Između
vjere u Boga, koja se temelji na srcu, i sumnje u njegovu nazočnost, koja se
prosijava kroz sito razuma, nemoguće je presuđivati uobičajenim ovozemaljskim
mjerilima
Čovjek
s Bogom nikad nije bio potpuno načisto. Je li jedan ili ih ima više, dugo je
bila glavna dilema. Ona je istodobno
prožimana još radikalnijim pitanjem: Ima li ga uopće?
Prvu
dilemu čovjek je vremenom riješio u korist vjerovanja u jednoga Boga.
Monoteističke religije odnijele su pobjedu nad idolopoklonstvom, animizmom i
politeizmom; jednobožje nad višebožjem.
S
drugom sumnjom već se teže razabrati. Kako vrijeme odmiče, rasprave o Božijem
postojanju i poslanju nikako ne jenjavaju. Neki bi Vrhovno biće priznali tek
kad bi došli u priliku da se s njim rukuju i malo pročavrljaju.
Budisti
su jedina značajnija religijska skupina u čijem dogmatskom sklopu uopće nema ni
pojma ni koncepcije Boga. Sve ostale religije, a procjenjuje se da ih danas
djeluje čak 4.300, imaju svoju verziju savršenog bića kojem se pripisuje stvaranje
svijeta i upravljanje čovjekovom sudbinom. Uračunamo li samo dvije najraširenije
religije u svijetu: kršćanstvo, sa preko dvije milijarde sljedbenika, i islam -
sa blizu 1,4 milijarde muslimana, brojčanu prevagu u današnjoj svjetskoj
populaciji ipak ima poštivanje vrhunaravnog bića, jedinoga Boga kojem dugujemo svoje postojanje i zaklinjemo mu se
na odanost.
No,
prema izračunima jedne organizacije, ukoliko bi se oni koji poriču Boga
(ateisti) ili su sumnjičavi i nesigurni prema njegovom postojanju (agnostici), svrstali
u jednu „religiju“, oni bi bili rangirani na treće mjesto, odmah iza kršćana i
muslimana. I njih je više od milijardu, čime se dalje potiču izazovi ovog pitanja
koje je ljude oduvijek okupiralo, dijelilo, ali i sukobljavalo.
Zbog
nedovoljne pokornosti tada važećim koncepcijama Boga, u raznim vremenima pod
lupu su dolazili mnogi poznati ljudi. Čuveni su, iz davnina, slučajevi
Anaksagore, Sokrata, Heraklita i Ksenofana, a još poznatiji oni iz 19.
stoljeća, sa Fojerbahom (Feuerbachom), Marksom (Marx) i Sigmundom Frojdom
(Freud) u glavnim ulogama. Jednom od utemeljitelja njemačke klasične filozofije
Fihteu (Johann Gottlieb Fichte) čak je, zbog ateizma, potkraj 18. stoljeća
oduzeta profesorska katedra na Univerzitetu u Jeni.
Religiju
su pomenuti mislioci tretirali kao ljudski proizvod za kontroliranje i
manipuliranje masa, sve do Marksove formule o religiji kao „opijumu za narod“.
Slični pogledi odlikovali su i glasovite filozofe Šopenhauera (Schopenhauera), Ničea
(Nietzsche) i Sartra (Sartre). U našem podneblju, ipak su najviše traga
ostavile Marksove koncepcije, po kojim se 45 godina orijentirala socijalistička
vladavina u Bosni i Hercegovini.
Doktrina
teizma ili vjerovanja u Božiju misiju i njegovu vrhovnu ulogu u postanku i
krajnjoj sudbini kosmosa, od religije do religije se razlikuje, ali više po
formi nego po sadržaju. I kad se različito govori, isto ili vrlo slično se misli.
Pravoslavna
teologija smatra „da se Bog ne može čak ni definisati, niti ograničiti
stvorenim predstavama te da je sam pojam Boga relativan“. U Starom zavjetu
(prvi dio Biblije) kaže se da je predstavu o Bogu stvorio on sam („Ja sam onaj
koji jesam“), koji i egzistenciju ima u samom sebi. Kasnije, u Novom zavjetu, kojeg
štuju svi kršćani, o Bogu se govori kao o Svetom trojstvu: Ocu, Sinu i Svetome
Duhu.
Osnovni
koncept islama je, međutim, jedinstvenost Boga ("tawhid"). Bog je u
Kur'anu opisan na sljedeći način: „Reci: On je Allah, Jedan, Samodovoljan
gospodar. Nikada nije rodio i nije rođen i niko Mu ravan nije.“
Za
razliku od kršćana, koji su i u svojim crkvama Boga pretakali u slike i likove,
u islamu je zabranjeno zamišljati Boga. Smatra se da on ne liči onome što razum
može da zamisli. Ali mu se zato riječima pripisuju mnoge odlike, u Kur'anu
oličene u 99 pomenutih imena Allaha dž.š. K tome, sve sure u Kur'anu, osim
jedne, počinju frazom: U ime Allaha dž.š. ....
Priča
o Bogu i čovjeku je priča koja beskonačno traje. Ukrštaju se svakojaki
argumenti i ideje, dokazi i negacije. Ali krajnjeg, opipljivog odgovora nema, onakvog
kakvog su ljudi navikli da nalaze u svojim ovozemaljskim poslovima i odnosima. Jedan
od ključnih razloga za to korijeni se u nespojivosti mjerila i alata za kojim
se pri tome poseže.
Emocije
odbijaju logiku; ona, pak, odbija ono što iskače iz njene šeme. Vjera u Boga
temelji se, naime, na srcu. Obratno, sumnja u njegovu nazočnost prosijava se
kroz sito (raz)uma. A ta dva aršina jedan drugom teško vjeruju.
Ovu
priču čovječanstvo kraju može privesti samo nekim čudom, sličnom čudu Božijeg
stvaranja. Do tada je važno da se s tim mirno živi: da se ljudski stavovi i
ponašanja, po ovom pitanju, toleriraju i mirnim sredstvima ukrštaju. Svijet je,
uostalom, na djelu vidio oba ekstrema: teror nad onima koji vjeruju, ali i
tiraniju neznabožaca (i njihovih režima) nad onima kojim je Bog glavni životni
i misaoni putokaz.
(Dnevni
avaz)
