Dok i balavurdija ljutito diže svoj glas, njihovi roditelji i dalje
tupavo ćute i – trpe
Svakog trenutka neko vrisne kako će dići svoje bosansko sidro i sreću potražiti u bijelom svijetu. O, kakve li zablude! Niti će time nekoga ovdje nasekirati niti će nekoga tamo dirnuti u srce.
Četiri sarajevske curice svoj su vapaj, pismom na adresu našeg lista, uputile vlastima BiH. To što su napisale, govori da su bistre i vrijedne. No, treba li uopće velika pamet da se spozna u kakvoj nesreći danas žive naša djeca i kakva ih crna budućnost čeka? Pa, to znaju i prvačići.
Ovdje smo u velikom belaju. U boljem svijetu, pak, mjesta ima samo za probrane. Londoni, parizi, berlini... iz naše bašče ubiru samo najljepše ruže, one koje mogu popraviti njihovu krvnu sliku, njihovu nauku, ekonomiju, umjetnost... Mame ih stipendijama i dobrim plaćama, dok one obične, nejake, prosječne, vraćaju u vagonima nepoželjnih azilanata.
To što su ovdašnjim glavešinama pisale Amina, Zerina i dvije Lamije samo je bolni podsjetnik naše bijede i neznanja kako se raja može oduprijeti zlim dahijama. Umjesto političara, naime - kojima je badava govoriti - djeca bi prvo trebala ružiti svoje roditelje, svoje vršnjake i kompletnu mladež, rodbinu i komšiluk. Zašto mi odrasli, dok se i balavurdija buni, tupavo šutimo i mirno gledamo kud sunce hoda?
Ovdje nam je suđena patnja. O onome tamo, boljem, jedino možemo sanjariti. Stoga je i rješenje prosto: to što tamo valja, treba ovdje da presadimo i podgojimo. A da bismo to uradili, prvo trebamo zagalamiti na ove koji nas vode u ambis, da ih rastjeramo i izaberemo neke bolje. I da im onda svakodnevno visimo nad glavom da rade tačno onako kako su nam obećali!
