(Novca nemate, ali zato imate priliku da na gotovo svakom koraku vidite šta sve ne možete sebi da priuštite)
Siromaštvo nas je opasno poklopilo. Ljudi se živi pojedoše strepeći pred budućnošću, no uglavnom skrštenih ruku čekaju da se dogodi što se mora dogoditi.
Oni sa malo jačim nagonom za samoodržanje gledaju da se snađu, bez stida i ustručavanja se baveći bilo čim što će donijeti ili uštedjeti poneku marku. Tako su već mnogi, ako već nemaju ni mrven obradive zemlje, pokupovali oveće saksije. I u njima, na balkončiću, nikne povrća bar za nekoliko cekera. Ako ništa, barem žanju svoj peršun! I to vrijedi par maraka mjesečno.
Neki drugi okrenuli su se - pilićima. Prošetajte našim gradićima, pogotovo prigradskim naseljima Sarajeva, Mostara i Banjaluke. Po neugodnom mirisu ćete doznati koliko je raširen uzgoj te sitne živine u neprikladnim uslovima, usred naselja. Zbog tog smrada mnoge komšije danas se skoro svakodnevno svađaju. No, “zagađivači” se na to i ne osvrću: bitno je da dostane piletine za njihovu trpezu, k tome i ponešto za prodaju. Pa se bijeda lakše podnosi.
Nekadašnji industrijski radnik u BiH, o nezaposlenima i da ne govorimo, na ove i slične načine često popravlja svoju mršavu platu. Jer industrije više nema, a za njom je svojedobno, u socijalizmu, stigao u grad. I sad je ostao na cjedilu. Za njegovim zanatom nema potražnje, a stomak i djeca traže svoje.
Umjetnost preživljavanja – to je osnovna zanimacija većine današnjih Bosanaca i Hercegovaca. Posla ima malo, uglavnom je slabo plaćen, a trgovački rafovi i izlozi pokazuju šta se sve za novac može kupiti. Novca nemate, ali zato imate priliku da na gotovo svakom koraku vidite šta sve ne možete sebi da priuštite.
Prosječan Bosanac i Hercegovac danas nema šta - nema! On je, u stvari, plesač na žici. Nit na kojoj zasniva svoj životni opstanak jako je tanka. Dovoljan je trenutak nepažnje, lijenosti ili loše sreće, pa da se survate u bezdan bijede. I da vam, ako imate ponosa, preostane samo da tiho i dostojanstveno odumrete. Ili, ako se zažmuri na čast, da okolo moljakate za milostinju, čak i da se okrenete nečasnim rabotama, sve do kriminala!
Takozvani socijalno motivirani kriminal, po nalazima stručnjaka, u opasnom je napredovanju. Ko nema, ponekad ne preza ni od toga da otme ili da ukrade. Poznat je slučaj Banjalučanke koja je, nakon ko zna koliko uspješno izvedenih krađa u samoposlugama, napokon uhvaćena na djelu. A krala je, znate šta: po kesu mlijeka i štrucu hljeba dnevno. Da preživi!
Pred sud je morao i čovjek koji je duboko zagazio u osmu deceniju života, jer je u dućanu ukrao flašicu alkohola od tri decilitra! Što je gospođi hljeb i mlijeko, njemu je, očito, piće. A nije mu po džepu, kao što ni njoj nije bilo da kupi osnovne životne namirnice.
Kad čuje za ružne stvari koje su se nekome dogodile, naš čovjek obično kaže: Razumijem te! Nažalost, to je samo prazna fraza. Sit gladnome ne vjeruje, solidno situirani građanin nikako ne može da razumije onoga ko se ujutro budi, a volio bi da se nije probudio, jer mu ni jutarnje sunce u život ne može da unese nimalo radosti. Sunce nije lijek za prazan novčanik.
BiH se koprca u siromaštvu. Nekadašnje ušteđevine su nestale, perspektive se zamračile, a od akcije, one ekonomsko-političke, ni traga ni glasa. U ambis se pada bez padobrana!
Ovdje se još ne umire od gladi, ali BiH potpuno gubi izgled i mentalitet urbane, kulturne, ugodne životne sredine. Sa tugom, a trebalo bi i sa samokritikom, sjećamo se kako smo govorili: Nije ovo Kambodža, nije ovo Vijetnam, nije ovo Bangladeš... kad smo živjeli sto puta bolje od njih.
Sad ne živimo, ma koliko se ljuljuškali u iluziji da je to tako. U Bangladešu žene godišnje sašiju odjeće, za strane naručioce, u vrijednosti od pedesetak milijardi dolara. A kod nas, same sebi, jedva da ispletu najobičniji šal.
Kad ih neko uvrijedi, možda u tom Bangladešu kažu: Hej, nije ti ovo Bosna i Hercegovina!
(fokus.ba, 5. 6. 2015.)
