Zašto neki ljudi riskiraju izlazak pred strašni Božiji sud
kad se za života, pokajničkim ulaskom u vjeru, može rezervirati bolje mjesto na
onozemaljskoj sceni
.jpg)
Svete knjige kažu da je svaki čovjek od zametka grešan. Danak
je to koji sva pokoljenja plaćaju zbog svoga praoca Adama, koji se pred Bogom
uskočoperio u edenskom vrtu. Stvoritelj je tada bacio na ljude kletvu, ali je
kasnije našao načina da svoju ljubav prema čovjeku iskaže kroz mogućnosti
iskupljenja i oprosta grijehova.
Sa ovozemaljskim zakonima je drugačije. Grijeh mora da se
dokaže, potom slijedi kazna. I tu ima blagosti i gledanja kroz prste, ali
paragrafi pravne države vise nad svakim krupnijim nedoličnim činom.
Sa dunjalučkim propisima čovjek, u načelu, lakše izlazi
nakraj. Spretni ljudi svoj grijeh znaju zatajiti pred službenicima pravde.
Koliko samo propalica nije odgovaralo za svoju zloću i nepoštenje, gramzivost,
sve do posezanja za tuđim životom.
Koliko je do vjerskih spisa, od Boga se grešan čovjek ne
može sakriti ni u mišijoj rupi. On ima svojstvo sveprisutnosti: može se
istodobno nalaziti posvuda, sve vidjeti, sve čuti i znati. Ne promiče mu ni
grešna misao, a kamoli loše djelo.
Bogobojazni ljudi budno na to paze. Oni drugi, pak, koji su
s religijom na Vi, tu brigu uglavnom ne brinu. Oni zaziru od ljudi u
uniformama, premda bi olako bilo zaključiti da im negdje u prikrajku ne rovi i
crv sumnje u postojanje Vrhovnog nadzornika, kojeg se ne da obmanuti.
Uostalom, kako naukuju pobožni duhovnici, svi se ljudi
rađaju u vjeri. Svjetovni život potom zagađuje pamet, dušu i srce, izaziva sa
dunjalučkim ugodama i slastima, koje ljude opijaju i trgaju iz zagrljaja vjere.
Pripisuje se to čovjekovoj iskonskoj grešnosti,
prevrtljivosti, lakomislenosti, požudi i drugim nagonima, ali i neumornom
provokatoru kojeg neko naziva sotonom, neko đavolom, a neko šejtanom. Taj se
davno zakleo da će kidati spone koje ljude vežu za Boga.
Oni koji mjere učinke njihovog velikog nadmetanja, sa
žaljenjem zaključuju da se Lucifer, kako ga se još naziva, ne bavi ćoravim
poslom. Na njegovom kontu su brojni plusevi. Po čovjeku se hvata svakakva hrđa,
pada on na mnogim iskušenjima. Rijetki su iz hrvanja s đavolom izašli
bezgrešni: od Isusa Krista, koji se, prema predanju, u pustinji odupro slatkim
vražijim ponudama, do hazreti Omera, kojeg hadisi opisuju kao vjernika kojeg se
plašio i sami šejtan!
Ovozemaljski grešnik se više plaši policajskoga oka nego
nekog svevidećeg bića s nebesa. S ovim drugim se stvari mogu izgladiti mnogo
bezbolnije. Prema učenju svih velikih jednobožačkih religija, dovoljno se
pokajati, primiti vjeru i - eto te kao od majke rođenog!
Legendarna je, u tom smislu, zgoda sa Ebu Dihje el-Kelbijem,
jednim od pustinjskih poglavica iz vremena Muhammeda, a. s. Čovjek je pred
samim Poslanikom otvorio poganu dušu i priznao da je 70 djevojčica iz svoga
plemena žive zakopao. Priznao je, pokajao se, a Muhammed, a. s., dopustio mu je
da pristupi činu Šehadeta i povratka u islam. Izričito odobrenje stiglo je,
prema predanju, od samog Allaha, dž. š.
Po današnjim mjerilima, taj bi bi pred sudom
odgovarao kao – serijski ubojica!
Možda el-Kelbi sada,ipak, uživa u dženetskom zelenilu, kao što
se po rajskim plažama sunčaju mnogi kršćanski grešnici koji su, preko Isusa,
oprali svoje ovozemaljske fleke. Primili su vjeru, iskazali odanost u Božijeg
sina i time dobili oprost. Biblija kaže: „Da, milošću ste spašeni - po vjeri.
To ne dolazi od vas; to je dar Božiji!“ (Ef 2.8)
I prema Muhammedu, a. s., postupak je gotovo isti. Kako
prenose islamski spisi, u dženet će ući svako izuzev onoga ko neće! A kad su ga
ashabi upitali ko su ti koji to ne bi htjeli, Poslanik je odgovorio da su to
oni koji ne poštuju ni Allaha, dž. š., niti njega kao Božijeg glasnika na
zemlji. Raj će, jednostavno, ostati nedostupan samo onima koji se odriču vjere.
Božija darežljivost ove vrste izvor je mnogih dvoumica. Na
tom pitanju se i katoličanstvo rascijepilo 1517. godine. Tada je njemački
sveštenik Martin Luter (Luther) začeo protestantsku reformaciju u znak
protivljenja „trgovačkim putnicima“ koje je rimski papa slao po svijetu da, u
njegovo ime, prodaju oproštajnice od prošlih i budućih grijehova, bez potrebe
vjere i pokajanja. Nevinost se mogla kupiti čak i za mrtve, kako bi takvi iz
istrage u takozvanom čistilištu bili premješteni u raj.
U istom džamijskom safu ili u susjednoj crkvenoj klupi
uvijek se mogu naći i čestiti i oni drugi, i vjernici po srcu, ali i maskirane prelivode.
Jedni su tu srcem, drugi su interesom, s uvjerenjem da se iz tame lako mogu
prošvercovati na svjetlo.
Iako Bogu sigurno nije mio, tihi sukob među onima koji sebe
nazivaju vjernicima nikad ne prestaje tinjati. I nikad se ne može reći koliko
je „pravih“, a koliko „krivih“. Stoga stoljećima živi uzorita molitva sufijske
učiteljice iz osmog stoljeća Rabije el-Adevije:
"O, Bože, ako te obožavam iz straha od pakla, tada daj
neka u paklu izgorim; ako te obožavam radi nade u raj, onda mi ga ne daj. No, ako
te obožavam zarad tebe samoga, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!"
Ova vrsta štiva nije za zaključivanje. Ona je za duboko
razmišljanje i logično pitanje: Zašto neki ljudi riskiraju izlazak pred strašni
Božiji sud kad se za života, pokajničkim ulaskom u vjeru, može rezervirati
bolje mjesto na onozemaljskoj sceni?
Odgovoru su vjerovatno najbliži oni koji ovu velikodušnu
ponudu, ipak, odbijaju.
(Dnevni avaz)
