Kamo sreće da smo briljantnu analizu naših slabosti i viziju
nihovog prevladavanja čuli od nekog domaćeg političara, a ne od jednog
odlazećeg ambasadora
Još jedan strani diplomata duboko razočaran svojim
političkim domaćinima uskoro napušta Bosnu i Hercegovinu. Američki ambasador
Patrik Mun već je, prošle sedmice, održao oproštajni govor pred
aktivistima Centru za nove inicijative. Kamo sreće da smo tu vrstu referata,
zapravo briljantne analize naše sadašnjosti, čuli od nekog domaćeg političara,
a ne od stranca kojem su samo tri godine određene za boravak u Bosni i
Hercegovini.
Nakon onoga što se u pomenutom govoru moglo čuti, moramo
zaključiti da je velika šteta da nas napušta čovjek koji je ovu zemlju, njene
građana i njenu vlast (nju posebno) tako dobro upoznao. Stekao se dojam da bi,
da još malo ostane, i on, skupa s nama, promukao od povika na političke
ništarije koje su se ugnijezdile na vrhu bh. piramide.
U dijelu naših medija kritički se govori o domaćoj vlasti.
Nađe se i pokoji intelektualac bez dlake na jeziku. No, malo ko od njih ocrnio
je, s pravom, našu političku elitu onako kako je to učinio ambasador Mun. Da ne
znate ko je izgovorio one oštre ocjene i poruke, teško da biste mogli i
pomisliti da one dolaze iz usta jednog visokog stranog diplomate.
Nakon što je tri godine gutao, skupa s nama, političke
splačine ovdašnjih lidera, stranaka i ukupne vlasti, Mun je, bar na rastanku,
odlučio da otvoreno kaže ono što mu je na umu i na srcu. Većina naših
političara, da imaju obraza i pameti, od tih riječi bi se smrznuli i na ovih
40-tak stepeni. Jer, jako su rijetki slučajevi da jedan strani ambasador, za
vlast zemlje u kojoj privremeno boravi, kaže da su lakrdijaši, sebičnjaci,
lijenštine, lažovi...
Upravo ti epiteti izvode se iz Munove ocjene ponašanja
ovdašnje vlasti tokom njegovog trogodišnjeg boravka u BiH.
Osim po šibanju vlasti, ambasador Mun ostaće upamćen i kao
čovjek koji je iz petnih žila ohrabrio početak narodnog suprotstavljanja vlasti
koja, po njemu, ne radi svoj posao, koja misli samo na sebe, jedno obećava –
drugo radi!
Građani se, kako kaže Mun, okupljaju na miran i odgovoran
način da bi zahtijevali svoja prava – da političari rade posao za koji su
izabrani da ga rade. „Tako, dame i gospodo, izgleda zdrava demokratija“, čuli
smo od odlazećeg ambasadora.
Najveći dio ljudi iz vlasti jedva čeka da Munu vidi leđa.
Dodik je možda najradosniji, jer je najčešće bio u klinču sa prvim čovjekom
Američke ambasade. No, i većina ostalih slično razmišlja, gledajući se u
Munovim oporim riječima. Njegove kritike oni nastoje da omalovaže, pa i
sataniziraju, ukazujući da strani ambasadori kobajagi ne bi smjeli na taj način
da se miješaju u domaće prilike.
To reći, isto je kao i zabraniti ljudima da koriste mozak i
jezik. Ko god to ima, bio stranac ili domorodac, ne može a da na račun vlasti
ne saspe golemu salvu pogrda.
Prevaranti i lijenštine koje nas vode zalud se raduju
odlasku Patrika Muna. Ostaju ovdje sve nervozniji i na otpor spremniji građani,
a i onaj ko u ambasadorskom uredu u Sarajevu zamijeni Muna neće krenuti od
nule. On će, logično je očekivati, krenuti od onoga s čim je njegov prethodnik
završio – od zaključka da su ljudi u BiH „umorni od lakrdijaškog ponašanja
političke klase, koja se više bavi privilegijama koje idu uz posao koji rade,
nego budućnošću ove zemlje“.
Američki ambasador pomogao je našoj javnosti, kao neka vrsta
njenoga glasnika, da jasno vidi krivce za jad u koji smo se zaglibili, ali i
put kojim se može izaći iz te rupetine. Iz nje nas, međutim, on neće izvesti,
niti je to njegov posao.
Za taj udarac pesnica mora biti domaća!
(Dnevni avaz)
