Bez religije, koja njeguje i potiče čovjekoljubive
nazore, trpeljivost i suzdržavanje, svijet i ljudi vjerovatno bi bili još gori
no što jesu
Izučavanje Biblije bilo je hobi kojim se Momčilo Krajišnik
zanimao tokom svog 13-godišnjeg tamnovanja zbog ratnih zločina koji su mu
presuđeni u Hagu.
Svete knjige, dabome, primaju svakoga ko želi da otvori
njihove korice, nudeći im svoje pouke i poduke. Šta je, pak, Krajišnika nagnalo
da se u robijaškoj odori zadubi u Božije slovo, ostaje njegova osobna tajna. Ko
zna šta je iz Svetog pisma uopće razumio: da li je u njemu tragao za
opravdanjem svoga grijeha ili je lovio lijek za zdraviji budući život?
Mnogi su u prilično besčasnoj povijesti ljudskoga roda u
bestijalne pohode kretali s Biblijom i krstom u jednoj, a sa puškom ili kamom u
drugoj ruci. Zar njima nije svojedobno mahala i Momčilova politička druga
Biljana Plavšić, koju je pravda kasnije, zbog ratnih prljavština, također
strpala iza rešetaka?
Na riječima su mnogi bili u vjeri i poniznosti prema
Stvoritelju, ali su u ovozemaljskom ponašanju bili sušta suprotnost onome za
šta su se predstavljali. Takvih dvoličnjaka i podlaca svijet će se još
nagledati. No, bogata je i historija pokajaničkog poginjanja glave i pokušaja
čišćenja zapoganjene duše kroz predavanje Božijoj pouci i poduci.
Vjerovali ili ne, u zatvorima diljem svijeta upravo su Svete
knjige među omiljenim štivom raznih prestupnika, pa i okorjelih zlotvora koji
tamo, po kazni, obitavaju. Njihovi čuvari i (pre)vaspitači kazuju da brojni
zatvorenici tako traže put iskupljenja i olakšanja za grijeh koji su počinili
te da među rešetkama po prvi put pristupaju i vjerskim obredima.
Ima toga i kod nas. U bijeljinskom Kazneno-popravnom zavodu
nedavno je bajram-namaz klanjalo devet zatvorenika. Uprava je odobrila molbu
osuđenika Seada Kahrimana, koji je u zatvoru već postio pet ramazana!
Sličan je događaj iz njemačkog zatvora Geldern, gdje je ramazan
postilo stotinu robijaša. Prijatelji su im slali prigodnu hranu za iftar i
sehur, a na kraju su na tom neobičnom mjestu klanjali i bajram-namaz.
Vjeri se obraćaju i zalutale narkomanske duše. Papa Franjo
nedavno je posjetio jedan takav religijski punkt u Brazilu, poznata je i
franjevačka komuna Cavio u blizini Rima, u kojoj se ovisnike liječi vjerskom
terapijom ovog katoličkog reda.
Biblijom franjevci djeluju na ovisnike i u našoj zemlji i
susjednoj Hrvatskoj. Poznat je i slučaj mladog Amerikanca koji se iz pakla
droge počeo izvlačiti hodočašćem u Međugorju. Prvo je posmatrao vjerske obrede,
a potom krenuo na ispovijed u tamošnju crkvu.
Osim što je time započeo proces oslobađanja od droge, čak se posvetio i
svećeničkom pozivu. Danas je u misiji kojom, uz pomoć Božije riječi, slične
sebi pokuša vratiti sa krivoga puta.
Pogledajte ove ruke! One su nekoć uzimale i dijelile drugima
drogu. Danas uzimaju i daruju drugima Isusa Krista – njegova je dirljiva
poruka.
Ovu metodu s uspjehom praktikuje i Islamska zajednica u
našoj zemlji, koja je formirala nekoliko komuna za liječenje narkomana te
poseban odbor koji vodi tu djelatnost. Vodi ga hadži-hafiz Sulejman Bugari, a
lider terapeutsko-vjerske zajednice u Ilijašu je poznati muzičar Hamza
Ražnjatović, koji je upravo na taj način svojedobno riješio svoju životnu muku.
Njegov primjer živo je svjedočanstvo uspješnosti ovog vida borbe sa
narkomanijom, opasno rasprostranjenom među mladima u našoj zemlji.
Svi treba da težimo samo ovisnosti o Gospodaru, jer samo
tako možemo pružiti otpor svim drugim ovisnostima koje nas pokušavaju staviti u
svoje okove, objašnjava Bugari. On kaže da se narkomanima, nakon razgovora i
upoznavanja sa vjerom, prvo vraćaju osjećaji koji su im prethodno otupjeli, pa
i nestali:
„ On poslije zaplače kad mu, naprimjer, spomeneš majku. A
tukao majku dok se drogirao! E, kad on zaplače, nama drago, slavimo. Tada
počinje njegov obračun sa sobom“, ističe Bugari.
Posvećivanje vjeri posebna je vrsta psiho-terapije koja
čovjeku uspravlja kičmu, pripitomljava misli, grije srce i dušu. Božija pouka i
poduka praktički se podudaraju sa najvišim moralnim načelima koja naučno formuliraju
umni ljudi, filozofi i drugi mislioci, bez obzira što mnogi od njih nemaju
nikakvih spona sa religijom.
Iz Božije riječi i svjedočenja njegovih poslanika niko se
zlu nije mogao podučiti nego samo dobru. Stoga se izlišno pitati o dokazivosti Božijeg
postojanja. Sve dok u ime Stvoritelja svijetom i ljudima kruži pozitivno
zračenje, njegovo je djelo opipljivo. Vjera se ispoljava kao pouzdani čovjekov
učitelj, čuvar i pomagač, sa rezultatima koji su često veći od onih koji se
postižu drugim vidovima utjecanja na ljude. Mnoge travke iz bogate Božije bašte
djeluju blagotvorno, pa i ljekovito na ranjive ljudske duše.
U svakom slučaju, bez religije, koja njeguje i potiče
čovjekoljubive nazore, trpeljivost i suzdržavanje, dunjaluk i insani koji ga
nastanjuju bili bi još gori no što su sada, kad ih opsjedaju razne omraze,
grabežljivost, bešćutnost, prljave misli i pogana djela. Koliko bi tek bilo te
poganštine da nema bogobojaznosti, da ljudsko ponašanje na uzdi drže samo
državni zakoni, građanska lojalnost i osjetljiva savjest koja, ruku na srce,
odlikuje samo manjinu u ljudskoj zajednici.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
