Jedna
penzionerska usta ne može da hrani samo jedan par uposlenih ruku, na šta je spao Bizmarkov nekadašnji odnos 1:7
Između
magarca i poštenog čovjeka kod nas nema razlike. Primite li na sebe društvene
obaveze koje vas sleduju, začas ćete se naći natovareni i tuđim teretom.
Zna
to i Zijad Krnjić, direktor Zavoda PIO/MIO FBiH. Stoga izlaz iz penzionerskog
ćorsokaka traži u povećanju stope doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje.
Time bi se, po njegovom mišljenju, stvorili uvjeti za stabilnu isplatu sve
nesigurnijih mirovina.
Krnjićeva
računica je tačna. No, šta ona znači za one koji treba da podnesu taj teret, za
onaj dio privrede koji pošteno izmiruje svoje obaveze, također je jasno. Ionako
na niskim granama, pali bi na još niže. Umjesto stalno najavljivanih rasterećenja,
privreda bi se suočila sa novim nametima.
Kad
je, prije 123 godine, legendarni njemački kancelar Bizmark (Otto von Bismarck) ozakonio
penzioni sistem, odnos zaposleni – penzioneri bio je 7:1. Sedam radnika
izdvajalo je za staračku naknadu jednome umirovljeniku!
Bizmarkov
sistem preslikan je i kod nas. Ali, avaj, u današnjoj BiH na jednog uposlenog
praktično imamo jednog penzionera. U tom odnosu sadržana je i sva dijagnoza ove
naše goleme boljke.
Lijek
za posrnuli penzioni sistem, očito je, može se tražiti samo u većoj
zaposlenosti. Jedna staračka usta mora da hrani više od jednog para uposlenih
ruku. Sa više onih koji plaćaju doprinose, njihova stopa čak može da bude i
niža od sadašnje.
Jasno
je zašto direktor Krnjić ne govori o tome: mlatnula bi ga po prstima vlast
koja, umjesto povećavanja, stalno uzrokuje gubitke radnih mjesta. Time i
penzionersku bolest čini neizlječivom, kao i sve ostale s kojim je zadužena da se nosi.
(Dnevni avaz)
