Religija je iskušenje
koje ljude svađa od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da
gotovo svako društvo zbog toga bude na stalnom oprezu
Vjerski blagdani u
našoj zemlji praznuju se sve ljepše. Šareni bosanski ćilim dobio je, doduše,
jednoličnije dezene, pa je manje mogućnosti za komšijsko varničenje, ali se natruhe vraćanja dobrosusjedskim običajima
ipak vide. Kršćani barem SMS-porukom upute bajramske čestitke; muslimani im
uzvrate na Božiće i Uskrse.
Iako blagdani dominantno
protiču u znaku mira i tolerancije, uvijek se nađe i neke hrđe da pokuša kazaljku
vratiti unatrag. Ovoga Bajrama pogana riječ i grubost sijevnuli su u Zvorniku,
kad su pred jutarnju prazničnu molitvu lokalni dripci nasrnuli na dedu Nezira.
O ovakvim događajima
mediji brzo izvijeste javnost. Glave se odmah uzburkaju, ali, kad se sve sabere,
shvati se da nema razloga za preveliku uzbunu. Takvi događaji, ipak, ostaju u
sjeni mnogo ljepše opće atmosfere. Nezira Dardagana su napali pojedinci, ljudi
sa konkretnim imenom i prezimenom, a nihovog kolovođu policija je brzo otkrila
i pritvorila. Na pravosuđu je da mu odmjeri kaznu kakvu zaslužuje.
Stanje međunacionalnih
i međuvjerskih odnosa u BiH nije na nekadašnjoj visokoj razini, ali su sve
rjeđi grubi incidenti i izlivi mržnje i nesnošljivosti. No, zemlja je ovo u
kojoj se nikad ne smije reći – nikad! Politika počesto potpiruje razdore i
pokušava dim da razgori u vatru. Drugo, religija je iskušenje koje ljude svađa
od pamtivjeka, nekad više nekad manje, ali uvijek dovoljno da gotovo svako
društvo zbog toga bude na stalnom oprezu.
Svaki novi dan
čovječanstvu donosi novu brigu, koja je tim veća ako se kalemi na stare rane. A
njih je historija dupke puna. Sjetimo se krstaških/križarskih ratova, ogromnih vojnih
pohoda koje su evropske kršćanske zemlje i vojske tokom srednjeg vijeka preduzimale
protiv Osmanskog carstva. Krv se neštedimice prolijevala tokom sedam krstaških
pohoda, od 11. do 13. stoljeća. Mnogo je u tim sukobima, u pozadini, bilo
ekonomskih i sličnih motiva, ali su oni maskirani onim što je u ljudima
podizalo najvišu temperaturu – vjerom.
Tri i po stoljeća
kasnije religijskim razlikama i sukobima iniciran je i Tridesetogodišnji rat, veliki
sukob vođen od 1618. do 1648. U njega su praktično bile umiješane sve tadašnje
carevine i kraljevine u Evropi, a početna kavga se zametnula između
protestanata i katolika. Glavu je za te tri decenije izgubila polovica stanovništva
Njemačke, u kojoj je žarila najveća vatra između dva kršćanska ogranka.
Od tada su ostali vječiti
strahovi od ponavljanja sličnih klanica, začetih ili maskiranih u odeždu vjerskoga
fanatizma. Čvrstoga mira nije bilo ni među kršćanima, ali ni među šiitskim i
sunitskim linijama unutar islama.
Strahovi ove vrste uskrsnuli
su sa krvavim ratom vođenim na zgarištu Jugoslavije, kojem su se, također,
nastojala prišiti vjerska obilježja i skrenuti pažnja sa njegovog osnovnog
uzroka: agresivne velikosrpske politike.
Otprilike u isto
vrijeme svijetom su prostrujale zloguke teze američkog profesora Semjuela
Hantingtona (Samuel Huntington), sažete već u nazivu njegovoga članka, kasnije
pretočenog u knjigu „Sukob civilizacija“. Različitim civilizacijama on je
nazvao regione i grupe zemalja sa drugačijim religijsko-kulturnim obilježjima i
nagovijestio raspirivanje konflikata među njima.
Huntington je, kao
područja najvećeg rizika, označio tzv. zemlje razdjelnice, odnosno mjesta gdje
se te „civilizacije“ dodiruju. Osobito opasnim zonama označio je one u kojim
kršćanstvo i drugi graniče sa tzv. islamskim svijetom. Kasnije će se na ta
njegova „proročanstva“ mnogi pozivati, naročito nakon terorističkih napada u
Americi 11. septembra 2001. godine i ratova koji su potom povedeni u
Afganistanu, Iraku...
Ako se dublje zaroni u
historiju čovječanstva, posebno u odnose između velikih religija, sve to ipak
bi bilo pretjerano krstiti „sukobom civilizacija“. No, crv zavade nikad nije
prestajao da rovi. Počesto se i ubijalo sa vjerskim znamenjem na prsima.
Ustvari, još otkako je
Bog prenio Mojsiju zapovijed u kojoj se kaže: „Ljubi bližnjega svoga“, ne
jenjavaju rasprave o tome na koga se, kao bližnjega, pri tome misli. Da li na
sve od Boga stvorene ljude ili samo na pripadnike iste vjerske skupine? I s kim
se valja krviti, a s kim grliti.
Taj vjetar i nas je zanosio
pokličima isticanim prije dvadesetak godina: Bog i Hrvati, Srbi na okup... Neki
bošnjački intelektualci, sa svoje strane, poručivali su našim muslimanima da su
im bliži Malezijci i Saudijci negoli srpske i hrvatske komšije. Ljudi su se, u tom smislu, bratimili po vjerskom, a
ne po lokacijskom, državnom ili kulturološko-tradicijskom srodstvu.
Vjersko predanje kaže
da nas je Bog, kad je stvarao svijet, namjerno ovako zašarenio: i po boji kože
i po jeziku koji govorimo, sve do načina na koji se njemu obredno obraćamo. Tada
nas je i stavio na iskušenja kroz koja ovako krvavo i nervozno prolazimo. A da
je htio, svemogući Stvoritelj sve nas je mogao izliti po istom kalupu!
Zašto nije – ne znamo!
Da li ćemo se jednom, ipak, svi međusobno bolje upoznati i zbližiti, zakopati
ratne sjekire i bratski se zagrliti, saznaće tek generacije koje će, kako stoje
stvari, doći tek mnogo, mnogo poslije nas.
(Dnevni avaz)
