10. 08. 2013.

Vjera spaja i razdvaja

Religija je iskušenje koje ljude svađa od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da gotovo svako društvo zbog toga bude na stalnom oprezu


Vjerski blagdani u našoj zemlji praznuju se sve ljepše. Šareni bosanski ćilim dobio je, doduše, jednoličnije dezene, pa je manje mogućnosti za komšijsko varničenje, ali se  natruhe vraćanja dobrosusjedskim običajima ipak vide. Kršćani barem SMS-porukom upute bajramske čestitke; muslimani im uzvrate na Božiće i Uskrse.
Iako blagdani dominantno protiču u znaku mira i tolerancije, uvijek se nađe i neke hrđe da pokuša kazaljku vratiti unatrag. Ovoga Bajrama pogana riječ i grubost sijevnuli su u Zvorniku, kad su pred jutarnju prazničnu molitvu lokalni dripci nasrnuli na dedu Nezira.
O ovakvim događajima mediji brzo izvijeste javnost. Glave se odmah uzburkaju, ali, kad se sve sabere, shvati se da nema razloga za preveliku uzbunu. Takvi događaji, ipak, ostaju u sjeni mnogo ljepše opće atmosfere. Nezira Dardagana su napali pojedinci, ljudi sa konkretnim imenom i prezimenom, a nihovog kolovođu policija je brzo otkrila i pritvorila. Na pravosuđu je da mu odmjeri kaznu kakvu zaslužuje.
Stanje međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u BiH nije na nekadašnjoj visokoj razini, ali su sve rjeđi grubi incidenti i izlivi mržnje i nesnošljivosti. No, zemlja je ovo u kojoj se nikad ne smije reći – nikad! Politika počesto potpiruje razdore i pokušava dim da razgori u vatru. Drugo, religija je iskušenje koje ljude svađa od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da gotovo svako društvo zbog toga bude na stalnom oprezu.
Svaki novi dan čovječanstvu donosi novu brigu, koja je tim veća ako se kalemi na stare rane. A njih je historija dupke puna. Sjetimo se krstaških/križarskih ratova, ogromnih vojnih pohoda koje su evropske kršćanske zemlje i vojske tokom srednjeg vijeka preduzimale protiv Osmanskog carstva. Krv se neštedimice prolijevala tokom sedam krstaških pohoda, od 11. do 13. stoljeća. Mnogo je u tim sukobima, u pozadini, bilo ekonomskih i sličnih motiva, ali su oni maskirani onim što je u ljudima podizalo najvišu temperaturu – vjerom.
Tri i po stoljeća kasnije religijskim razlikama i sukobima iniciran je i Tridesetogodišnji rat, veliki sukob vođen od 1618. do 1648. U njega su praktično bile umiješane sve tadašnje carevine i kraljevine u Evropi, a početna kavga se zametnula između protestanata i katolika. Glavu je za te tri decenije izgubila polovica stanovništva Njemačke, u kojoj je žarila najveća vatra između dva kršćanska ogranka.
Od tada su ostali vječiti strahovi od ponavljanja sličnih klanica, začetih ili maskiranih u odeždu vjerskoga fanatizma. Čvrstoga mira nije bilo ni među kršćanima, ali ni među šiitskim i sunitskim linijama unutar islama.
Strahovi ove vrste uskrsnuli su sa krvavim ratom vođenim na zgarištu Jugoslavije, kojem su se, također, nastojala prišiti vjerska obilježja i skrenuti pažnja sa njegovog osnovnog uzroka: agresivne velikosrpske politike.
Otprilike u isto vrijeme svijetom su prostrujale zloguke teze američkog profesora Semjuela Hantingtona (Samuel Huntington), sažete već u nazivu njegovoga članka, kasnije pretočenog u knjigu „Sukob civilizacija“. Različitim civilizacijama on je nazvao regione i grupe zemalja sa drugačijim religijsko-kulturnim obilježjima i nagovijestio raspirivanje konflikata među njima.
Huntington je, kao područja najvećeg rizika, označio tzv. zemlje razdjelnice, odnosno mjesta gdje se te „civilizacije“ dodiruju. Osobito opasnim zonama označio je one u kojim kršćanstvo i drugi graniče sa tzv. islamskim svijetom. Kasnije će se na ta njegova „proročanstva“ mnogi pozivati, naročito nakon terorističkih napada u Americi 11. septembra 2001. godine i ratova koji su potom povedeni u Afganistanu, Iraku...  
Ako se dublje zaroni u historiju čovječanstva, posebno u odnose između velikih religija, sve to ipak bi bilo pretjerano krstiti „sukobom civilizacija“. No, crv zavade nikad nije prestajao da rovi. Počesto se i ubijalo sa vjerskim znamenjem na prsima.
Ustvari, još otkako je Bog prenio Mojsiju zapovijed u kojoj se kaže: „Ljubi bližnjega svoga“, ne jenjavaju rasprave o tome na koga se, kao bližnjega, pri tome misli. Da li na sve od Boga stvorene ljude ili samo na pripadnike iste vjerske skupine? I s kim se valja krviti, a s kim grliti.
Taj vjetar i nas je zanosio pokličima isticanim prije dvadesetak godina: Bog i Hrvati, Srbi na okup... Neki bošnjački intelektualci, sa svoje strane, poručivali su našim muslimanima da su im bliži Malezijci i Saudijci negoli srpske i hrvatske komšije. Ljudi  su se, u tom smislu, bratimili po vjerskom, a ne po lokacijskom, državnom ili kulturološko-tradicijskom srodstvu.
Vjersko predanje kaže da nas je Bog, kad je stvarao svijet, namjerno ovako zašarenio: i po boji kože i po jeziku koji govorimo, sve do načina na koji se njemu obredno obraćamo. Tada nas je i stavio na iskušenja kroz koja ovako krvavo i nervozno prolazimo. A da je htio, svemogući Stvoritelj sve nas je mogao izliti po istom kalupu!
Zašto nije – ne znamo! Da li ćemo se jednom, ipak, svi međusobno bolje upoznati i zbližiti, zakopati ratne sjekire i bratski se zagrliti, saznaće tek generacije koje će, kako stoje stvari, doći tek mnogo, mnogo poslije nas.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...