Sve
dok Srbija ne riješi svoje dileme, i mi ćemo, kao njen politički talac, tapkati
u mjestu na svom trnovitom putu ka Evropskoj uniji i NATO savezu
Bosna
i Hercegovina još nije zrela ni za jedno veliko političko rješenje. U obmanama
žive oni koji te odluke treba da donesu, s njima i oni koji te odluke očekuju,
prije svih šefovi Evropske unije i NATO saveza.
Problem
nije u uslovima koji nam se zadaju. Oni su lagani k'o perce. Brisel bi nam gromoglasno
zapljeskao već u trenutku provedbe presude u slučaju Sejdić – Finci. NATO bi,
pak, ispalio počasni plotun čim bi naši parlamentarci donijeli odluku o statusu
takozvane nepokretne vojne imovine. To je isto kao kad bi učiteljica đaku dala peticu
samo kad bi nabrojao tri prva slova abecede.
Politički
elita u BiH nije nesposobna da riješe zadatke proste kao pasulj. Oni, ustvari,
neće (ili ne smiju) da ih rješavaju. Još se, naime, nisu stekli uslovi da se o
tome uopšte ozbiljno razmišlja, jer BiH nije samostalna zemlja čije vođstvo može
o njoj da donosi ključne odluke. One se donose negdje drugdje. To mjesto zove
se – Beograd!
Trenutna
dešavanja samo su nastavak političke jufke koja se razvlači više od dvije
decenije. Razlika je samo jedna: Hrvatska je u međuvremenu promijenila svoje
ponašanje i ne drži na uzici ovdašnje svoje sunarodnike. No, Srbija ne vidi da
se listovi kalendara uopšte okreću. Kako se ponašala u Miloševićevoj zlatnoj
eri, kad je iz Beograda komandovano kompletnim srpstvom na tlu bivše
Jugoslavije, tako se vlada i danas.
Sve
dok im se u uho ne šapne šta da rade, Dodik i srpsko rukovodstvo u BiH ne
mrdaju prstom. Politika koju oni vode politika je daljinskog upravljača, koji
se nalazi s druge strane Drine.
Ovaj
odnos odlučujuće određuje puževu brzinu kojom se BiH kreće u takozvanim
procesima evropskih integracija. Mi smo taoci svoga susjeda, koji ne dozvoljava
da BiH povuče nijedan potez prije njega, pogotovo potez koji bi škodio interesima
Srbije.
Naše
razvlačenje konačnih odgovora rezultat je nedoumica u kojim se nalazi Beograd.
Što se tiče Evropske unije, Srbija želi da joj se priključi, ali se oko toga
cjenjka sa Briselom. I dok ta trgovina traje, naša politika mora da stoji sa
rukama u džepovima. Kad Beograd obavi svoj posao, tada će došapnuti nasljedniku
Milorada Dodika (jer će taj proces još da potraje) da u dan-dva može dati saglasnost
na sve ono što BiH ne može Briselu da odgovori već godinama.
Sa
priključenjem NATO savezu problem je još složeniji. Premda je jasno da su EU i
NATO dvije bonbone iz iste kesice, Srbija nastoji da to nekako razdvoji. Razlog
je njeno političko i nacionalno-vjersko prijateljstvo sa Rusijom. Moskvi ne bi bilo
milo da Beograd dođe pod komandu evro-američkih generala. U tom slučaju, Srbija
bi izgubila niz pogodnosti koje joj daje Kremlj.
Srbija
bi, kako se tamo misli, ulaskom u NATO oblatila i svoje nacionalno
dostojanstvo. Njima nije lako da zaborave kišu bombi otprije petnaestak godina.
Da bi se sa tim bombašima sad uhvatili za ruke, potrebno je progutati poveliku
knedlu.
I
dok Srbija grozničavo razmišlja, u Banjoj Luci politički mozgovi odmaraju.
Takav je nalog iz Beograda: održavajte status quo sve dok se u nacionalnoj
centrali ne odluči kojem će se carstvu privoljeti kompletno srpsko pleme!
Srpski
političari u BiH pri tome trebaju da stvaraju dojam lažnoga kretanja. Nije
važno što su prinuđeni da, zbog toga, svakodnevno lažu, da jedno obećavaju, a da
drugo rade. Oni govore da sa Sejdićem i Fincijem nema nikakvih problema, kao ni
sa određivanjem statusa takozvane nepokretne vojne imovine. Ali, kad to treba
pretočiti u konkretan dogovor i zakon, onda srpski političari zarone u duboku
vodu i sakriju se od konačnog izjašnjenja.
Primjer
tome je jučerašnje zasjedanje Ustavnopravne komisije Predstavničkog
doma Parlamenta BiH, na kojem su zastupnici iz Republike Srpske odbili Prijedlog zakona
o raspolaganju nepokretnom vojnom imovinom. Svoje suštinsko protivljenje maskirali
su proceduralnim razlozima. No, i to je dovoljno da se s ovim propisom ne može
ni milimetar dalje. Ostaje Bosna, kad je NATO u pitanju, ni na nebu ni na
zemlji.
Srpski
zastupnici ne otkrivaju stvarne razloge svoga NE. Ne spominu oni ni beogradske
političke dileme i ograničenja koja im to stvara u političkom odlučivanju. No,
niko nije blesav da ne vidi o čemu se radi. A radi se, već skoro četvrt
stoljeća, o istom: to što srpska nacionalna centrala misli, to ovdašnja srpska
politika govori i radi. Ona je obična lutka na koncu. S njom je i BiH talac
tuđih interesa: marioneta u rukama svojih komšija.
Ove
okolnosti glavni su dio strateške slike na ovom dijelu Balkana i dobro su
poznate domaćoj politici i stranoj diplomatiji. Jedino javnosti nije jasno kako
jedna nezavisna država može biti toliko ovisna o nekoj drugoj.
Kao
i svugdje, i u BiH je javnost naivna i nedovoljno informisana. Teško joj se
pomiriti s tim da rješenja potiču isključivo iz odnosa snaga na velikoj
političkoj sceni, a ne iz osjećaja za pravdu, toleranciju, međudržavno i
međunarodno uvažavanje...
Ta
iluzija je, ustvari, najveća od svih: to što javnost ne shvata da je upravo
odnos snaga ono što je u današnjem svijetu najvažnije. U tom odnosu BiH je,
nažalost, na ovim prostorima odavno najslabija karika.
(Bosnia Daily)
(Bosnia Daily)
