Sa zla nagore

Od naroda koji sam sebi ne pomaže, i Bog diže ruke 

Čovjeku se život zgadi kad vidi naše ekonomske pokazatelje: sve gori od gorega. Želudac se dodatno prevrne kad ljudi iz vlasti na sve to odmahnu rukom, u stilu: Ma, nema to nikakve veze, sutra će ovdje stići stotine miliona maraka! Oni su, kobajagi, u završnici pregovora sa svjetskim bogatunima koji jedva čekaju da svoj kapital ulože kod svojih „prijatelja“.

Nema ga ko se sa svojih bjelosvjetskih ekskurzija, od Izetbegovića do Lagumdžije, nije vratio sa punom vrećom dolarskih i drugih obećanja. Kad zbrojimo cifre iz njihovih izjava, i milijarda je premalena da to poklopi. No, kad naopako izvrnemo svoje novčanike i pogledamo brižljive statistike, vidimo da neko laže.

Brojkama je, dabome, bolje vjerovati. A one, na našu žalost, kažu da je stranih ulaganja u BiH sve manje i manje. Milijardi ni od korova!

Ukupna nova strana ulaganja u prošloj godini su, kako je juče službeno saopćeno, iznosila 283,86 miliona KM. Kad to sravnimo sa prethodnom, 2012. godinom, pokazuje se da je ljetina umanjena za čitavu jednu trećinu (34 posto). Pa ni utjehe tome nema: ovog januara, u odnosu na prošlogodišnji, strane investicije su dodatno prepolovljene: za 55 odsto!

Tamo gdje ima para, u razvijenom svijetu, tamo nema magaraca. Jer, stvarno treba biti šašav pa nešto uložiti u ovu ruinu od zemlje. U njoj ni propisi nisu dobro napisani, a kamoli da je stvoren poticajan ambijent za investiranje i, općenito, za ekonomsko razmahivanje. Država je rasklimatana kao stara sećija, politika jalova i zavađena do srži, a narod trpeljiv do iznemoglosti.

Ništa nam ne ide na ruku. Vidljivo je to hiljadama kilometara uokolo. A ni sadaki se nije nadati. Zar ne znamo da i svete knjige lijepo kažu da, od naroda koji sam sebi ne pomaže, i Bog diže ruke!?

(Dnevni avaz)

Krupna buranija

Na proteste se može izaći i u finim odijelima, sa svilenim kravatama – šta fali? 

Svi znaju šta ovdje ne valja, ali se rijetki usuđuju da to javno kažu, a kamoli da imenuju krivce. Negdje na pola ovoga puta ostali su čelnici privrednih komora Sarajeva i Goražda.

Oni su jučer ocijenili da je „od 2006. godine došlo do apsolutnog zaustavljanja napretka u BiH“. No, umuknuli su kad je za taj fijasko trebalo prozvati glavne kočničare. Tobože je, po njima, radnicima lakše nego privrednicima. Imaju štrajkove kao odgovor na nepravdu, dok su biznismeni, kako kažu, uskraćeni za sličnu metodu otpora.

To je apsolutno netačno. I ljudi od biznisa, naša krupna buranija, imaju načina da podviknu na državu koja ih guši. Eno im onih istih mjesta na kojim vlast proziva ojađena sirotinja! Na proteste se, ako za to ima razloga, može izaći i u finim odijelima, sa svilenim kravatama – šta fali?

Onako kako se još odupiru građani, sazivanjem tzv. plenuma, preko svojih davno formiranih udruženja vlast mogu da pritišću i privrednici. Nije im valjda ispod časti da priznaju kako ih vlast zamajava, ucjenjuje, razvojno ograničava, poreski i na druge načine guli.

Otpor lošoj vlasti nije samo oružje onih koji traže krišku hljeba. Na manjku su u ovoj državi i mnogi sposobni, solidno situirani, preduzimljivi, čak i imućni ljudi. U pravom ambijentu, njihova krila bila bi još šira. Mnogi od njih također su prikraćeni u svojim mogućnostima, od univerzitetskih profesora do vlasnika privatnih firmi.

U lošoj državi dobro je samo profiterima koji su je skrojili po vlastitoj mjeri. Stoga im se moraju snažno oduprijeti svi koje nešto žulja. Što više bude onih koji se opiru, cijena tog opasnog posla biće niža, a šansa za uspjeh, s druge strane, kudikamo veća!

(Dnevni avaz)

Lider u oblacima

Ruski predsjednik opasno se zalijeće prema ukrajinskim zalogajima koje on i njegova zemlja vjerovatno ne mogu progutati

Petnaesta je godina otkako Vladimir Putin vedri i oblači na političkom nebu Rusije. Ponekad na predsjedničkoj, katkad na premijerskoj poziciji, on je uvijek gazda Kremlja.

Onako kako je naučio u svom političkom djetinjstvu, provedenom u krilu obavještajnih službi (KGB), Putin radi i danas. Šefovska riječ je prva i posljednja.

Putin je politička kombinacija Supermena, Ramba i Džems Bonda. Majstor je borilačkih vještina, oči u oči izlazi i pred najopasnije divlje životinje, skija i vozi sve: od glisera do aviona. Slika je nedavno kompletirana i pratiljom, kakve su redovito ukrašavale pomenute filmske junake.

Ruski predsjednik pronašao je novu, mlađu partnericu. Nikakvo čudo: Rusi se često razvode već nekoliko godina nakon vjenčanja. Dužina Putinovog braka u tom smislu je imala predsjedničku ozbiljnost.

Ozbiljni su i liderski uspjesi Vladimira Putina. Iz političke i ekonomske anarhije u koju su Rusiju uveli Gorbačov i Jeljcin, on je zemlju stabilizirao, pa i unaprijedio. Rusija je postala ekonomski aktivna, iako se uglavnom oslanja na uzbrzano crpljenje bogatstava svoje utrobe: nafta, gas, rude...

Putin u predsjedničkoj vazi ima ruža. Za vratom mu je, međutim, i tovar optužbi za tiraniju, diktaturu, samovlašće, grubost, korupciju... Prilično su brojni oni koji ga ne vole. Teško je pri tome odrediti čije je trnje bodljikavije: ono iz Brisela i Vašingtona ili ono kojim ga bocka domaća opozicija i dio javnosti.

Pokušavajući da Rusiju brzo podigne iz pepela, u koji je zapala u sovjetskoj socijalističkoj eri, Vladimir Putin je u svojoj zemlji sigurno postao jedna od najvećih ličnosti posljednjeg stoljeća. Od svih njegovih prethodnika veći autoritet i vlast vjerovatno nije imao niko osim Staljina.

Utisak je, ipak, da su Putinovi zvjezdani trenuci na zalasku. Svaka energija se troši, pogotovo kad lideri ne stvaraju sposobne nasljednike koji, u nekom trenutku, mogu preuzeti štafetu u svoje ruke. Suviše krugova Putin je već optrčao da bi ga noge hitro i čvrsto nosile kao 1999. kada je, kao 48-godišnjak, prvi put u ruke uzeo ključeve Kremlja.

Najgrublje se o tome ovih dana izrazila njemačka kancelarka Angela Merkel. Ona se javno zapitala da li je Putin ''još uvijek u kontaktu sa realnošću''. U telefonskom razgovoru s američkim predsjednikom Obamom kazala je da on ''živi u nekom svom svijetu''.

Povod za ovako grube ocjene radno-mentalne sposobnosti ruskog predsjednika je ponašanje Moskve u plamtećoj ukrajinskoj krizi. Vidno je da Rusija pokušava, po svaku cijenu, da zadrži Ukrajinu u svom krilu. Ako ne bude išlo, kao što ne ide, Putin pokazuje da ne bježi ni od (ne)skrivene vojne intervencije kojom bi otkinuo dio ukrajinske teritorije.

Zubi su naoštreni prema Krimu, iako je teško povjerovati da bi Rusija ostala samo na tome. Dobar dio ukrajinskog jugoistoka, od Donjecka do Harkova, na spisku je moskovskih želja.

Merkelova uočava pomenute Putinove apetite i ne može da vjeruje da je nogama na zemlji onaj ko gaji takve iluzije. Računajući na ogroman otpor koji ovoj ruskoj odiseji pruža moćni Zapad, zaista treba biti i Bond i Supermen i Rambo, sve u jednom, pa uspjeti u onome u šta se, izgleda, zalijeće ruski predsjednik.

I za svijet i za Putina bilo bi dobro da uskoro pokaže kako, i pored slave koja ga je zanijela, ipak nije izgubio smisao za realnost.

(Dnevni avaz)

Halapljivi Putin

Kao da ruskoga predsjednika ničemu nije naučila bahatost i krakovidost Slobodana Miloševića

Bio sam na licu mjesta kada se, prije 23 godine, raspadao Sovjetski Savez. Suvremenici tog povijesno važnog čina čudili su se kako je sve leglo tako mirno, kako je Rusija – kao okosnica komunističke imperije – mirno progutala gomilu povelikih knedli.

Najveća od njih bila je Ukrajina, naglo osamostaljena zemlja, sa puno repova prošlosti i ruskom nogom na gotovo svakom pedlju svoje zemlje. Obje strane, i Moskva i Kijev, mudro su tada shvatale da se njihov brakorazvodni račun mora prepustiti dužoj „baršunastoj“ završnici.

U to ime, Ukrajina je pristala na prilično uslovljenu nezavisnost. Odobrila  je da na njenom tlu ostane i ruska vojna čizma, crnomorska flota, ali i prst na raketnim i nuklearnim okidačima.

Premda nevoljko, oslabljena Rusija morala je, sa svoje strane, da oćuti neizbježno snaženje ukrajinske državnosti, pa i njeno očijukanje sa Zapadom, kojem se ona počela priklanjati zbog vlastitih nacionalnih interesa.

Ali se i ta odložena završnica jednom, ipak, morala dogoditi. No, da li baš sada i da li baš na ovakav način?

Odgovor najbolje zna ruski predsjednik, potpuno svjestan svekolike zamršenosti rusko-ukrajinskih odnosa, međusobnih dugova i potraživanja. Zna Putin i da između Rusije i velikih sila danas nema većih razmirica od ukrajinskih, u kojim su svi laki na teškim riječima, a možda i na okidaču.

Je li moguće da to Putin nema u vidu? Zar ga ničemu nije naučila bahatost, halapljivost i krakovidost Slobodana Miloševića? Čovjek je sanjao preveliku Srbiju, ali se osvijestio u onome što ga zaista i pripada.

Nastavi li se ponašati u agresivnom stilu, slično buđenje očekuje i Putina. Obuzet je prevelikom političkom i velikodržavnom vatrom. Kao da mu nije poznato da onaj koji nervozno žuri najčešće vrat slomi – i to svoj!

(Dnevni avaz)

Šta nas snađe?

Zvjersko umorstvo malog Smaje žalosno svjedoči o sudbini zemlje čijim je ljudima užas odavno postao najbliži susjed

Zapalo nas je da živimo u gadnom vremenu. Loši ljudi dočekali su svojih pet minuta. Čak su se i dobri prozlili. Nismo ni znali kakvi sve naboji ovdje čuče i prijete našem društvenom, političkom, ekonomskom, ali – pokazuje se – i duhovnom zdravlju.

Svako od nas mogao bi da ispriča neku šokantnu priču. Ko zna, među nikad ispričanim možda bi se našla i neka ružnija od one iz Hadžića, ako je nešto gadnije uopće moguće smisliti, a kamoli susresti u životu, tu, kraj sebe.

Zvjersko umorstvo četvorogodišnjeg dječaka doprlo je i do najtvrđeg srca u zemlji čijim je ljudima užas odavno postao najbliži susjed. Zle sudbine utrkuju se jedna s drugom, danas nas šokirajući ovako, sutra onako. Ovdje i smrt ponekad postaje olakšanje. Malom Smaji i mezar je bolja kuća od one u kojoj je bio izložen obijesti i teroru. Svašta čovjek čovjeku danas radi, čak i rođenom djetetu.

Istražitelji će otkriti kakvi su mozak i psiha onih koji su na dječaku izljevali neki svoj čemer, niske strasti i porive u koje su ko zna kad i kako potonuli. Biće izrečena i zaslužena kazna. Ali, kakva god da bude, neće biti surova ni blizu počinjenom zlodjelu.

Javnost je zgranuta i zgrožena, kao i uvijek kad se suočimo sa mrakom koji se nad ovo društvo davno spustio i nikako da se razmakne. Ružne vijesti smjenuju jedna drugu, kao i naše bespomoćno razmahivanje rukama: Bože, šta nas snađe!

Od davnina se zna da nesreća nikad ne dolazi sama. Po nama sipa kao kiša iz kabla; nema šta nas ne sustiže. Napadnuti smo svakojakim zlom, ljudskim i drugim ognjem. I čelik bi to istopilo. A takvi smo kakvi jesmo, od krvi i mesa, kao nedužni i nesrećni Smajo.

Svijet i ova zemlja bili su mu zla maćeha, kao i mnogima među nama.

(Dnevni avaz) 

Međunarodna straža

Stranci čvrsto stoje između zavađenih političkih strana, ali nam oni, osim ohrabrivanjem, ne mogu pomoći u skretanju pažnje vlasti sa nacionalnih na životne probleme 

Bosna i Hercegovina vrti se u začaranom političkom krugu: ni da se raspadne ni da se učvrsti kao normalna država kojoj će biti lojalni svi njeni građani. Tim građanima davno bi postale dosadne priče koje se stalno ponavljaju - jedne o ukidanju BiH, druge o ukidanju Republike Srpske - da nisu svjesni kako je, uz hljeb, ta „dosadna“ tema za njih od životne važnosti.

U sličnom su raspoloženju i strane diplomate koje se bave našom zemljom. Sve što su javno, u ime svojih država, rekli već stotinama puta, moraju da ponavljaju i hiljaditi put.

U toj poziciji našao se i „privremeni ambasador“ SAD u BiH, Nicholas M. Hill, kada se danas obratio članovima asocijacije intelektualaca „Krug 99“. U njegovom govoru mogu se praktično prepoznati sve američke diplomate koje se našom zemljom bave u posljednje dvije decenije.

Pred sve njih postavljalo se pitanje stabilizacije, čak i državnog opstanka Bosne i Hercegovine. A javnost je odavno naviknuta da upravo od njih traži pouzdani odgovor.

Hill je pred domaćim intelektualcima ponovio stare stavove. Prvi i najvažniji je onaj o suverenosti i jedinstvu BiH, o njenom nepovredivom teritorijalnom integritetu i dejtonskoj aritekturu po kojoj državu čine dva entiteta i distrikt Brčko. Taj princip ni u kom slučaju se ne dovodi u pitanje. No, njegov dio je i nepovredivost statusa entiteta i kantona u državnom ustrojstvu, smatra Hill.

Drugim riječima, ćoravim poslom zanimaju se oni koji dovode u pitanje samu državu. No, prazna je i priča onih koji žele da pokopaju Republiku Srpsku ili da ukinu kantone u federalnom dijelu zemlje.

Hill je vrlo konkretno istakao da postoji plan za reformisanje Ustava Federacije BiH, ali da u tom dokumentu nigdje nema ni pomena mogućnosti za ukidanje kantona. Također je začepio usta onima koji „se pokušavaju riješiti Republike Srpske“. To je za njega samo san, politička kampanja bez šanse za realizaciju, kojom ovdašnji političari propagandno zamajavaju svoje glasače.

Ozbiljan čovjek ne treba da sumnja da će biti onako kako govori gospodin Hill. Uostalom, predizborna je godina. Političari igraju po staroj šemi, pokušavajući da nacionalnom vatrom zagriju srca svojih sunarodnika. Realne opasnosti oni pri tome namjerno uvećavaju, a nije im strano ni izmišljanje.

U ta kola upregnuti su mediji, ali i razne lobističke kompanije i istraživačke agencije. Većina anketa koje govore ovo ili ono naručene su i plaćene iz stranačkih blagajni, kako bi njihovim željama ili fantazijama dale neka „čvršća“ uporišta u tobožnjim stavovima javnog mnjenja. Mediji dnevno izmišljaju priče u kojim je (neravnopravna) nacija glavni junak. Nema sumnje, također, da se i političari i stranke, formalni konkurenti, među sobom dogovaraju po principu: napadni ti mene, pa ću ja tebe. A onda ćemo i jedni i drugi da izvučemo izborni profit!

Teško je u ovom času procijeniti koliko će ove predizborne godine biti učinkovita ta stara šema, koja je dosad redovito pobjeđivala. Dio ljudi pokazuje znakove osvještavanja: pitaju za hljeb i ekonomiju, a ne za naciju i entitet. No, zasad je to još nejak pokret. On može u narednim mjesecima da naraste. Ali, može i da splasne. Moguće je da vješti politički spletkaroši, sa praznim pričama o raspadu BiH ili ukidanju entiteta i kantona, opet za sebe pribave željeni politički profit.

Kad sve ovo saberemo, može se zaključiti da je BiH u pat poziciji. Svoja kola niko ne može da pomakne ni centimetar naprijed: ni separatisti ni pobornici radikalnih promjena dejtonske strukture. Nesretni su zbog toga i jedni i drugi. No, u tome i jeste možda i ključni problem BiH.

Zabavljena odbijanjem stalnih bočnih ataka, ona za svo to vrijeme stagnira. Ni kola reformi ne pomjeraju se ni za jedan milimetar. Puka mašta su i Evropska unija i NATO. Ekonomija sve dublje propada, a životni standard građana na stalnoj je silaznoj putanji.

Utjehu imamo: Bosna neće nestati sa geografske karte. Za to je najzaslužnija čvrstina međunarodne zajednice, koja stoji između zavađenih strana. No, gdje je nada da će se, s druge strane, dešavati nešto pozitivno u onome od čega se živi?

Za taj dio posla zadužene su domaće vlasti. Čitaj: Niko! Ili će ih socijalni bunt, koji je malo podigao glavu, ipak natjerati da veći dio svoga radnog dana ubuduće tome posvećuju.

Tu nam stranci, osim ohrabrivanjem, ne mogu pomoći. Moramo to sami ostvariti: smanjiti političke i nacionalne, a povećati prehrambene i slične apetite. Sa sitim građanima i njihova zemlja biće manje nervozna.

(Bosnia daily)

Praznični bajrak

Rođena u čudu otpora, Bosna i Hercegovina mora postati čudesna i u fazi svoga državnoga odrastanja

Svoju državnost mjerimo stoljećima; njezin moderni izraz star je desetinama godina (ZAVNOBiH). Dan nezavisnosti je najmlađi, ali naš, ipak, najvažniji praznik. Svoji smo na svome, krojači i vlasnici sopstvene sudbine.

Praznici nekad zrače s više, a nekad sa manje sjaja. Priređivali bismo bučne vatromete da nam je država čvrsta kao beton, a njeni žitelji srećni, zadovoljni, složni... No, takvog praznika još ćemo se načekati.

Svoje potporne zidove BiH treba učvrstiti. Moramo se bolje međusobno slagati, više i pametnije raditi, sa svijetom se bolje ravnati u ekonomiji, nauci, životnom standardu, moralu... Domovini moramo služiti vjerno i s ljubavlju, a da nam ona uzvraća jednakom mjerom.

Sad smo na svakoj vrsti manjka. Kuća nam je nakrivljena, a čeljad svega željna. S pravom smo ljuti i na svoje kormilare. Od onog do ovog 1. marta vlast je mogla i morala za svoje građane i državu učiniti kudikamo više.

Upravo ovih dana svjedočimo povicima na takvu vlast, puni nade da će i na tom planu napokon krenuti upisivanje pluseva. Minusa nam je navrh glave, kao i strpljenja za one koji obećavaju, a obećanja slabo ispunjavaju.

Uprkos tome, svoji smo na svome, državotvorni i nezavisni. Slobodno i ponosito razmahujemo svojim bajrakom. Kako ćemo to tek silovito raditi kad iskoristimo sve svoje sada zamrle potencijale!

Takav praznični zanos možemo dočekati samo ako u razvoju svoje zemlje budemo onakvi kakvi smo bili u osvajanju njene nezavisnosti. Rođena u čudu otpora, BiH mora postati čudesna i u fazi svoga odrastanja. A za to nam, osim dobrih građana, treba i dobro vođstvo. Treba nam vlast koja će znati kako da svoje kvalitete i talente krunišemo političkom, ekonomskom, moralnom i svakom drugom zrelošću.

(Dnevni avaz)