Svoju radnu snagu moramo znati da ponudimo stranom investitoru, kod svoje
kuće, a ne evropskom poslodavcu, u njegovoj zemlji
Sreća
je, u našoj povijesti, počesto stanovala negdje drugdje: trebalo je do nje
potegnuti dobar put.
Takozvani
vlakovi bez voznog reda prije šest decenija razvozili su sirotinju iz
hercegovačkog krša u plodne ravnice Vojvodine. Tamo je bilo dovoljno posaditi
dugme, pa da začas nikne kaput.
Ni
gastajbajteri se nisu žalili. Sa zavežljajem se svojedobno odlazilo u
industrijsko grotlo Njemačke, Švedske, Austrije... Mukotrpno se radilo i
šparalo, ali bi nakon deceniju-dvije u rodnom kraju niknula lijepa kuća i sve
što uz nju ide.
Pomenuta
vremena davno su minula, bez ikakve nade da se ponove. Ili ćeš sreću iskovati
tu gdje jesi ili se njome nikad nećeš osladiti. Jasno je to svakom svakom
ozbiljnom čovjeku, pa i onima koji se neozbiljno zanose dilemom: Otići ili
ostati?
Poneki
golobradi mladić, iz generacije koja stalno maše prijetnjom da želi napustiti BiH,
možda i vjeruje u ovu vrstu čuda. Za otriježnjenje je, međutim, potrebno suočenje
sa samo jednom činjenicom: negdje „tamo“ nema potrebe za nama od „ovamo“! Oni
nam to neprestano poručuju, uvijek iznova vraćajući naivce tamo odakle su
krenuli.
Tako
nekako stoje stvari i sa najnovijom „azilantskom krizom“, zbog koje nam iz
Evrope prijete ponovnim spuštanjem šengenske rampe. Grlom u jagode, doduše,
više hrle Srbijanci i Makedonci, ali je svoju azilantsku avanturu neslavno
završilo i oko dvije hiljade naših zemljaka. Uvjerili su se da za našim rukama tamo
više nema prijeke potražnje.
Zar
je, u tom smislu, potrebna jasnija poruka od one koju je njemačka
kancelarka uputila tamošnjim Turcima.
Ona bi rado vidjela leđa čak i onima koji su u Hamburgu, Minhenu i Štutgartu
već izrodili i unuke, ali se nikako ne vraćaju tamo odakle su svojedobno
stigli.
Uvozu
radne snage u razvijene evropske zemlje očito je došao kraj. Tamo je posla sve
manje i za domorodce, a kamoli za nevoljne došljake sa juga. Umjesto uvoza
ljudi, danas se izvozi kapital, sa Zapada se ide investirati u zemlje sa
jeftinom radnom snagom. Za srećom se više ne mora potezati dug put i ostavljati
rodni dom. Posao vam dolazi na noge.
Ali
pod nemilosrdnim uslovom: da ga znate raditi, da ste stvorili zdrav i
probitačan poslovni ambijent u kojem se uvezeni strani kapital može radosno
oplođavati sa domaćom radnom snagom.
Za
naše ruke, koje gotovo polovica radno sposobnog stanovništva besposleno drži u praznim
džepovima, to je jedina izgledna nada u bolji život. A ona nema nikakve veze sa
viznim ili bezviznim režimom. Iz lijepoga sna, ona se u zdravu javu može
pretvoriti samo ako investitorima ponudimo domaći mamac, izdašniji profit od onoga
koji drugi nude.
Na
tom polju konkurencija je bespoštedna. U Bangladešu, naprimjer, koji za strane
naručioce godišnje sašije odjeće u vrijednosti od 42 milijarde dolara(!), u
fabrikama se radi za ciglih 36 dolara mjesečno. Kako da se s njima utrkuju
Travničanke koje su, u konfekciji „Borac“, odmahivale rukom i na šestostruko veću
plaću?
I
tako, vozovi tutnje mimo nas. Na onaj bangladeški teško da se vrijedi kačiti.
Ali, i drugih pruga ima ili ih se može sagraditi. Same neće pasti s neba, niti
ih samo država može sagraditi.
Vlast
nam je svakako dužna i predužna: da stvori ambijent, da prilagodi poslovne
propise, da olakša strano investiranje, da obilježi područje ekonomske
perspektive... Ali da i mi, sa svoje strane, shvatimo nuždu vremena u kojem
živimo: da se mora raditi dobro, puno, inicijativno, uz to i – jeftino!
Jedino ovdje, gdje sad caruje nesreća, mjesto je mogućeg preokreta u našim
sudbinama. Sa bezviznim režimom ili bez njega, od te istine nikako i nigdje ne
možemo pobjeći.
(Dnevni avaz)
(Dnevni avaz)
