(Titovo vrijeme, kojeg nostalgičari ovih dana kuju u zvijezde, jeste bilo pravi raj za današnji pakao, ali ni ono, ruku na srce, nije bilo “po mjeri čovjeka”)
Kada su, prije više od tri hiljade godina, Jevreji (Hebreji) iz neplodnih pustara stigli u pitomi Egipat, koji im se učinio kao zemaljski raj, dočekale su ih žalopojke lokalnog stanovništva. Ono je govorilo da se u Egiptu prije toga živjelo - bolje.
I prije tog događaja iz daleke prošlosti vjerovatno je bilo sličnih žalopojki, ali o njima nemamo pouzdana svjedočanstva. No, znamo da su od vremena dolaska Jevreja u Egipat, do danas, mnogi narodi o svojoj prošlosti bolje govorili nego o vremenu u kojem su živjeli.
Taj utisak i manir jako je prisutan i u Bosni i Hercegovini i u svim državama nastalim na ruševinama Jugoslavije. Godišnjica smrti nekadašnjeg komunističkog lidera Josipa Broza Tita, obilježena ove sedmice, uvijek je bila prilika da se prolijevaju suze nad tom “boljom prošlošću”. Nije toga ni sada manjkalo, od čitulja u novinama do raznih memorijalnih skupova.
U pomenu čije objavljivanje je u štampi naručila jedna sarajevska porodica ovako je objašnjena razlika između “ovog” i “onog” vremena:
- Neka nam ne objašnjavaju naše vrijeme s Tobom, mi smo to vrijeme živjeli i uživali. Neka nam ne objašnjavaju naše vrijeme bez Tebe, mi to vrijeme jedva preživljavamo i životarimo - piše u čitulji koju je potpisala porodica Kezman.
U većini dnevnih listova na području bivše Jugoslavije osvanulo je na desetine sličnih plaćenih objava, na stranicama na kojim se odaje pomen mrtvima. A Tito je umro prije tačno 35 godina.
Vrijeme neumitno teče, ali se lijepa sjećanja na nekadašnjeg lidera žilavo održavaju, a time i na socijalistički sistem koji je vladao na ovim prostorima. Time se iskazuje nostalgija za prohujalim vremenom, ali se istovremeno pokazuje i kritički odnos prema životu kakvim danas žive stanovnici nekadašnje Titove imperije.
Ne mogu nikad zaboraviti objašnjenje tog od starih Egipćana prisutnog fenomena “starih dobrih vremena”, o kojim su ljudi uvijek govorili, a koje je u jednom novinskom eseju, prije 40 godina, iznio tada vodeći jugoslovenski žurnalista Veselko Tenžera. Naslov njegovog teksta sve govori: STARA DOBRA VREMENA, KOJA SU BILA LOŠA!
Tada je Tito još bio čvrsto na čelu velike i, činilo se, stabilne države. No, Tenžera nije govorio o njemu, iako su kasniji događaji omogućili i tu vrstu usporedbe. On je pomenuti fenomen tumačio žalom za mladošću, koja se sa višedecenijske razdaljine uvijek činila ljepšom od života u poznoj, pa i srednjoj dobi.
U Titovom vremenu sam rođen, u tom sistemu sam odrastao i postao nepopravljivi ljevičar. Tada sam zakoračio i u novinarstvo. Kao i mnogi drugi, kod kojih je prisjećanje na Tita istovremeno i prisjećanje na vlastitu mladost (najljepše životno doba), i ja bih se rado vratio u te dane. No, kad se pod lupu objektivnosti stavi taj period u životu ove zemlje, ocjene ipak ne bi bile najbolje.
Pamtim mnogo lošega u tom sistemu, a pogotovo njegovu završnu fazu u kojoj je socijalizam izvršio političko samoubistvo. Jugoslaviju i njen ideološki poredak nisu srušili udruženi nacionalisti. Socijalizam je sam sebe uništio, u dužem periodu (još dok je Tito bio živ) žmireći na svoje brojne nedostatke i slabosti, koje su na kraju dovele i do pada te države. Znatan dio krivice za to, po mom mišljenju, snosio je i Josip Broz Tito. Vladao je suviše dugo i sebično, do 88. godine svoga života, da bi na kraju, nimalo mudro i državnički, na čelu Jugoslavije ostavio “čovjeka” sa osam glava - Predsjedništvo SFRJ sa osam “ravnopravnih” članova.
Rat koji je zapečatio raspad Jugoslavije, a u kojem je najteže stradala upravo BiH, učinio je, između ostalog, i to da posljednje godine socijalizma i Titove vladavine nikad nisu ozbiljnije i opsežnije analizirane. Naši umovi postali su, zbog krvavih ratnih događanja, opsjednuti isključivo tim velikim zemljotresom nakon kojeg podrhtavanje tla još nije okončano.
Na tome se zasnivaju i ocjene u stilu onih koje je u novinama objavila porodica Kezman. One više govore o ovome što imamo sada nego o onome što je bilo prije. A danas smo siromašni, politički i ekonomski nestabilni, nacionalno podijeljeni i zavađeni, građanski obespravljeni onoliko koliko u socijalizmu nikad nismo bili. Stoga je i potpuno opravdan utisak koji imaju mnogi građani: Tito i socijalizam bili su pravi raj za ovo u čemu sada živimo.
No, ni taj istorijski gigant i režim kojim je komandovao nisu bili ni izbliza onoliko “po mjeri čovjeka” koliko se to nostalgičari sebi uvrtjeli u glavu.
(fokus.ba, 7. 5. 2015.)
