U vjeri nema prinude, kao što
šanse za uspjeh nije bilo ni u jednom dosadašnjem projektu gušenja religije
Svi su naši muslimani – Bošnjaci.
Obratno ne važi: svi Bošnjaci nisu muslimani. Koliko se kopalja dosad zbog toga
slomilo, koliko huke, jetkih riječi i pogrda je palo?
Da neznanac bahne u ove noći
uzmirisane ćurakotom, učinilo bi mu se da ovdje svima vlada duh ibadeta. Ljudi
poste ili se suzdržavaju od jela i pića na javnim mjestima, bježe od preglasne
i ružne riječi, od šenlučenja pogotovo. Kao da su na raspust otišli i nezasiti
stomak i čvornati jezik.
Većina Bošnjaka, svako na svoj
način, u ovim blagoslovljenim danima našla je svoje mjesto u naručju ramazana.
Neko mu se potpuno i sa ushićenjem predaje, drugi kroz njega prolazi sa
uljudnim štovanjem.
Isprva nije bilo baš tako. Javno
razbuktali ramazanski žar mnogi su, u prvim godinama poraća, doživljavali kao
neku vrstu pritiska, čak i terora. Pa se znalo i inatiti, ružnom riječi
odalamiti i po vjeri i po vjerniku.
Vremenom se, međutim, ponešto
promijenilo, začešljalo i leglo na mirnije mjesto. Čak i neki koji su navikli
da žive razuzdano i poročno, da u kafani danuju i noćijevaju, u mjesecu
ramazana mijenjaju navike. Više to ne pravdaju onim nekadašnjim: Ma, znaš, neću
zlih jezika!
S vidnim prizvukom ponosa, oni
sada ističu da to rade u znak poštovanja svoje rodbine, prijatelja i poznanika
koji poste. Prepoznaju oni u tom svom činu odricanja (nekom nikakvom, ali njima
do neba velikom) i svoju pripadnost tradiciji naroda u koji su usađeni.
Bošnjaci smo mi, znaš!
Vjerski duhovnici u ovakvim
gestama vide i naznaku želje da se promijeni način života, sve do prihvatanja
vjere.
Islam i njegovi obredi, pored
suštinskog sadržaja kojim ispunjavaju vjernike, neraskidiva su, možda i ključna
halka običajne baštine bošnjačkoga naroda. A njoj je pristup svakome dopušten,
i to u dozama koje svako sam sebi određuje.
Upravo tu je taj, u svakom narodu
i svakom vremenu, sveti prostor ljudske slobode: da budeš što jesi, na način
koji sam odabereš, štujući običaje sredine kojoj pripadaš, ali bez obaveze da
ti se oni pretvore u svevažeći životni nazor.
Nikad se svi ljudi neće zgurati u
jednu suru. Ali nikad neće prestati ni pokušaji da ih se u nju satjera. Bar smo
se mi u Bosni toga nagledali i naživjeli. Friško je još u sjećanju vrijeme kad
se naše muslimane državnom sjekirom nastojalo odsijeći od islama, kad je vjera
gađena, a mamac nuđen u drugom krilu.
Pa ni ta sila ne bi za duga vakta.
Ćurak se okrenu. Ko bi gore, najednom se nađe dolje, i obratno. Vjera je
povratila svoj normalni status u društvu i državi, ali je ponekad željela i
nešto više, čak se i pomalo svetiti svojim nekadašnjim grobarima. Pa su tad i
Djeda Mraza morali da švercuju u vrtiće, a djecu da sklanjaju od bula i popova
koji su u škole uvedeni da ih podučavaju onome što njihovi roditelji neće.
Tolerancija je riječ stranoga
porijekla. Trpeljivost i snošljivost su, međutim, naše jezičke tvorevine, ali i
pri njihovom izgovoru mi nekako mucamo. Nije čovjek ovdje naročito ratoboran,
ali krv, ipak, zna da udari u glavu, a pogana riječ da sleti na jezik. A kad
nas već krene, mi se onda teško zaustavljamo. Pa činimo ono zbog
čega sutradan žalimo, kad se šteta obično ne da popraviti.
Jedna takva šteta svakako je taj
vječito roviti, napregnuti odnos između vjernika i takozvanih neznabožaca,
ateista ili agnostika. Jedni s Bogom, drugi daleko od njega, oni se između sebe
ponekad udaljavaju više no što je, vjerovatno, milo i samom Bogu. A oprečno je
i liberalnim principima u koje vjeruju oni koji se niti krste niti klanjaju.
Sve vjerske svete knjige nalažu
uljudnost prema svim ljudima. U jednom kur'anskom ajetu vjernike se izričito
upućuje da budu pravedni i dobri prema svakome, dakle i prema onome ko ne
dijeli njihov odnos prema Allahovom zakonu. Sva humanistička „civilna“ načela,
s druge strane, kategorički priznaju pravo na vlastiti duhovni izbor, sve do
onog religijskog.
Sticaj okolnosti htio je da ovu
seriju kolumni krenem pisati upravo u prvoj ramazanskoj sedmici. A kako mi je
namjera da čitav ciklus tematski posvetim upravo vjerskom životu na ovome
prostoru, to mi se fino podudarilo da odavno nategnute odnose između vjernika i
onih koji to nisu oslikam primjerima iz bošnjačkog kolektiva.
Napregnutost te vrste, međutim,
prisutna je i u srpskom i hrvatskom nacionalnom organizmu, u kojim se odanost
krstu počesto nastoji nametnuti kao vrhunski kriterij (ne)pripadnosti samoj
naciji. Pri tome ne manjka ni žaoka revanšizma i netrpeljivosti. Pominju se
izrodice, pobjegulje, hrđe...
U vjeri nema prinude: zbore i
Kur'an i Biblija. Iskustvo, pak, s druge strane kaže da su propali svi projekti
koji su sebi u zadatak stavljali gušenje religije. Niko nikome ovdje nikad
ništa nije uspio da nametne.
Kako god bilo, skupa nam je
živjeti. A možda jednom shvatimo da tu, osim nužde, ima i nekoga dobra. Možda
jedni drugima, kako voli reći uvaženi hafiz Sulejman Bugari, stvarno postanemo
i - najbolji poklon!
(Dnevni avaz)
