Jalovost naše političke elite ima svoju cijenu u eurima, bez kojih smo ostali nakon njihovog novog briselskog ćorka
Blagajnicima
Evropske unije u četvrtak smo olakšali dan. Nisu morali da broje 47 miliona
eura, koji su nas sljedovali u slučaju uspjeha briselskoga sastanka ovdašnjih
lidera.
Ako
se politički zastoj nastavi, ostat ćemo uskraćeni za još 140 miliona eura. I
taj novac mogao bi postati dio cijene naše političke nesloge.
Slučaj
koji spominjemo samo je posljednji u nizu političkih metaka koje smo ispalili u
vlastito čelo. I ranije nam je zbog sličnih razloga izmicala hrpa novca.
Pare
su glavni motor svakoga kretanja u današnjem svijetu. Na spomen dolara i eura,
pogotovo ako se dobivaju na poklon ili s minimalnim kamatama, mire se i
najljući neprijatelji. Kod nas, međutim, vlast gura po svome. Ona i dalje
razmišlja po staroj poslovici da „novac kvari ljude“, uvjerena da nam čini
uslugu štiteći nas od tog „kvarenja“.
Izgubljeni
evropski poticaji veliki su kao kuća. No, čista je to sitnica ako znamo ono što
je upravo ove sedmice saopćeno iz Vijeća ministara. Institucije na svim nivoima
vlasti u BiH do sada su, naime, uzele čak 1,7 milijardi KM kredita koji se ne
koriste. Zato što odobreni novac ne koristimo, samo prošle godine raznim
finansijskim organizacijama platili smo kazne u iznosu većem od tri miliona
maraka!
Ukupna
šteta postaje jasnija kad se zna da je to brdo dolara i eura trebalo biti
iskorišteno za realizaciju domaćih projekata koji su mogli uposliti mnogo ruku,
oživjeti građevinarstvo i druge posustale privredne grane. Onih 1,7 milijardi
moglo se obrnuti i u višestrukim iznosima da su pokrenuti projekti u oblasti
vodosnabdijevanja i kanalizacije, izgradnje puteva, termo i vjetroelektrana,
bolnica i stanova, sve do izgradnje državnog zatvora, za šta su krediti
odobreni.
Novac
koji spominjemo samo je djelić naše otužne i dugotrajne rasipničke priče.
Propustili smo ili proćerdali more poklonjenih ili pozajmljenih novčanica, do
čijeg zbira nije uspjela doći nijedna od nekoliko komisija formiranih upravo
zbog toga.
Više
je razloga ovako nedomaćinskog odnosa naše vlasti prema novcu. Ponekad je on
odgurkivan u drugi plan zbog međusobnih zavada, katkad iz čiste lijenosti,
povremeno i zbog neznanja i nesposobnosti. Ključni razlog je, međutim, potpuno
druge prirode.
Naša
vlast novac dijeli na dvije vrste: na svoj i na državni. Za onaj prvi, svoj,
tuku se bespoštedno i danonoćno. Vratite se na „Avaz“ od četvrtka pa ćete
vidjeti kakva su njihova mjesečna primanja. Onaj drugi novac, državni -
narodni, pri tome im je vrijedan i značajan koliko i lanjski snijeg. Ako neće
makar dijelom završiti u njihovom džepu, on ih nimalo ne zanima.
Put
ovoj pojavi trasirao je, još u predvečerje rata, najčuveniji guslar među
političarima Radovan Karadžić. Srbi će, kako je uzviknuo, i travu jesti, ali od
svojih zahtjeva neće odustati!
Tako
je i bilo. Razmahujući ratnom sjekirom, mali sarajevski psihijatar se
razbogatio, kao i cijela bulumenta okupljena oko njega. A narod je, dakako, jeo
travu! No, ona nije dopala samo Srbe. I ostali narodi u BiH, njeni građani, sa
ishrane su dospjeli na - ispašu! Još ćemo se početi svađati i oko toga kome će
pripasti djetelina, a kome sasušeno sijeno?
Za
to vrijeme vlast se sladi najukusnijim jemecima i đakonijama. Što i ne bi, kad
joj ništa od toga još nijednom nije prisjelo, pa tako neće ni onih, njihovom
krivnjom izgubljenih, 47 plus 140 miliona državi i građanima namijenjenih eura.
(Bosnia daily)
