(U pomaganju ubogoj sirotinji, država treba krenuti od početka - od tzv. socijalne karte. Kad bi se na njoj ozbiljno poradilo, stekli bi se uslovi da jasno prepoznamo kome je najteže, ko jedva drži glavu iznad vode)
Takozvana “socijalna karta” glavni je preduslov da se u jednoj državi vodi efikasna socijalna politika. Iako godinama pominjan, ovaj projekat u BiH nikad nije realizovan, čak ni započet!
U takvoj situaciji, teško je plasirati ikakva sredstva prema socijalno ugroženim kategorijama stanovništva. Nije lako prepoznati one koji su stvarno u stanju socijalne potrebe i razdvojiti ih od mase lažno nezaposlenih, na primjer, koji imaju sasvim dobre prihode “na crno”.
U BiH su brojni oni koji imaju redovna primanja, ali su ona niska (penzije ili plate), daleko ispod sume potrebne da bi se podmirile elementarne životne potrebe. S druge strane, solidno žive porodice koje u kuću ne unose ni jednu marku legalnog prihoda. Ne mislim tu na kriminalce nego na čitavu armiju ljudi koji prihode ostvaruju u takozvanoj “sivoj ekonomskoj zoni”. Svi oni, a procjenjuje se da ovu vrstu “zaposlenja” danas ima oko 150 hiljada građana BiH, imaju formalni prihod - nula!
Većina takvih osoba i porodica sigurno bi se prijavila i za subvenciju računa za potrošenu električnu energiju, ukoliko se realizuje ideja koju je najavio federalni premijer Novalić. Njegova vlada inicira prijedlog po kojem bi, za socijalno najugroženije kategorije, struju posredno plaćali građani koji imaju mjesečni prihod veći od 320 KM. Sa boljestojećih bi se, tako, prelijevao novac na račun ubogih.
– Naša ideja je da se kod 700.000 imućnijih porodica poveća cijena struje za recimo dva ili tri procenta da bismo subvencionirali 100.000 najugroženijih porodica – istakao je Novalić. Tako bi za “imućnije porodice” struja poskupjela za 3 marke mjesečno, dok bi sirotinja, umjesto 20, plaćala svega 5 KM.
U nedostatku pravih ideja, Novalić nas “šarmira” jednim krajnje površnim projektom. Prvo, on je nezamisliv bez precizne “socijalne karte”. Drugo, osim pomaganja i onima koji su samo formalno siromašni, ovim bi se dodatno opteretile mnoge od 700.000 “imućnijih” porodica, koje su, po svim kriterijima, zapravo - siromašne! Treće, gdje Novalić nađe familiju koja za struju troši 20 KM mjesečno? Nema je ni u dvočlanom domaćinstvu, a kamoli u brojnijem.
Posebna priča je onih 700 hiljada “imućnijih” porodica, sa penzijama i platama većim od famoznih 320 KM. Uzmimo za primjer četveročlanu porodicu u kojoj oba roditelja rade u nekoj prodavnici, kakvih je na desetine hiljada, a u kojim se dvoje djece školuje. Njih “po glavi” sleduje oko 200 KM mjesečno, jer je u trgovini, za pultom, plata oko 400 maraka. Zar oni nisu, sa troškovima za dječije školovanje i podizanje, u težoj situaciji od jednog (ili čak dva) penzionera, koji primaju mizernih 320 KM?
Nisu se premijer i Vlada baš iskazali u računanju. Ako naprave kako su naumili, imaćemo još jednu nakaradu: novac za struju izostaće za mnoge kojim je potreban. Preliće se onima koji nemaju mnogo, čak ni dovoljno, ali imaju više od onih koji će ih posredno pomagati.
Federalni premijer ipak nas je nečim obradovao: pokazao je da razumije koliko je duboka rupa u koju su se survali mnogi građani. Svjestan je da i 15 KM mjesečno u porodičnim budžetima igra veliku ulogu. Stoga bi bilo dobro da ne trči pred rudu, da “strujnu inicijativu” malo detaljnije izuče i on i ministri i da na minimum svedu rizik potencijalne greške.
U pomaganju ubogoj sirotinji, država treba krenuti od početka - od tzv. socijalne karte. Kad bi se na njoj ozbiljno poradilo, stekli bi se uslovi da jasno prepoznamo kome je najteže, ko jedva drži glavu iznad vode. Njima bi trebala i da pripadne državna “sadaka”, ma koliko ne bila izdašna.
Do te “socijalne karte” ne može se brzo doći. No, mislim da je bolje pričekati taj proces nego ulaziti u socijalne avanture tipa ove sa subvencioniranjem troškova za električnu energiju. Vlada bi time pokazala da priprema ozbiljne socijalne projekte, a ne ublehe tipa ove sa strujom.
(Bosnia Daily, 30. 9. 2015.)
