Zašto se i zadnjem ljudskom šljamu omogućavaju ona prava kojim se i najgori
štite kao da su najbolji
Krv koju su prosuli nedužnim ljudima, vampiri na slamčicu
sišu i dok su iza rešetaka, gdje su dospjeli zbog svojih zlodjela. Uz
aminovanje nadležnoga suda, grbavički monstrum Batko, naprimjer, iz sarajevske
ćelije pismom je stigao do majke jedne svoje 6-godišnje žrtve.
Slična ovome je i skandalozna atmosfera koja vlada na haškim
suđenjima Karadžiću, Mladiću, Šešelju... I oni, svojim poganim jezikom,
svakodnevno odapinju otrovne strijelice prema javnosti i rodbini svojih
nedužnih žrtava.
Imenovanu bagru nije teško razumjeti. Znaju oni da će preostale
ovozemaljske dane provesti s one strane rešetaka, pa bolesnu utjehu traže u
tome da bar napakoste svima koji se, s pravom, raduju njihovoj kazni.
Teško je, međutim, razumjeti pravosuđe koje, procesima koji
bi u najvećem dijelu trebali biti zatvoreni za javnost, ovejanim zlikovcima
omogućava da nam se osvetoljubivo izruguju. Naravno da i oni imaju pravo na
odbranu pred sudovima. No, čemu tolike kamere i mikrofoni, čemu direktni
televizijski prenosi koje braća po zlu redovito koriste da nas još malo
pozlijede? Kako to da jedan sudac, kao onaj koji je odobrio slanje Batkovoga
pisma gospođi Seni Pecar, našem novinaru hladno izjavljuje da je bio svjestan
kako će se primatelj pisma uznemiriti?
Puno toga na ovome svijetu ne valja; od zvijeri u ljudskom
obličju, koje svako malo negdje dignu glavu, pa do već ustaljene, nakaradne sudske
prakse. Ona i zadnjem šljamu omogućava prava kojim se i najgori štite kao da su
najbolji!
K vragu ćemo otići ako između toga ne naučimo da pravimo
razliku, kao i čitav današnji svijet. I u njemu se primjena ljudskih prava
nerijetko izvrgava u čisto ruglo.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
