Svijet bi bio čista bajka kad bi barem pobožni ljudi uistinu
živjeli po nazorima koje im nalaže njihova religija
Svijetom vlada surovo takmičenje, požuda i pohlepa, opća
trka za dunjalučkim dobrima. U toj trci jedni drugima podmećemo noge, lažemo i
varamo, ni zla se ne libimo.
Ako četiri petine čovječanstva gaji neko religijsko
uvjerenje, kako govore pouzdane procjene,
onda je van svake sumnje da nepravednom, gramzivom i ratobornom
ambijentu koji vlada ovom planetom znatno doprinose i pobožni ljudi. S tim što
nije baš lako otkriti ko je stvarno ušuškan u vjeru, a ko samo paradira u
njenom odijelu.
Sve masovne religije su religije mira i dobra. One poučavaju
skrušenosti, trpeljivosti, ljubavi, milosrđu, uzajamnosti, nesebičnosti, toplini,
međuljudskom bratstvu... Svijet bi bio čista bajka kad bi barem pobožni ljudi
uistinu živjeli po nazorima koje im nalaže njihov vjerozakon.
Razlog zbog kojeg Zemljom ne teče med i mlijeko, svakako
potiče od činjenice da sveta vjerska načela još ni približno nisu stekla primat
u čovječanstvu. Nemaju ga ni među samim vjernicima.
Još je starogrčki filozof Zenon, pola milenijuma prije nove
ere, nesavršenstvo čovjeka i društva uočio u proturječnosti misli i djela, onoga
što danas zovemo sukobom između formalnog i stvarnog. Jedno vidimo svana, drugo
se krije u nutrini. Ovako govorimo, onako radimo. Za jedno se predstavljamo,
drugačije o sebi djelima svjedočimo.
Slikovito o tome kazuje jedan razgovor Muhammeda a.s. s
njegovim ashabima, kada je Poslanik rekao da su neki muslimani „islamizirali
vanjštinu, ali ne i unutrašnjost“. Uviđalo se to i prije četrnaest stoljeća, a
kamoli danas, kad su nečiji namaz ili post, u islamu, ili uredno bogosluženje i
posjećivanje misa, u kršćanstvu, samo gola forma i providna maska. Ispod nje se
ukazuju sebični, zavidni, na svašta muhanati i spremni ljudi.
Iako suštinski obmanjuju i sebe i svoje okruženje, takvi
vjernici ipak gaje nadu da će njihovo nevaljalo ponašanje izmaći oku Gospodara.
Kao da i nisu baš sigurni da se i u dušu može zaviriti onako kako rentgen i
druge medicinske sprave vjerno snimaju ljudsku fizičku nutrinu.
U neznanju je ponekad objašnjenje, ali ne i opravdanje. Znao
to ili ne znao, onaj koji sebe smatra vjernikom, kako kažu sveti spisi, pod
stalnom je prismotrom svevidećeg Stvoritelja, pod Božijim mikroskopom koji vidi
svaku bogdu i registruje svaku misao.
„Bog sve zna i o svemu je obaviješten“, riječi su poslanika
Muhammeda a.s. koje vjernicima ne ostavljaju ni zrno nade u to da od Allaha
dž.š. mogu sakriti neko svoje loše djelo ili grijeh. Stoga se vjernicima poručuje da ne trebaju činiti
ništa ružno, ni javno ni u potaji.
U kršćanstvu važi isti princip sveprisutnosti Boga,
svevidećeg bića koje, poput lasera, snima, pamti i procjenjuje svaki ljudski
pokret. "I nema stvorenja sakrivenog pred njim. Naprotiv, sve je otkriveno
očima onoga kome moramo podnijeti račun", piše u Bibliji ( Hebr. 4:13).
Pitanje je krupno, teško za odgovoriti i razjasniti, ali stoga
i vrlo izazovno. Ako već kažu da vjeruju, a o takvima je ovdje prvenstveno
riječ, otkud ta praktična nevjerica u jedan od osnovnih religijskih principa:
da se čini dobro i da se za zlorađenje rizikuje kazna na Božijem sudu? Ili ti
ljudi suštinski ne vjeruju ili nisu svjesni obaveza koje im vjera nameće? I
zašto se, ako je tako, uopšte izjašnjavaju kao Božije sluge, kad je očito da
služe samo sebi, svome egu i svome imetku?
Vjerski učenjaci i službenici sigurno uočavaju ovaj konflikt
i paradoks. No, ne pada im na pamet da na dvoličnjake bacaju kletvu, jer to
nije u prirodi religijskih sustava. Oni žele da se razvijaju, da pastva raste,
pa su često širokogrudi prema onima koji se u to društvo švercuju. Katolici za
to imaju sistem ispovjedanja, pokajanja i pokore, kojem se može pristupiti
onoliko često koliko se i griješi.
U islamu je problem razrađen sistematičnije. U kur'anskoj
suri Er-Rum, Gospodar kaže: „Neka te ne iznenade oni koji još nisu uvjereni u
ono što vjeruju.“ Naglasak se može tražiti na riječi „još“, što će reći da se
od vjernika očekuje da napreduje, da odrasta kao dijete. Bitno je da se započne
putovanje ka Stvoritelju, pa će se ono jednom možda i uspješno dovršiti.
U tom smislu, islam stepenuje privrženost vjeri i razlikuje,
po Kur'anu, pet kategorija vjernika. To su musliman, mu'min, muhsin, mutekkija
i šakir. Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku zaštićeni ostali muslimani.
Mu'min je onaj od čijeg zla su zaštićeni svi ljudi. Muhsin je dobročinitelj:
drugom želi više nego sebi. Obično ima velike šanse da se podigne na četvrti
stepen, da zavrijedi „čin“ muttekije,onoga koji je uvijek svjestan Gospodara.
Šakir je vjernik pete kategorije, onaj koji je uvijek
zahvalan i kakvih je u islamu najmanje, kao što je i zlato najrjeđi metal. On
je, u prevodu sa arapskog – Zahvalni! Šta god ga zadesi, sreća ili nevolja, on
je na tome uvijek zahvalan voljenom Gospodaru.
Kad se sve stavi na kamaru, vidimo da vjera nije stanje –
ona je proces. Religije su još u povojima, zabavljene svojim nesavršenim
pripadnicima i njihovim krivudavim ovozemaljskim putevima. Gdje će se ti putevi
okončati, tu bi moglo završiti i kompletno čovječanstvo, s obzirom da u vjeri, ovako
ili onako, žive četiri njegove petine.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
