DNEVNIK POBUNE: Kako izbjeći autogol?

Važno je stići do cilja, a da se pri tome ne mora platiti paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?

Zgarišta su sanirana, protesti više ne bukte velikim plamenom, ali ova velika priča još ni izbliza nije privedena kraju. U desetak federalnih opština još se skupljaju manje ili veće grupe demonstranata. Pod raznim imenima, od „Bosanskog proljeća“ u Bihaću do građanskih „plenuma“ u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Goraždu..., sazrijeva i organizaciono se brusi masovni pokret. Taktički i strateški osmišljavaju se nove bitke jednog velikog i nimalo kratkog političkog rata, kakav nas očekuje.

Sve prognoze u startu su napola u vodi, jer se sve može, u ovoj eksplozivnoj atmosferi, očas promijeniti. Tinjajući protesti najednom mogu dobiti znatno veću brojnost, kritičku ubojitost, pa i političku efikasnost. Nikad se ne zna gdje i kojim (čak i najsitnijim) povodom može da kresne varnica koja meteorskom brzinom uvećava i širi plamen.

Sarajevski demonstranti, naprimjer, za subotu najavljuju svoje dosad najveće demonstracije. One su, već desetak dana, brojčano jako skromne. Osim održavanja povišene temperature, one ne dobijaju ni na intenzitetu ni na brojnosti. Štaviše, moglo bi se zaključiti da demonstranti u ponečemu rade i sami protiv sebe.

Kako, naprimjer, tumačiti njihovu svakodnevnu blokadu centralnih sarajevskih saobraćajnica?

Taj običaj, koji traje već desetak dana, bar po mom mišljenju, smanjuje protestni prestiž i potencijal. Kad bi znali koliko većina građana Sarajeva psuje na njih, jer im svakodnevno otežavaju kretanje kroz grad – od potrošnje benzina do gubitka vremena – možda bi demonstranti o svemu dublje promislili.

Mislim da su mnogi, koji su htjeli da se uključe u poteste, samo zbog ovoga odustajali. Oni žele da kritikuju i pritišću svoju nakaradnu i bezočnu vlast, ali ne žele da maltretiraju svoje također potlačene građane.

Možda griješim, ali mislim da iza ovih blokada sarajevskih demonstracija stoji vlast. Preko svojih pijuna, ona želi da se protesti izrode u neki bauk od kojeg će ljudi zazirati. Ako nije tako, ako to inspiriraju „pravi“ demonstranti, onda bi bilo dobro da razmisle da li time, ustvari, postižu autogol, a ne pogodak u mrežu protivnika.

Ovaj detalj sitan je u poređenju sa mnogim izazovima s kojim se u javnom djelovanju suočava nezadovoljna masa. A oni odlučujuće utječu da se ta masa zove demonstrantima, a ne ruljom.

Ovo drugo ništa dobro ne može donijeti. Ono prvo je poželjno i iziskuje od aktera protesta veliku samodisciplinu, pomnu organizaciju i stalnu brigu da se taj rizični društveni angažman zadrži na nivou dostojnom poštovanja.

Izbor sredstava za borbu u mnogim bitkama je ključni izazov. Od metode i forme početo ovisi sam sadržaj i rezultat njegovog javnog plasmana.

Mi u BiH zaista imamo posla sa svakojakim pokvarenjacima i sa vlašću koja je spremna na gotovo sve. Pa, zar nisu demonstrante proglašavali huliganima, narkomanima, pijanicama, avanturističkom ruljom, marionetama domaćih i stranih režisera? Zar i šef federalne policije Lukač, koji ne smije padati na nivo lajavih politikanata, početak građanskog bunta nije glupavo i bezobrazno nazvao „državnim udarom“?

Ne bih se začudio da on stvarno tako i misli, jer još nije ovladao nekim osnovnim političkim pojmovima. No, prije će biti da on to radi u dosluhu sa ostalim režimskim bukačima koji velikim i ružnim riječima pokušavaju da što više nagrde one koji opravdano protestuju, sve do odvraćanja većine nezadovoljnih građana da uopšte izađu na ulicu.

Ogorčeni građani ne smiju vlastima i policiji davati povoda za represivne akcije. Oni to jedva čekaju. A građanima to ne treba. Glas kritike i otpora već je bio dovoljno gromoglasan da se u budućnosti može, i treba, zasnivati na uglađenim, društveno i zakonski regularnim oblicima.

Ako želi da zauzda svoje razularene i bezosjećajne tiranine, kojim je jahanje građana postalo omiljeni sport, poniženi i razljućeni narod mora i sam sebe da zauzdava, da sve svoje akcije vodi uz puno poštovanje zakona i javnog reda.

S takvim sredstvima sporije se ide do cilja. No, do njega se kad-tad dođe. A nije nimalo nevažno da se do cilja stigne, a da se pri tome ne mora plaćati paprena cijena. Gluho bilo: pogledajte koliko skupo Ukrajince košta njihov pokušaj iskazivanja građanske volje?

DNEVNIK POBUNE: Pranje obraza

Političari kojim smeta trpanje u isti koš sa pokvarenjacima, trebali bi ličnu čast da brane upiranjem prsta u svoje nečasne stranačke pajtaše, s kojim ispijaju kolegijalne kafe 

Kolovođe loše vlasti satraše se da nas uvjere kako su oni, ustvari, veće poštenjačine i od najvatrenijih demonstranata. Ništa lakše za dokazivanje: ako za pljačku i fušeraj nisu krivi Bakir i Zlatko, kako vole da govore, neka nam onda kažu ko je to ukaljao njihove partijske zastave? S vrha SDA i SDP-a, oni bi to, valjda, trebali najbolje da vide.

Dok nam to ne kažu, šefovi su, s pravom, prvi na udaru ogorčene javnosti. Ali, trnje po tabanima neugodno bocka i kompletnu vladajuću elitu. Svi su oni, od stranačkih rukovodstava do vlada, poredani na istu optuženičku klupu. Tu su i oni koji svoj obraz ničim nisu ukaljali, ali ih javnost paušalno trpa u isti koš s nevaljalcima.

Recept za dokazivanje ove vrste nevinosti iznenada je stigao od poznatog SDA-ovca Šemsudina Mehmedovića. On se juče javno ogradio od nakaradne politike svoje stranke. SDA će ga zbog toga vjerovatno proglasiti za dezertera. No, po njegovom obrascu, i neki drugi političari mogli bi da potraže iskupljenje za svoje grijehove i nečistu savjest.

Mehmedovićeva šema za pranje obraza idealna je prilika za sve časne ljude u nečasnim strankama da se sklone od ološa s kojim se sada drže za ruke. Time će pomoći svojim partijama da postanu politička, a ne pljačkaška društva. Još više će pomoći građanima koji su žrtve tog fušeraja i lopovluka.

O prljavštinama vlasti najviše znaju oni koji s njenim kolovođama godinama ispijaju kafe. Stoga je pred njima, u vremenu kad će ti gutljaji početi da zastaju u grlu, veliki izazov. Proćerdaće ga ako ćutke ostanu u starom lošem društvu. Tada ni oni koji misle da su čisti i pošteni nemaju pravo da se žale što ih narod trpa u isti koš s ljudskom i političkom hrđom.

S kim si – takav si, stara je i neporeciva mudrost.

DNEVNIK POBUNE: Profesorska pojačanja

Pojava Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza među učesnicima građanskih protesta ojačava nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne

Nikad ništa nije nastalo samo od sebe. Za svako djelo treba volja, znanje, vještina, pamet, sposobnost, hrabrost... Jedno, pri tome, rijetko može biti dovoljno za dobar krajnji produkt. Tajna uspjeha najčešće je u kombinaciji raznih metoda i tehnika, pri kojim, opet, treba znati šta je od čega važnije, šta čemu prethodi i oko koje ose se vrte svi elementi potrebni za uspjeh.

S ovim se sada suočavaju i pokretači građanskog bunta u Bosni i Hercegovini. Tek kad su ušli u vodu, uvidjeli su da – osim kupaćih gaćica i kostima – treba još štošta. Svakim danom nauče šta je to novo, što jučer nisu znali. Znaju i koja vrsta ljudi i znanja im treba da bi učinili efikasnijom svoju volju i hrabrost da zagalame na krunisane glave.

Bez volje i hrabrosti ništa se ovdje ne bi dogodilo. Još bismo samo naprđivali da nam vlast ne valja i da joj nekako treba doskočiti i uhvatiti je u građanske uzde.

Drago mi je vidjeti da taj temelj, dakle volja i hrabrost, dobijaju i prvi, drugi i ostale spratove, nadam se sve do najvišeg. Na njemu će građani konačno biti rame uz rame sa svojim vlastima koje su se uzdigle u neslućene visine: oni na nebu, mi ničice po zemlji.

Vrh nije još ni blizu osvojen, ali bi se željenom epilogu te vrste ipak moglo doći. Još je ispred njega hiljadu krivina, brda i grebena, ali upornost, vještina i ostalo dovešće nas do cilja.

I kao što tzv. šerpasi vode alpinističke ekspedicije na krov svijeta, tamo negdje u Himalajima (da sami ne bi zalutali), nešto slično potrebno je i našim „avanturistima“ koji pokušavaju savladati još veći izazov - razuzdanu i pohlepnu vlast.

Da se to može postići umom i kritičkom riječju, mi sa svojim tiranima davno ne bismo imali nikakvih problema. Oborili bi ih na obje plećke pameću naše inteligencije, profesora i drugih učenih ljudi koji uviđaju šta ovdje odavno ne valja, kako i s kim treba graditi ozbiljnu i funkcionalnu državu, na kakvu se ekonomiju usmjeriti i koje svoje prednosti pokušati pretvoriti u vlastitu dobit od koje ćemo solidno živjeti.

No, prije te profesorske i kritički intonirane pameti, njivu treba da zaoru volja i hrabrost: na teren prvo treba da istrče oni koji, socijalno i psihološki, imaju najviše razloga da se smatraju gubitnicima u ovom vremenu i na ovom prostoru.

Eto, i to se desilo. A onda je kucnuo i čas za sve druge koji jednom takvom pokretu mogu pomoći da se uspravi, da odraste, da sazrije, da se organizaciono ustroji, da postane prava, dobro vođena vojska koja ima neku šansu u ljutom boju sa betonski jakom državnom armadom.

Drago mi je, a i dobro je za protestni proces kojem svjedočimo, da su u igru ušli ljudi tipa Zdravke Grebe, Asima Mujkića i Envera Kazaza. Izvinjavam se ako neke ličnosti tog kalibra nisam primijetio u pobunjeničkim redovima, ali sa velikim zadovoljstvom i ohrabrenjem svi treba da gledamo na ovaj angažman pomenute trojice sarajevskih profesora. Oni su pravo pojačanje koje snaži nadu da će taj pokret znati šta radi, čemu teži i kako to da postigne.

Neko će reći da je za pomenute profesore najvažnije to što se nikad nisu grebali za vlast, za funkcije, što nisu pripadali nijednoj političkoj stranci (osim kratkotrajne Kazazove avanture u Našoj stranci).

Taj podatak nije zanemariv. No, puno je važnije da masa koja je sebi odabrala najtežeg mogućeg protivnika na svijetu – svoju vlast – ne mora na nju udarati golih prsa. Njen veliki plus i njeno ubojito oružje su pamet, iskustvo, socijalna i politička inteligencija pomenute profesorske trojke.

Dovoljno je već samo njihovo pojavljivanje na protestima, pa da oni dobiju na kvalitetu i vjerodostojnosti. Pogotovo su oni važni kad se, kao sada, zameću i organizacione šeme po kojim uzbunjeni narod treba da uradi ono neminovno: da disciplinira i ukroti svoju podivljalu vlast.

Nadam se da u vremenu koje predstoji Grebo, Mujkić i Kazaz neće doći nakraj srca kad se suoče sa provokacijama pojedinaca u protestnom pokretu, koji više ne vjeruju ni rođenoj materi ili su, pak, samo plaćenici ubačeni da masu zavedu u pogrešan smjer. Provokatori i sluge vlasti će, raznim metodama, pokušati da ih izvuku iz pobunjene mase.

Bez inteligencije, pobunjenički pokret ne mora propasti. No, s njom može kudikamo brže odrastati i sazrijevati. Stoga je profesorska trojka za vlast jednaka opasnost kao svi ostali „obični“ demonstranti skupa!

Šta bi tek bilo, da na kraju pustim mašti na volju, da se u profesorski ešalon uključe još desetine njihovih kolega sa sarajevskog i drugih univerziteta?

Taj dan dugo ćemo čekati. Većina inteligencije, i profesorske i one druge, sakrila se u kukavne rupe ili vinula u profiterske klanove. Postali su štetni gotovo koliko i ova lopovska, nesposobna i neodgovorna vlast.
Tim prije je važno istaći ulogu profesora Grebe, Kazaza i Mujkića. S njima je protestni pokret, utemeljen na volji, hrabrosti i osjećaju za otpor nepravdi, dobio čitav jedan novi sprat. A prava građevinska sezona tek predstoji: biće još i katova i spratova!

DNEVNIK POBUNE: Drugo poluvrijeme

Ako svoj obračun sa političkim pokvarenjacima privedemo kraju onda kad na cilj stigne i gradnja auto-puta na Koridoru Vc, postaćemo svjetski rekorderi u brzini discipliniranja tiranske vlasti!

Narodni bijes i razorna protestna energija povlače se sa ulice. Ali ne nestaju; oni samo mijenjaju svoju adresu.

U Sarajevu će taj barut, narednih petnaestak dana, stanovati u Domu mladih. Tamo će se, pod imenom „Plenum građana“, kovati planovi za odlučniji i uspješniji boj sa korumpiranom vlašću. Pod istim imenom i na sličnim mjestima odrastat će i kultivisati se i građanski otpor Tuzle, Zenice, Mostara i drugih gradova koji su već dvije decenije pod okupacijom pljačkaša i prevaranata koji sebe nazivaju političarima.

Prva velika utakmica između rogatih i bespomoćnih okončana je – remijem. Pobjednika još nema. Razbješnjela masa skinula je skalpove četiri kantonalne vlade. Za onu federalnu nije bilo dovoljno vremena, znanja i energije. Pale su, zapravo, samo vlade koje je centralna vlast, oličena u vrhovima vodećih političkih stranaka, svjesno žrtvovala, u nadi da će time smiriti opravdani i očekivani izliv narodnog bijesa.

Pomenute vlade pale su u prvih nekoliko protestnih dana, kad je masa stvarno imala brojčanu silinu. U Tuzli i Sarajevu na ulici je bilo i po desetak hiljada ljudi. S njima se nije moglo igrati: nešto se njihovom bijesu moralo žrtvovati.

Majstori manipulacija, koji ovdje vladaju već dvije decenije, znali su, međutim, kako otupiti oštricu prvog velikog protestnog vala. Uz žrtvovanje političkih pijuna, poput kantonalnih vlada i njihovih premijera, pomno je provođen važniji scenarij - kompromitiranje protesta kao oblika discipliniranja tiranske vlasti.

Ako niste bili na uzavrelim ulicama Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara, Bihaća, a većine razočaranih i poniženih građana tamo nije bilo, pokušajte spoznati zašto ste se od toga suzdržali. U svojim glavama slikovito zaokružite neki od mogućih razloga:

- niste htjeli da rizikujete život

- niste htjeli da budete dio izbezumljene i u ponašanju nepredvidive mase

- niste bili sigurni da će vaši živci ostati mirni, a glava dovoljno hladna i racionalna

- niste htjeli da budete manipulirani pijuni

- nije vam bilo jasno zašto vlast i policija kobajagi štite, a u suštini sami pale neke važne zgrade

- prepoznali ste među bundžijama i ljude koji tu ne pripadaju

- uvidjeli ste da neka tajnovita ruka proteste precizno pretvara u nasilje

- shvatili ste da vlast, u strogo doziranoj mjeri, troši građansko pravo na pobunu

- osjetili ste da je ovo tek početak, pa ste svoje učešće ostavili za nastavak

- shvatili ste da „proljeće“ ne počinje u februaru nego u martu...

Svaki pošteni građanin ovih dana se bunio protiv vlasti: neko na ulici, a mnogo više ljudi u svojoj intimi. Bosanci i Hercegovci imaju svaki mogući razlog da, ako treba, kompletnu vlast spale na jednoj ogromnoj lomači. No, svaka utakmica ima dva poluvremena, tu je i tzv. sudijska nadoknada, često se igraju i produžeci, a ponekad se izvode i penali.

Sve to traje i sve to neumitno nas čeka. A prije početka drugog poluvremena, zna se, u svlačionici se izvlače pouke iz prvog dijela igre: traži se taktika za nastavak, razmišlja se i o izmjenama igrača na nekim pozicijama...

Sad smo u toj fazi. „Plenumi građana“ još su haotični: ističu više zahtjeva nego što i kompjuter može da zapamti. Pate od utopija, sitničarenja i pretjerivanja, unutar sebe prepoznaju „trojanske konje“ i plaćenike vlasti. Uviđaju u svojim redovima i manjak stručnjaka za rovovske bitke, u kakve spada i obračun sa vlastima.

Ali, ima i za to lijeka. Recept je strpljenje kombinovano sa upornošću. Cilj se zna, ali prema njemu ne treba srljati. Treba osvajati pedalj po pedalj protivničkog terena. Pri tome je jako važno na svoju stranu privlačiti simpatije publike, a ne – kako je dijelom bilo -  tjerati od sebe svoje prirodne saveznike. Svakodnevnim blokiranjem ulica, naprimjer, više simpatija se gubi nego što se dobija.

Nema ovdje čovjeka koji ne zna kad i kako se rađaju kilava djeca: Kad je puno baba! To će reći da građanski revolt što prije treba da dobije svoje vođe, svoje ideologe, taktičare i pragmatičare, kreatore i golgetere. U svakom timu uloge moraju biti precizno podijeljene. Nadam se da će tzv. plenumi znati da pokrenu taj dio procesa, da će iz njih da se filtriraju i ljudi i taktika, pa i organizacija, za nove okršaje. Do njih će neminovno da dođe.

Mnogi ljudi su razočarani što se valjak tako brzo zaustavio, prije nego što je poravnao sve grbe po kojim hodamo već dvije decenije. Takvi moraju da shvate da je ono što revoltirani narod sada radi isto što i gradnja auto-puta. Radi se dionicu po dionicu, i to po precizno određenoj trasi, projektu i dinamici.

Ako svoj obračun sa političkim tiranima i profiterima privedemo kraju onda kad na cilj stigne i gradnja započetih dionica auto-puta na Koridoru Vc, postaćemo svjetski rekorderi u brzini discipliniranja nenarodne, korumpirane, nesposobne i kriminalizirane vlasti! 

DNEVNIK POBUNE: Diplomatska invazija

Stranci su kod nas neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“, bez kojeg ne može da se rješava ništa važno, pa tako ni sudbina građanskog otpora korumpiranoj vlasti

Počesto smo sebi pripisivali preveliki značaj. Mislili smo, u proljeće 1992., da će američka flota i njeni marinci preko noći ukloniti ratnu prijetnju. Znamo da nisu, začeta je velika i krvava igranka.

Danas smo, valjda poučeni i tim starim zabludama, skloni misliti da su nas svi zaboravili, da više ništa ne može svjetsku pažnju skrenuti na nas. I opet smo pogriješili. Za mnoge nenadano, tuzlanski i sarajevski protesti, takođe i oni u Zenici i Bihaću, zavitlali su veliku prašinu i tamo gdje smo mislili da nas se više i ne sjećaju.

Sarajevo je ponovo puno stranih novinara. Navalile su i diplomate sa svih strana. Sjetio nas se i šef Ujedinjenih nacija Ban-ki-moon. Kaže da je zabrinut stanjem u našoj zemlji. I iz Brisela stižu svakodnevne važne ocjene i politički komentari visokih zvaničnika, a naredne srijede njihova delegacija trebala bi i da dođe u naš glavni rad.

Nisu bez značaja ni protesti solidarnosti, organizirani u Beogradu i Zagrebu. Pogotovo smo počašćeni porukom koju je potpisalo 35 svjetskih intelektualaca. Oni izražavaju „potpunu potporu legitimnim zahtjevima i opravdanom bijesu građana Bosne i Hercegovine i njihovom pozivu za pristojnim životom, pravom demokracijom i solidarnošću koja nema nacionalnih granica...“

Bunt se ovdje gomila i tinja već godinama. No, trebala je stvarno velika drama da bi to izbilo u prvi plan. Žali bože paljevina i rana koje su pretrpjeli i demonstranti i policija, ali – svako zlo za neko je dobro! Tako se to, nepogrješivo tačno, kod nas oduvijek govorilo.

Ljuta čorba očito je zakuhana. Pitanje je, međutim, kome će ona prijati, a kome  prisjesti. Ovog trenutka još se ne nazire odgovor na to pitanje. Otpor jeste započet, ali je njegovo narastanje i sazrijevanje još pod velikim upitnikom.

Vlast se jeste uplašila, čak i malkice uozbiljila. No, ništa još ne garantuje da će ona početi da radi onako kako građani žele i kako bi morala da radi normalna vlast svake normalne države.

Na noge su, osim uzbunjenih građana i šokirane vlasti, ustali i svjetski centri moći. Iza kulisa, i među njima se odvija nemala drama. Nimalo slučajno ovdje se preko noći obreo hrvatski premijer Milanović. Novi srpski gazda Vučić hitno je na raport pozvao Dodika i Bosića, a pored svih problema u vlastitom dvorištu do Sarajeva je skoknuo i šef turske diplomatije Davutoglu.

Primam oklade u omjeru 10:1 da su svi oni dio jedne koordinirane međunarodne akcije! Ona treba da se dovrši naredne sedmice, dolaskom šefice evropske diplomatije Catherine Ashton.

Nemam opipljive dokaze, ali vjerujem da su velike sile naložile Vučiću da pripitomi Dodika. Prvo, da ne bude grub ukoliko talas socijalnih protesta i nemira krene kroz Republiku Srpsku. Drugo, da se okane svojih standardnih podvala po kojim se sve ovo radi kako bi se naudilo RS-u i Srbima.

Mislim da je slične poruke hrvatski premijer Milanović prenio Draganu Čoviću. Može se Željko Komšić koliko hoće žaliti na protokolarne propuste kroz koje premijer susjedne države ovdje dolazi maltene ilegalno, i to ne u glavni grad BiH nego u zapadni Mostar. Svi znamo da je hrvatski gazda u ovoj zemlji Čović, a ne Komšić, pa se glavni nacionalni poslovi stoga i obavljaju sa Draganom, a ne sa Željkom.

Imam utisak da je lekciju sličnu Vučićevoj i Milanović očitao Čoviću, da mu je poručio da odustane od pokušaja da započete socijalne nemire okreće na drugu stranu, kako je HDZ u početku pokušavao. Tuzlanski, sarajevski i drugi protesti nemaju nikakve veze sa ustavno-nacionalnom kompozicijom BiH. Oni nisu motivisani nacionalno nego socijalno, egzistencijalno! Oni ne ruše ni Dayton ni Ustav BiH već korumpiranu i sebičnu vlast.

Premda mnogi misle da je Davutoglu iz Istanbula ovdje došao da podupre rasklimanog Izetbegovića i SDA, mislim da je u pitanju nešto drugo. I Turčin je došao kao dio koordinirane međunarodne akcije, sa zadatkom da bar malo urazumi Bakira i Zlatka Lagumdžiju. Vlast mora poslušati glas naroda, a zauzvrat će joj međunarodna zajednica pomoći da se neredi kanaliziraju u mirnije vode, do oktobarskih izbora.

Mislim da je Davutoglu također prenio bošnjačkim političarima savjet da se i oni suzdrže od pokušaja da, sa svoje strane, socijalni bunt pretvore u novo međunacionalno nadmetanje. Jer, od izmišljanja i potenciranja nacionalnih strahova ne žive samo Dodik i Čović, srpska i hrvatska politika u BiH. Time se hrane i bošnjački lideri – od Bakira do Zlatka.

A gdje su, pitate se, u svemu ovome pobunjeni građani? Zar oni nisu pokretači i glavni akteri naglo zavatrene političke klime u BiH?

Upravo zbog njih i njihovom zaslugom, čini mi se, sve ovo se i radi: da se građanima, koji su dugo funkcionirali isključivo kao etničke jedinke, pruži šansa da djeluju „samo“ kao građani, bez obzira da li se krste ili klanjaju. No, i njima to neko treba da objasni. I s njima neko iz centara moći o tome treba da razgovara.

Mislim da su to dobro uočili pokretači takozvanog Sarajevskog plenuma. Jedan od njihovih zahtjeva je i taj da se tokom svog dolaska u Sarajevo, naredne sedmice, gospođa Ashton susretne i sa njihovom delegacijom.

Mislim da bi taj zahtjev Brisel obavezno trebao da usliši!

Neko će reći: Pa, zašto da nam se stranci opet miješaju, da nam oni presuđuju i kolo vode?

Ovako nešto može reći samo neozbiljan ili loše informisan čovjek. Htjeli mi to ili ne htjeli, međunarodni centri moći ovdje su u glavnoj ulozi već četvrt stoljeća. Oni su neka vrsta „četvrtog konstitutivnog naroda“ u BiH, bez kojeg se ništa ne može.

Njihova pomoć sad je možda ključna za uspjeh započetog procesa građansko osvještavanja i konačnog zauzdavanja korumpirane i, po mnogo čemu, zločinačke vlasti. Ta pomoć prije svega je potrebna da se političkim belaj-majstorima ozbiljno zaprijeti da ovu napetu situaciju ne koriste za raspirivanje novog talasa nacionalne netrpeljivosti. Ako u tome ne uspijemo, onda se možda i ispuni zloguka prognoza stare političke lisice Paddy Ashdowna.

Nekadašnji visoki predstavnik u BiH za CNN je ocijenio da bi se pozitivni građanski bunt „veoma brzo mogao pretvoriti u nešto daleko gore“. Gluho bilo! Fuj! Fuj! Fuj!

Prognoza jeste gadna, ali i za nju ima lijeka. On je, slažem se sa lordom, u rukama međunarodne zajednice koja, po njegovim riječima, „mora djelovati odmah“.

Osobno bih bio sretan da me utisak ne izdaje i da je ta međunarodna zajednica, na pozitivne načine koje sam ovdje naveo, već počela da djeluje.

DNEVNIK POBUNE: Zašto čučiš, ljuta omladino!

Kad bi u masi koja progoni okorjele foteljaše bio makar deseti dio mladih koji tokom cijelog dana po internetu prosipaju burad svoje nakupljene žuči, potresi bi se ovdje mjerili Merkalijevom skalom!

Grudva se zakotrljala, ali još je premalena i premekana da bi se pohlepne dinar-efendije i okorjeli foteljaši pred njom razbježali glavom bez obzira. Štaviše, kako se brojno stanje demonstranata prorjeđuje, tako i vlast, na koju su poletjele strijele, postaje nanovo drska, glasna i bezosjećajna za opravdanost narodne pobune.

Ključni problem protestujućeg pokreta je njegova masovnost. U ljuti stroj još nije ušao ni svaki stoti građanin koji ima sve razloge da goloruk udari na svoje bezdušne gospodare. Među onima koji nedostaju, ipak mi najviše bode oči manjak omladine. Preciznije – manjak momaka i djevojaka koji su, ekonomskim i drugim srozavanjem, primorani da postanu besposličari.

Taj društveni sloj, koji pravo građanstva ima jedino na spiskovima biroa za nezaposlene, morao bi da bude srce i duša svakog građanskog otpora u svakoj, pa i ovoj zemlji. Otkako je svijeta, uostalom, mladi su uvijek bili udarna ruka revolucija, nemira, protesta i svake druge vrste pritiska na kraljeve, predsjednike, ministre... Također, gotovo sve velike vođe u povijesti s velikim izazovima uhvatile su se ukoštac u mladalačkoj dobi, uglavnom u trećoj deceniji svoga života.

Najugroženiji sloj današnjeg BH građanstva također je te životne dobi. Uglavnom su ti mladi ljudi besposleni, premda u džepu imaju poneku diplomu, srednjoškolsku ili fakultetsku. Sudbina im je, u državi koja se, kao naša, kreće natraške, da pozvazdan fataju zjala, da naklapaju niočemu, a da im kafenisanje kojim krate dokone sate finansiraju roditelji. Oni im plaćaju i internet, drugu vrstu zabave za one koji nemaju ništa drugo osim puno slobodnog vremena.

Eh, kad bi na ulici, u masi koja s pravom urliče na okorjele foteljaše, bio makar deseti dio onih koji tokom cijelog dana po internetu prosipaju burad svoje nakupljene žuči, potresi bi se ovdje mjerili Merkalijevom skalom!

No, omladini je, izgleda, draže da čuči kraj kompjutera i da preko društvenih mreža osipa drvlje i kamenje na one koji su krivi za njihovu zlu sudbinu. Kad im se histerično „najebu matere“ na toj digitalnoj traci, nekako im bude lakše: misle da su nešto učinili.

Ovo nije ništa drugo do prazna psihološka vadiona, samozavaravanje i guranje glave u pijesak. Mlada gospodo, kad ćete se uspraviti, ako sad nećete, dok vas još ne bole ni glava ni kičma ni noge...

Davno sam se, skoro u tinejdžerskoj dobi, ubacio u novinarstvo. Uvijek sam bio britkog pera, prvenstveno okrenut kritičkoj analizi ponašanja vlasti, nekad socijalističke danas ove nacional-profiterske. Od znanja i pameti, za moje profiliranje pri tome je važnija bila hrabrost. Ona je umnogome proisticala iz životne dobi i porodičnog stanja kakterističnog za mladog čovjeka. Kad ste bez djece i obitelji, kad odgovarate samo za sebe, tada ste, po prirodi, kuražniji i istrajniji. Slabo vas šta može zastrašiti.

Limite postavlja tek kasnija roditeljska odgovornost. Tada se u ljudima počinje smanjivati mladalački bunt, čak i pravodoljubivost.

Meni je onaj početni zamah nekako prešao u naviku, pa ni danas ne prezam da oštrom riječi udarim i na krunisane glave. Stoga me boli kad vidim da moji mladi savremenici, najveći gubitnici u ovom ruglu od države i društva, lijepe flastere po svojim ustima. A šta mislite, draga omladino, ko će za te vaše diplome i energiju otvoriti perspektivu? Još ste djetinjasti ako mislite da će to učiniti neki izetbegovići, lagumdžije i nikšići, željni vaših aplauza.

Od vašeg eventualnog pljeska njima je mnogo milija duboka tmina njihovih džepova i sefova.

Sve što od njih možete da dobijete, to je ono što možete da iznudite! Morate da ih natjerate da nešto podijele i sa vama, da državne i društvene poslove vode tako da po ćasa pilava dopadne svakoga. A ne da, kao sada, jedni kusaju iz lavora, a drugi iz najmanjih fildžana.

Omladina je, i po svom fizičkom i zdravstvenom stanju, predodređena za prve pobunjeničke redove. Nije lako povazdan stajati u demonstrantskim kolonama, na raskrsnicama i pred kojekakvim zgradurinama u kojim sjedi vlast. Mlado grlo glasnije i galami. Mlađa šaka je i snažnija kad vlast krene sa odmazdom, u koju upreže svoje plaćenike i kabadahije, kojim je zadatak da uplaše i rastjeraju okuraženu gomilu uzbunjenih gubitnika.

S neba nikom ne pada ni ručak ni doručak, a kamoli radno mjesto, stan i namještaj. Za to se valja izboriti. A nikad i nigdje nijedna vlast nije to svojim podanicima poklonila. Omogućavala im je to samo kad je bila svjesna da naspram sebe ima ljude spremne da se bore za svoja prava, ljude koji se ne plaše ni frtutme ni degeneka. Jer, bez frke ne može da prođe nijedna pobuna poniženih i obespravljenih, koji kad-tad kreću u okršaj sa svojim gospodarima.

Taj čas kod nas je upravo kucnuo. Ali će sve i ostati samo na prigodnoj zvonjavi ukoliko se u ovaj pokret ne uključe svi oni koji su poniženi i degradirani u ovim vremenima, u ovoj jadnoj državi koju vode bezobzirni sebičnjaci i pohlepnici. Nezaposlena omladina, puna snage, životnog elana i svake druge vrste energije, prva je koja treba da se lati tog posla.

U suprotnom, uskoro će besposlenoj omladini zafaliti i ona markica za kafu. A Telemach i drugi će vas odsijeći i od interneta, jer vašim roditeljima – koji vas sada krajnjim naporima nekako podupiru – uskoro u novčaniku neće preostati ništa više od sitniša dovoljnog za jako skromne obroke i najjeftiniju moguću pijačno-kinesku odjeću.

Ne mogu da vjerujem da će ova generacija mladih ostati slijepa i gluha na sve znakove koji nepogrješivo upućuju na njenu sirotansku budućnost!

DNEVNIK POBUNE: Izazovi građanskog bunta

Za uspjeh građanskog otpora najvažnije je omasovljavanje i pametno operativno vođenje boraca protiv kriminalizirane vlasti

Formu nezavisne države Bosna i Hercegovina ima već 22 godine. Međutim, po svojoj sadržini, ona je i dalje nacionalno isparčana kvazi država, kojoj još nisu postavljeni demokratski, građanski temelji. U tom vakuumu prirodno se naselila manipulatorska i profiterska vlast.
Tek sada, u ovom februarskom zanosu, kad građani pokušavaju da postanu roditelji stvarno demokratske države, pomenuta forma počinje da dobija i obrise prave sadržine. Doduše, trebat će puno vremena da građanske inicijative sazriju i da vlast, pod njihovim pritiskom, počne da se ponaša kao produžena ruka svojih građana. No, ohrabrujuće naznake ipak su pred nama.
Sedam dana nakon prvog „tuzlanskog metka“ i pet dana nakon „sarajevske bombe“, isprva anarhični bunt počinje da dobija ozbiljniji izgled. Malo po malo, na svjetlo dana izbijaju konture ozbiljnije organizacije pokreta otpora, koji počinje da primjenjuje pragmatične i mudre metode.
Iz tuzlanskog haosa brzo se rodila organizacija nezadovoljnika pod imenom „Plenum građana“. Oni su u ponedjeljak i utorak imali svoja dva prva „zasjedanja“. Usvojeni su zaključci koji pokazuju da masa zna biti i pametna i praktična, da zna da formulira političke i druge prioritete. Što je najvažnije, Plenum postaje i okosnica operativnog štaba za vođenje protestnog procesa, što je demonstrantima dosad izrazito nedostajalo.
Tuzlanski obrazac odmah je preslikan u Sarajevu. Prvo su pokrenute slične demonstracije, a potom je formiran i sarajevski „Plenum građana“. Srijeda je njegov prvi radni dan, kada bi pokret građanskog otpora u glavnom gradu BiH takođe trebao da dobije svoje „službeno“ odijelo.
Pozivi za osnivački skup šire se preko interneta. Suočena sa potkupljenim medijima, koji pokazuju više simpatija za vlast nego za građane, aktivirana masa traži kanale za međusobnu komunikaciju i širenje istinitih informacija i konstruktivnih poruka.
Za nezadovoljne građane, u ovoj fazi, dvije tačke su najznačanije. Prva, da pronađu efikasne načine za vršenje pritiska na vlast. I druga, da se odbrane od političkih profitera i provokatora koji nastoje da se ubace u njihove redove.
Zamke i opasnosti nije teško prepoznati. Ali, s njima se uspješno ne nose i znatno iskusnije organizacije i pokreti od ovoga koji niče u Bosni i Hercegovini.
Tokom procesa koji neće kratko trajati biće mnogo lutanja. U hodu je potrebno stvarati i organizaciju i voditi aktivnost. To je teško i komplikovano, pogotovo u sudaru sa vlašću koja se brani po svaku cijenu i koja u tome koristi sve svoje resurse. Vidljivo je da se vlast u ovoj fazi uglavnom okreće pokušajima da se oni koji protestuju proglase huliganima i da se time većina građana, koji još nisu uključeni u otpor, obeshrabri da mu se priključe.
Ovdašnja vlast toliko je pokvarena i nehumana da poseže i za najprljavijim potezima, da sama organizira nerede i incidente, kojim želi da opravdanim protestima prikači etiketu skandala. Zasad joj je ta prljava igra donijela puno rezultata. Prosječnom nezadovoljnom građaninu još nije jasno šta se stvarno događa. Ogromna većina u protestima „učestvuje“ samo kroz gledanje televizijskih prenosa.
To je trenutni prioritet onih koji su podigli svoj glas protiv vlasti – privlačenje novih demonstranata. Pobunjenički pokret ostat će neuspješan ukoliko ne bude znatno masovniji. A za uspjeh su, umjesto stotina ili hiljada demonstranata, potrebne desetine i stotine hiljada!
Nema sumnje da ta količina postoji u obespravljenoj i osiromašenoj masi. No, kako ih sve izvesti na ulicu i kako tu energiju kanalizirati tako da dođe do rezultata, a da se pri tome izbjegnu neredi, paljevine, pa i ubijanje?
Za pokret otpora od brzine je važnija temeljitost, ozbiljnost i dobra organizacija. Sudeći po stvaranju pomenutih „plenuma“, čini se da demonstrantima ne nedostaje ta vrsta spoznaje i vještine. A njeno postojanje ulijeva nadu da će i opravdani bunt mase koja iza toga stoji, u kraćem ili dužem vremenskom periodu, ipak proizvesti potrebni rezultat: da se loša vlast onemogući u  daljoj tiraniji.
Tu vrstu kazne vladari današnje BiH višestruko su zaslužili. Nadam se da će njihovi kritičari imati dovoljno snage, pameti, strpljenja, hrabrosti i masovnosti da taj svoj pravedni cilj u potpunosti ostvare. Time bi i nezavisna država BiH stekla šanse da, osim forme, konačno dobije i sada nepostojeću demokratsku, građansku sadržinu.
(Bosnia Daily)