(Ni po građanskom pravosuđu ni po vjerskim načelima ne može se pravdati ni od pravde skrivati zločine koje su počinili branioci napadnutih zemalja)
U našim krajevima, nakon miloševićevske pomame i srpske agresije, proliveno je more nevine krvi - što od strane napadača, što rukama branilaca. Srpska armada pri tome je izrazito prednjačila. Ako se to može procentima izražavati, u slučaju Bosne i Hercegovine sklon sam omjeru 70 - 20 - 10 posto. Za prvu cifru krivnju snose Srbi, za drugu Hrvati, za treću Bošnjaci.
O prvoj i drugoj dugo i često pišem, o trećoj rjeđe, po jednostavnoj logici razdvajanja važnog od važnijeg, prečeg od prečeg, brojnijeg od rjeđeg.
Ovaj put su mi u fokusu oni koji su počinili najmanje zlodjela - Bošnjaci. Želim, zapravo, da ukažem na jednu zabludu koja je prisutna u ovom narodu (također kod Hrvata, i ovdje i u susjedstvu) da ne mogu isto da se tretiraju napadački i odbrambeni zločini. Elem, ako si napadnut, po toj logici, imaš pravo da tučeš sve oko sebe, i krivo i nevino. Pravo na odbranu to ti dopušta.
Otrovna je ovo i opasna zabluda. Po javno izgovorenim riječima, i političara i običnih ljudi, nju se ne može uočiti: svi se javno zaklinju u obavezu da i zločinci iz njihovog naroda moraju da dobiju ono što su svojim zlodjelom zaslužili. No, u dnevnom životu, u skrovitim mjestima srca i psihe, živi to nerazumno “razumijevanje” za one koji su, u odbrani napadnute zemlje, ogrezle u agresorske zločine, tamanili “protivnike” koji nisu ni luk jeli niti su ga mirisali.
I po građanskom pravosuđu i po vjerskim načelima to pravo ne postoji. Štaviše, brojnim i preciznim paragrafima predviđena je kažnjivost svakog zločina, bez obzira pod kojim je okolnostima počinjen. Tačno je da građansko pravo sadrži klauzulu “prava na nužnu samoodbranu”. U nekim zemljama možete u takvim okolnostima i čovjeka ubiti, pa da u zatvoru ne odležite ni dana. No, krivični zakonici, od pomenutog prava jasno odvajaju takozvano “prekoračenje prava na nužnu samoodbranu”. Onoga ko vas je premlatio, jednostavno, ne možete razapeti, na kolac nabiti, mučiti, a potom mu i slavodobitno glavu odrubiti. To se kažnjava.
Posebno je zaprijećena kazna za odmazdu. Kako u Beogradu ovih dana reče Bakir Izetbegović, u Sarajevu, raspamećenom od agresorskog iživljavanja i zločina, zaustavljeni su oni koji su osvetnički trijebili Srbe preostale u glavnom gradu BiH. Zločinac ima ime i samo on može biti kažnjen, sve do oduzimanja života. Zločin je neselektivno ubijati ljude samo zato što su pripadnici naroda iz kojeg potiču oni koji su krivi za brojne masakre; to je nesumnjivi grijeh.
Jasni su po tom pitanju i vjerski principi, za one koji se hrane tom vrstom moralne upute. Kur’an je, na primjer, vrlo izričit i ne ostavlja ni trunku dileme:
“Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao...“ (Al-Maida, 32)
U narednom ajetu određena je i kazna za one koji prekrše ovu zapovijest.
“Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika (Al-Maida, 33).
Inače, u pitanju odmazde, za razliku od Hazreti-Musaova (Mojsijevog) vjerozakona, koji je odmazdu propisivao i u slučajevima ranjavanja, islam je naredio odmazdu samo za ubijene, tražeći smrtnu kaznu - stoji u bilješci tadašnjeg reisa Džemaludina Čauševića, u njegovom i Pandžinom prevodu Kur’ana iz 1936. godine. Bilješka tumači poruku (El-Bekare, 179) u kojoj piše:
“O razumni! U odmazdi vam je život, da biste bili bogobojazni (da bi se sačuvali od nepravednog prolijevanja krvi)”.
I još jedan ajet može se navesti ovome u prilog.
“Borite se na Božjem putu protiv onih koji se bore protiv vas! Ne prelazite granice! Zaista Allah ne voli one koji prekoračuju granice (onoga što je dozvoljeno)”. (El-Bekare, 190)
Reis Čaušević navodi da iz ovog ajeta razumijemo “da se ne dozvoljava da se u borbu stupi s drugim osim onih koji su napali, pa prema tome muslimani nisu stupali u borbu protiv djece, staraca, žena i onih koji nisu u borbi sudjelovali...”.
Zaista, uslov mira i istinitog iščitavanje naše nesrećne i tragične prošlosti je kažnjavanje svih zločinaca, bez obzira na njihovu državnu, zavičajnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost. Jednako je, pri tome, potrebna i njihova moralna osuda u glavi svakog dobronamjernog i čestitog čovjeka, bez obzira da li je zlikovac njegove vjere ili nacije.
Niko se u tome dosad nije dosljedno iskazao. Svako je svoje haške osuđenike, na primjer, dočekivao kao heroje.
Dobrome nas to neće odvesti!
