Aksiom je grčka riječ koja se prevodi
kao "temeljna istina" i označava nešto što je toliko očigledno da ga
ne treba dokazivati.
Duhovno i fizičko propadanje čovjeka u
današnjoj Bosni i Hercegovini spada u ovu vrstu zakonitosti. Kome uopće treba objašnjavati
koliko su srce, duša i tijelo naših ljudi danas izranjavani, koliko nam je
ugrožen fizički opstanak, koliko se u nas uvukla nervoza koju bi, vjerovatno,
bolje bilo nazivati kolektivnim ludilom i bjesnilom.
Ako zađemo u razloge ovakvoga svoga
stanja, opet se sudaramo sa aksiomom. Pogubno djejstvo kombinacije ratnih
trauma, besposlice, materijalnog siromaštva, jadne ekonomije i još jadnijeg
načina na koji se zemlja vodi, odavno ne treba ni obrazlagati ni dokazivati. U
vreći smo punoj ježeva, ne znaš koji bode jače i bolnije.
No, osjećamo li da smo, uz ono što nam
vlast i život priređuju, i sami postali neko ko stvara probleme?
Iz objekta, koji trpi tlačenje i
bijedu, današnji čovjek također se izvrgnuo u svoga mučitelja. I žrtve opakoga
vremena počele su međusobno da se grizu, da nakupljeni bijes iskaljuju jedni na
drugima, da poniženi, kakvi jesmo, isto počinjemo da radimo sličnim ljudima oko
sebe.
Umjesto saučešća u općoj patnji,
postali smo skloni vučijem odnosu prema ljudima iste sudbine. Jedni na druge
svakodnevno se istresamo, vrijeđamo, omalovažavamo, očajnički pokušavajući da,
i na taj način, za sebe dohvatimo slamku spasa. Zapravo, da damo oduška svojim
brigama, nervozi, očajničkoj borbi za goli opstanak.
Pokušajte se sjetiti, naprimjer,
tipične situacije koja se svake minute dešava pred nekim od semafora na našim
ulicama. Sporo paljenje prvog vozača u nakupljenom redu vozila, koja čekaju
zeleno svjetlo, istog trena izaziva salvu bijesa onih iza njega: sirene bruje kao
na sudnji dan, otvaraju se prozori i kroz njega izvikuju najgore pogrde i
psovke na račun nesretnika koji se nešto zamislio, na tren zaboravio ili zbog
nečega trećega nije iste sekunde reagovao na promjenu boje na semaforu.
Kad se to desi nama, to da smo prvi u
redu, pa pogriješimo, dabome da izaziva potpuno drugačiju, a u suštini istu
reakciju. I „grešnik“ daje oduška svom poganom jeziku, a kroz prozor se zamaše
srednjim prstom.
Jako neljubazni trgovac, konobar ili
šalterski radnik rijetko će se uopće osvrnuti na vašu primjedbu da bi bilo
normalno da vas, za vaš novac, normalno i usluži. Ali, ne – bolje je oćutati,
jer će vam on u lice sasuti gomilu svojih problema: radi za minimalnu platu,
nije je uopšte primio za posljednjih nekoliko mjeseci, brine se da li će mu
sitno dijete znati samo da dođe iz škole do kuće...
Koliko puta ste bili užasnuti nemarom i
bezobrazlukom nekoga učitelja ili nastavnika, vaspitačice u vrtiću, medicinske
sestre ili ljekara u ambulanti i bolnici: kao da ste vi uzrok svih njihovih
problema. A niste. Ali, naš čovjek pred rogatim ćuti, iako ga ovaj maltretira
kao stoku, a svoju povrijeđenost usmjerava na nesretnika poput sebe.
I da ne nabrajam, prisjetite se
sličnih situacija iz vlastite svakodnevice, koje vam priređuje neko sličan
vama. Budite pošteni i prema sebi, pa priznajte koliko i vi, iz vulkana svoje
uzburkane duše, prema drugima izbacujete užarene lave?
Svijet je davno prepoznao ovu vrstu
problema. Sredinom 17. stoljeća, engleski filozof Tomas Hobs (Thomas Hobbes)
zaokružio je teoriju tzv. opsesivnoga egoizma. To je uobičajeni ljudski odgovor
na teško, depresivno, socijalno-patološko stanje koje u nekom periodu vlada u
određenom društvu.
Englez se, u zaključku, narodski
izrazio i napisao nešto što ga je, s pravom, daleko nadživjelo i vjerovatno će
ga još milenijumima nadživljavati.
Čovjek je čovjeku vuk! To je shvatio
Hobs. Ustvari, on je nanovo produžio život onome što su, 1.600 godina prije
njega, znali stari Latini. Na njihovom jeziku se govorilo: Homo homini lupus
est! Helem, isto kao na engleskom, jednako kao na bosanskom. Čovječanstvo je
čopor u kojem, kad nema dovoljno za sviju, ljudi postaju vukovi koji kreću
jedni na druge. Pa ko će koga...
Tako se nekakvo vrijeme uselilo i među
nas. Umjesto na krivcima za stanje u kojem živimo tako jadno, mi se iskaljujemo
jedni na drugima. Grizemo se kao vukovi, i ne videći da lisice odnesoše
posljednju mrvu plijena.
Eh, zaključiće oni koji su ovdje
preživjeli rat – kako se sve izvrnulo naopačke! U ratnom paklu ljudi su, naime,
bili jedni drugima pitoma jagnjad, rame za utjehu po podrumima i drugim
skloništima, gdje se znala dijeliti i jedna jedina glavica luka. A sad nam je
malo što nas bezdušna vlast šiba kud stigne, nego zavadu stvaramo i između
sebe, opsjednuti vlastitom i bešćutni za tuđu nesreću.
Mnogo puta uvjeravali smo se u mudrost
Andrićevoga zaključka da ljude ništa ne spaja tako duboko kao zajednički sretno
preživljena nesreća. U tome je, međutim, samo dio istine: nesreća zna i da
sukobi, da razdvoji, da i žrtve natjera da se ostrve jedni na druge, da svoj
odušak traže u tuđem maltretiranju.
Znamo da nesreća nikad ne dolazi sama;
ona uvijek stiže u paketu. Ovaj naš, nažalost, dupke je pun.
