Bajazit Jašarević. On je potvrdio da je “pitanje sigurnosti u rudnicima centralno pitanje”. Dodao je da se ono mora rješavati “mimo svih procedura, po hitnom postupku”.
Slično su, nakon rudarskih tragedija koje se kod nas često dešavaju, govorili i drugi direktori federalne kompanije koja objedinjava proces proizvodnje električne energije, koji je dominantno ovisan upravo o produktivnosti rudnika uglja. No, govorili su i na to brzo zaboravljali, do nove nesreće.
Nisu samo rudari žrtve nepoštivanja propisa o zaštiti na radu. U građevinarstvu mnogi, takođe, rizikuju život jer njihove kompanije ne provode mjere potrebne za normalan rad. Zimus su to u Sarajevu glavom platila dva radnika, a svake godine taj broj je znatno veći. Nadležne inspekcije ne posjećuju gradilišta ili to čine samo formalno, žmureći na nepravilnosti. A radnici koji odbijaju da rade u improvizovanim uslovima, znaju šta bi dobili - otkaz! Zato i pristaju, da bi preživjeli, i na opasnosti kojih su svjesni. Radili su punom parom i ljetos, po tropskim vrućinama, iako su nadležni organi sugerisali građevinskim kompanijama da obustavljaju rad u takvim uslovima. Nismo čuli da je neko kažnjen jer se na to oglušio.
Afera sa tri-četiri centimetra tanjim asfaltom na takozvanoj Sarajevskoj obilaznici takođe je zataškana. A koliko tek asfalta nedostaje na ranije izgrađenim putevima? Važno je otkriti i kazniti one koji su novac od ukradenog asfalta strali u svoje džepove. No, još je važnije da je time ugrožena bezbjednost saobraćaja. Da kolovozne trake ne moraju biti određene debljine, to se ne bi ni propisivalo. Ako je asfalta nedovoljno, takve ceste ne bi smjele imati upotrebnu dozvolu.
Još je niz djelatnosti u kojim se drastično krše propisi o zaštiti na radu ili o kvalitetu određenih objekata. Treba li da se sruši neka novoizgrađena stambena zgrada, pa da se utvrdi kako u njoj nema propisane količine betona, željeza i drugog materijala? Trebaju li autobusi puni putnika završavati u provalijama, pa da inspekcije konačno povedu računa o tome da vozači autobusa voze puno više vremena nego što je formalno propisano? Poslovnice kladionica svakodnevno su na udaru pljačkaša, ali nam, izgleda, trebaju tragični ishodi da bi se shvatilo da se u tim objektima ne poštuje propis o obaveznom prisustvu naoružanih zaštitara.
Nikakva korist od nabrajanja sličnih primjera. Još manja od saučešća predstavnika vlasti. A ni protesti ugroženih radnika ne bi ništa donijeli, jer većina u njima ne bi učestvovala. Strah od gubitka čak i opasnog radnog mjesta veći je od straha za vlastitu egzistenciju, koji i većinu rudara tjera na svakodnevno suočavanje sa rizikom po vlastiti život.
