Nebojšu
Radmanovića, osramoćenog u graničnom (ne)sporazumu s Hrvatskom, vjerovatno je
namagarčio njegov dragi šef i prijatelj Milorad Dodik
Šampanjcem
je, na kraju, zalivena priča o hrvatskom graničnom bedemu. On je 24 sata
izgledao neprelazan kao Kineski zid, da bi se obnoć vratio obličju jedva
vidljive crte preko koje će lako prelaziti i ljudi i roba.
Počelo
je tragično, zastrašivanjem, a završava se, kako vidimo - komično. Uloga
dvorske lude pri tome pripada Nebojši Radmanoviću. Šta mu bi - svako se u čudu
pitao kad je čuo za njegovo „ne“ sporazumu koji je naša delegacija u posljednji
čas postigla u Zagrebu. Em za protivljenje nije bilo ni mrve razumnoga razloga,
em je Radmanović nevažećom proglasio delegaciju čije je formiranje i sam
odobrio.
Isti
začuđujući uzvik (Šta mu bi?) čuo se i nakon što je Nebojša sutradan povukao
svoju odbijenicu. Teško je, međutim, vjerovati da se pameti prizvao nakon
logičnih primjedbi ministra sigurnosti Radončića, još manje pod pritiskom
„mrskih“ stranaca. Tajna je negdje drugdje.
U
priči o tobožnjem hrvatskom bedemu nema specijalnih dobitnika; sve će ići po
starom. U Briselu je to zapečaćeno novim štambiljom. No, nije da nema gubitnika. Jednoga sigurno znamo, samo je zagonetno ko je Nebojšu
Radmanovića nasankao kao političkog balavca. Mnogi bi se rado kladili da je to
niko drugi do njegov stranački šef - Milorad Dodik. On ga je koncem prvo
povukao na onu, a potom na posve drugu stranu.
Dvodnevno
komešanje u Radmanovićevoj glavi nije bilo plod sunčanice. Njemu je namještena
vješta politička klopka, nakon koje će zamuknuti oni koji odavno govore: Eh, da
nam je raditi s ovim mirnim čovjekom, Radmanovićem, a ne s onim nasrtljivim i
prevrtljivim Dodikom...
Vazda
je bilo političkih kurbana. I još će da ih bude! Uostalom, ko će koga neg' svoj svoga. Bar kod Srba je to stvar tradicije, od Karađorđa i Obrenovića do Miloševića i Stambolića, a sad i Nebojše i Milorada. Oni, po svemu sudeći, neće još dugo biti ni politički pajtaši, ali ni privatni drugari.
(specijalno za blog)
