25. 09. 2013.

Crni septembar

Hoće li ovomjesečne učestale akcije usmjerene na suzbijanje kriminala i korupcije vratiti povjerenje građana i stići do „velikih faca“ u vlasti i politici?


Utorak je bio crni dan za carinike i poreznike. Pripadnici SIPA-e u Tuzli su uhapsili trojicu, među njima i šefa sektora za indirektno oporezivanje Nermina Klopića. Buđenje mu nije bilo nimalo ugodno kad je u zoru u svojoj spavaćoj sobi ugledao u crno odjevene specijalce.
Grupa njegovih kolega istovremeno je uhapšena u Bijeljini. Pripadnici SIPA-e djelovali su i na području Brčkog, Zvornika i Sarajeva, gdje su priveli još deset osoba.
Svi su osumnjičeni za organizovani kriminal i zloupotrebu službenog položaja. Kriminalci su radili svoj prljavi posao, a državni službenici su žmirili na uvoz razne vrste robe. Kršene su carinske procedure i budžet države oštećen u višemilionskom iznosu.
Čitav septembar je, po dosadašnjem učinku, crni mjesec za kriminalce i potkupljive državne činovnike. Nedavno je, u akciji "Doker", uhapšeno 15 osoba koje su se bavile krijumčarenjem stoke iz Srbije. Među njima su i dva pripadnika Granične policije BiH.
Šest osoba ranije je u Hercegovini lišeno slobode u akciji "Osoje". Oni su švercovali heroin prema Hrvatskoj.
Ove vijesti obradovale su javnost. Raduje i najava iz policijskih krugova Federacije BiH, čiji šef Dragan Lukač je prošle sedmice izjavio da će njihov prioritet biti iskorjenjivanje korupcije u policijskim organima i pravosuđu.
U ponedjeljak je najavljena i kampanja protiv neplaćanja poreza, pojave koja je poprimila ogromne razmjere i direktno je povezana sa korupcijom u državnim službama. Na tu temu federalni premijer Nermin Nikšić održao je sastanak s direktorima uprava za inspekcijske, poreske i policijske poslove. Priprema se zajednička akcija u borbi protiv rada „na crno“ i neplaćanja raznih vrsta poreza.
Pomenute aktivnosti ulivaju nadu da BiH u ovoj oblasti ipak nije beznadežan slučaj. Nakon oživljavanja ekonomije, upravo obuzdavanje kriminala i korupcije je ono što građani najviše traže od vlasti.
Građani BiH nisu zaboravili kakva sigurnost i javni red su vladali u socijalističkom vremenu. Ovdje ste mogli spavati i u mraku sporedne ulice ili na klupi u parku, a da vam se ništa ne dogodi. Sad su ljudi nesigurni i u svojim domovima.
I u socijalizmu je bilo kriminala. Bilo je i narkomana, krijumčara i dilera droge. No, u poređenju sa današnjim stanjem, to je bilo gotovo beznačajno, ni blizu ovom što se sada dešava. Građani sad budno čuvaju džepove, novčanike i tašne, a trgovci stalno strahuju od lopova. Banke se pljačkaju češće nego nekad na američkom Divljem zapadu.
Prije rata također je bilo korupcije. U vlasti, policiji i raznim državnim službama naplaćivale su se, ispod stola, razne usluge. Pojedinci su od tog novca gradili luksuzne kuće za odmor, kupovali vile na Jadranu, ljetovali na Floridi i Tajlandu. Bilo je po ulicama i najskupljih Mercedesa...
Zbog toga su i u socijalizmu često pokretane akcije ispitivanja porijekla imovine, iako nikad nisu dovođene do kraja. Iza rešetaka je dospijevala samo sitna riba, dok su se „ajkule“ redovito sklanjale od zaslužene kazne.
Korupcija koju danas imamo neuporedivo je izraženija. Bez „plave koverte“ ne može se završiti gotovo nijedan ozbiljan posao, od operacije u bolnici do pobjede na velikom tenderu. Svi su to uvijek znali, ali su od toga skretali pogled. Žmurila je policija, pravosuđe, razna ministarstva i vlade...
Na riječima su svi uvijek bili hrabri borci protiv kriminala i korupcije. Ali, kad je trebalo za ruku zgrabiti lopova ili onoga ko prima mito, akcija je izostajala. Zato se Bosnom još kotrlja gomila prljavog novca, moral je na niskoj cijeni, a odgovornost u vrhovima vlasti gotovo da ne postoji.
S druge strane, siromaštvo je sve veće. Zbog toga je veći i broj kandidata za „posao“ u kriminalnim organizacijama. One mame mlade ljude svežnjevima novca i svojim luksuznim životom. Oni znaju i kako da nahrane pohlepu raznih carinika, poreznika, policajaca, tužilaca, sudija, opštinskih, entitetskih i državnih funkcionera, ministara...
Javnost je zbog svega ovoga ljuta i nervozna. Ni septembarske uspješne akcije neće preko noći promijeniti to raspoloženje. No, one ipak jačaju nadu da će nečasne ljude na kraju stići zaslužena kazna, da će i kod nas početi da djeluje pravna država.
I još nešto: sa najvećom znatiželjom čeka se da pod udar zakona konačno dođu i  „velike face“. Jer, nema nikakve sumnje da u kriminalnim vrhovima sjede i razni ministri, stranački šefovi, opštinski i još viši funkcioneri. A njima se još ne stavljaju lisice na ruke!
(Bosnia Daily)

24. 09. 2013.

Bolna istina

Oktobarski popis stanovništva natjeraće nas da se konačno pomirimo sa poraznom činjenicom da milion naših zemljaka, rasutih u 100 država svijeta, više nisu dio BiH


Tačan broj Bosanaca i Hercegovaca koji žive van rodne grude niko ne zna. Najčešće se pominje podatak od preko milion ljudi.
Nažalost, ni nakon popisa stanovništva, koji će biti obavljen u prve dvije sedmice oktobra, nećemo znati taj zagonetni broj. Dijaspori je formalno omogućeno da bude obuhvaćena popisom, ali ogromna većina neće biti u mogućnosti da to svoje pravo iskoristi. Jednostavno, glavni uslov za popisivanje je da ta osoba (ili jedan član porodice) početkom oktobra bude prisutna u BiH te da ima važeću CIPS ličnu kartu.
Prevedemo li to na jezik realnosti, malo naših ljudi iz dijaspore će iskoristiti pruženu mogućnost. Teško je napustiti posao u zemlji u kojoj sada žive, treba podnijeti visoke troškove putovanja i boravka u BiH... Iako se propagira i organizovani dolazak na popis stanovništva, minimalne su šanse da to naiđe na iole masivan odziv.
Razne loše istorijske okolnosti već više od jednog stoljeća prinuđavaju mnoge Bosance i Hercegovce da životnu sreću traže izvan svoje domovine. Prvo se to desilo 1878. godine, kada se Osmanlijsko carstvo povuklo sa ovog prostora, a njegovu ulogu preuzela Austro-Ugarska. Računa se da je tada iz BiH otišlo oko 200 hiljada ljudi, dominantno muslimana.
I socijalistička epoha uzela je svoje žrtve. Desetine hiljada ljudi izbjeglo je odmah poslije okončanja Drugog svjetskog rata, a kasnije su mnogi naši građani odlazili u tuđinu iz ekonomskih razloga, na privremeni rad. No, za desetine  hiljada ta privremenost se pretvorila u trajno napuštanje domovine.
Napokon, tokom posljednjeg oružanog sukoba, od 1992. do 1995. godine, nastupio je dosad najveći egzodus. Oko 500 hiljada Bošnjaka otišlo je u inostranstvo i to uglavnom protiv svoje volje. Etničko čišćenje, koje su intenzivno provodile ratne vlasti u srpskim i hrvatskim krajevima, otjeralo ih je sa kućnoga praga i rasulo širom svijeta – u više od 100 država. Najviše ih je u Njemačkoj, Skandinaviji, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj, Sloveniji...
Istu sudbinu doživjele su i desetine hiljada Srba i Hrvata, koji su pod prinudom promijenili mjesto življenja. Oni su najčešće odlazili u Srbiju i Hrvatsku...
Dijaspora je živo svjedočanstvo velikih demografskih promjena koje je BiH doživjela zbog svoje ratne sudbine. Popis stanovništva dugo je odgađan upravo zato što se znalo da bi to pokazalo znatno drugačiju etničku sliku od one iz 1991. godine, čime bi se na neki način priznali i rezultati zločinačke politike etničkog čišćenja.
Međutim, neizbježni trenutak suočenja sa realnošću sada je, ipak, nastupio. Svima je jasno da taj milion ljudi, koji žive izvan BiH, nikad više neće biti dio ove zemlje. Poneko se već vratio, još će biti povratnika u rodnu državu, ali sve su to samo izuzeci. Pravilo je drugačije: oni koji su nerado otišli iz BiH, u svijetu su pronašli novi trajni dom. Tamo su se zaposlili, odškolovali djecu koja se sada žene i već imaju svoju djecu. Maternji jezik više im je njemački, švedski ili engleski nego bosanski.
Bivši Bosanci i Hercegovci postali su dio sredine u koju su otišli. Neki su se i obogatili, neki su postali čuveni sportaši, ima ih i u politici. Ali, ima ih i u crnim hronikama tamošnjih medija. Ginu od ruke kriminalaca, u prometnim i drugim nesrećama. Neki su u novim sredinama i sami postali ubice, pa te vijesti prenosimo i mi sa kojima su nekad živjeli. Ima, također, i onih koji su dobijali rekordne dobitke u igrama na sreću (u SAD), ali i onih koji su završili u zatvorima.
I na psihološkom nivou sudbine su različite. Mladi su se prilično lako priviknuli na život u razvijenim zemljama Zapada. Čim odrastu, nije im više ni do ljetnog dolaska dedama i nanama u BiH. To što u ljeto dođe na kraći boravak u rodnu zemlju, to su uglavnom stariji ljudi. Njih i dalje drma nostalgija. Oni će i umrijeti sa Bosnom u srcu. U svojim testamentima ostavljaju zapisano da ih se ovdje dopremi i pokopa.
Neki ljudi odlaskom iz BiH su profitirali. Snašli su se, dobro im ide... S njima su dobile i zemlje koje su ih udomile. Naši ljudi su tamo dobri, vrijedni radnici, tihi i lojalni svojim novim „domovinama“. One su s njima dobile novu, svježu krv.
Stradala je u svemu tome najviše Bosna i Hercegovina. Izgubila je milion ljudi, a među njima i mnogo stručnih, obrazovanih, talentiranih... No, ako već nismo svjesni da smo ih, nažalost, zauvijek izgubili, nakon oktobarskog popisa stanovništva s tim će morati da se pomire i nekadašnji najveći optimisti.
(Bosnia Daily)

23. 09. 2013.

Plinska komora

Nekad smo bili vazdušna banja, sad smo po zagađenosti zraka, kako tvrdi NASA, jedna od crnih tačaka svijeta


Nevolja nikad ne dolazi sama. Prvo smo žnjeli smrt i razaranja, potom nas je pokosilo siromaštvo, onda su došla i sva zla savremenog svijeta: kriminal, droga, serijske ubice i samoubice.
U ove predivne krajeve, pitoma brda, prelijepe planine i živopisne rijeke stiglo je, nažalost, i ono za šta smo mislili da nas nikad neće stići – otrovan zrak! Nekoliko mjesta na Igmanu i Vlašiću bilo je svjetski poznato po najvećoj količini blagotvornog ozona.
Čitava BiH smatrana je nekom vrstom vazdušne banje, zbog čega su nas stranci podgurkivali da krenemo u razvijanje takozvanog eko-turizma. Em lijepo za oko, em ljekovito za srce i pluća, plus zdravo za stomak i kompletan organizam. Jer, sa zelenilom i čistim zrakom pod ruku idu i zdravo meso i mlijeko, prirodno voće, povrće i druga hrana.
Sad ni te nafake, od Boga date, ovdje više nema. Dišemo sve teže, hrana nam je sve manje prirodna... Ono malo industrije kroz dimnjake izbacuje čisti otrov, a iz zemlje zrače podsjetnici nedavnoga ratovanja. Ovdje su detonirale hiljade tona eksploziva i svakojakoga baruta, uključujući i osiromašeni uranijum! NATO bombe svojedobno su ga prosule oko Hadžića, Foče....
Našim očima, kojim vidimo kako se nekadašnji prirodni raj pretvara u gasnu komoru, pridružilo se i mišljenje američke NASA-e. Njena juče objavljena karta zagađenosti zraka smjestila je BiH među zemlje u kojim veliki broj ljudi prerano umire upravo zbog te pošasti. NASA za nas kaže da smo „zemlja sa izratito zagađenim zrakom“, jedna od crnih tačaka savremenog svijeta.
Znali smo to i bez Amerikanaca. Kao što znamo da ni za ovu, još jednu u nizu zloćudnih boljki koje su se na nas okomile, nemamo pravog i efikasnog društvenog ni državnog odgovora.
(Dnevni avaz)

22. 09. 2013.

Još jedna popisna boljka

U ladice ateizma i agnosticizma pogrešno se trpaju mnogi ljudi koji vjeruju u jedinoga Boga, ali ne posjećuju njegove ovozemaljske hramove


Svijet je protkan svim bojama i nijansama. Ništa nije crno-bijelo, premda se ljudi trude da sve nekako uproste.
Tako je i sa odnosom čovjeka prema Bogu i religijama koje njeguju poštovanje prema Stvoritelju svih svjetova. I to šarenilo pogrešno se nastoji svesti na dvije osnovne boje – vjernici i neznabošci.
Ova vrsta uprošćavanja našla je svoj izraz i u obrascu koji će građanima, za desetak dana, biti predočen prilikom popisa stanovništva naše zemlje. Na pitanje pod rednim brojem 25, gdje se traži izjašnjenje o vjeroispovijesti, ponuđeno je šest mogućih odgovora.
Za vjerujuće se nudi izbor između islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Četvrta varijanta predviđena je za agnostike, a peta za ateiste. Na koncu, ko misli da ne spada ni u jednu od tih ladica, biće upisan u rubriku „Ne izjašnjava se“.
U tu rupu dospjeće pripadnici judaizma, zatim evangelisti, baptisti, poneki budista, čak i hindus. No, još neke vjerovatno znatno veće skupine ostaće statistički neobrađene. A bilo bi zanimljivo znati upravo njihovu brojnost i, na osnovu toga, sačiniti uvjerljivu analizu stepena pobožnosti koji vlada u današnjoj BiH. U prvom redu se time zanemaruju deisti, potom takozvani nezavisni monoteisti, zatim ignostici, skeptici, panteisti...
Siguran sam da većina naših građana nikad nije ni čula za ove oblike pobožnosti. Oni su vjerovatno strani i mnogim čitaocima ovog teksta, koji su odrasli i vaspitavani u duhu priznavanja vjerničkoga statusa samo pripadnicima najvećih monoteističkih religija. Sve ostale trpa se u koš ateizma ili ih se, odnedavno, podvodi pod pojam agnosticizma (to je vjerovanje da čovjek ne može spoznati ima li ili nema Boga, a koje očito dopušta mogućnost njegove nazočnosti).
Odrednice „primodijalnog abrahamizma“ i „nezavisnog monoteizma“, koje za sebe u današnjem svijetu vežu mnogi ljudi, kod nas su, međutim, gotovo nepoznate. Tako sebe određuje, naprimjer, Karen Armstrong, jedna od najpoznatijih i najuvaženijih osoba u svijetu religijskih analitičara i tumača. Njene dvije knjige o Muhammedu a.s. – posebno druga, koja je i kod nas izdata pod naslovom „Poslanik za naše vrijeme“ -  u posljednjih par decenija odigrale su gotovo misionarsku ulogu u upoznavanju Zapada, posebno Amerike i Engleske, sa islamom.
Ona je rođena u katoličkoj obitelji, ali je napustila i redovnički samostan i katoličanstvo, da bi se potom uputila u islamski vjerozakon, u Kur'an i u život posljednjeg Božijeg poslanika. Danas sebe naziva „nezavisnim monoteistom“, htijući da kaže kako vjeruje u postojanje Boga, ali ne prakticira nikakve vjerske obrede ili rituale, ne ide ni u crkvu ni u džamiju.
Da živi u našoj zemlji, ova znamenita Britanka ostala bi, na popisu stanovništva, bez mogućnosti da izrazi svoju vjeroispovijest. A očito je ima, kao što je ima i neznano mnogo Bosanaca i Hercegovaca koji također štuju Boga, ali nisu pripadnici nijedne popisivački važne religijske skupine.
Šta tek reći za deiste, koji na Facebooku imaju čak i bosansku grupu pod imenom „Alijansa deista“. Ne zna se da li su oni članovi Svjetske unije deista, ali to udruženje djeluje već stotinama godina.
Deistička shvatanja, zapravo, datiraju još iz antike. Znameniti grčki filozf Heraklit je, naprimjer, Boga doživljavao kao LOGOS, odnosno kao vrhovno racionalno načelo koje upravlja kompletnim univerzumom. Jednako znani Platon Boga je definirao kao Demiurga (Stvaraoca). No, zlatna era deizma nastupa tek u sedamnaestom i osamnaestom stoljću, u vrijeme prosvjetiteljstva.
Deizam je, kako ga definira Svjetska unija deista, stajalište i mišljenje po kome spoznaja Boga dolazi preko nauke i razuma, a ne preko religije, srca, obreda, simbola, molitvi i rituala. Bog je za njih jedan, on je Stvoritelj i „konstantna zakonitost univerzalnog postojanja“. Stoga deisti vjeruju da u svijetu nema nikakve slučajnosti, nego je sve uvezano i (pred)određeno zakonitostima koje imaju svoj krajnji cilj, od Boga zamišljen, vođen i kontroliran.
Osnovna ideja i uvjerenje deista je da ljudi još nisu dokučili Boga, ali da se nalaze na tom putu-procesu. Čitav kosmos za njih je „hram Božiji“, u kojem se sve regulira određenim božanskim zakonitostima.
Deisti, kojih očito ima i u našoj zemlji, vjerovatno se najviše regrutuju iz reda nekadašnjih ateista, pod koje su podvođeni svi koji kod nas ne idu ni u crkvu ni u džamiju. A vidimo koliko je u tome neznanja, sljepila i isključivosti, koja pobožnost svodi samo na pripadnost najvećim i najpoznatijim monoteističkim religijama. Stoga nije nikakvo čudo da i obrazac za predstojeći popis stanovništva pati od iste boljke i uprošćavanja. A time se ne zanemaruje samo pobožnost tih skupina nego se sužava i sam pojam Boga i načina na koji ga ljudi uvažavaju.
„Da li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj ruci, to je pitanje o kom ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to vidim“, zapisao je davno Ivo Andrić. Ta njegova misao izražava i stavove mnogih ljudi za koje se pogrešno smatra da su daleko od vjere u Gospodara svih svjetova.
(Dnevni avaz)

20. 09. 2013.

Male i velike ribe

Iako je dosadašnji ulov u borbi sa korupcijom sitan, utisak je da njeno zlatno doba ipak prolazi


Korupcija je jedna od pojava na koje se svakodnevno troši more riječi. Za takvu poviku, iza koje ne ostaju veći rezultati, kod nas se obično kaže: Tresla se gora – rodio se miš!
Na miša, svakako, nalikuje i slučaj sa graničnog prijelaza kod Ljubuškog. Zbog pokušaja podmićivanja tamošnjeg policajca, podignuta je optužnica protiv vozača talijanskog autobusa, koji je našem graničaru pokušao tutnuti u ruke 40 eura.
Svaka čast bezimenom policajcu. Bilo bi nam drago kad bi takvo njegovo ponašanje bilo pravilo kojeg se pridržavaju sve njegove kolege. No, malo se prisjetite svojih iskustava, pa sami donesite zaključak. Je li slučaj iz Ljubuškog pravilo ili izuzetak?
U prilog drugoj varijanti, nažalost, ide jučerašnja naredba Federalne uprave policije. Njom je naloženo formiranje specijalnog tima za borbu protiv korupcije u organima vlasti. Poseban naglasak stavlja se upravo na kažnjavanje korupcije u policijskim organima!
I bez toga znamo da mito cvjeta svuda, pa i među čuvarima reda i zakona. Znamo, također, da javna povika ne mora označiti i sasijecanje ove pojave. Na tu temu brda su se već mnogo puta tresla....
Utisak je, ipak, da zlatno doba korupcije neumitno prolazi. Organi i ministarstva, zaduženi za policijske i sigurnosne poslove, posljednjih mjeseci vidno se trude da ovu pojavu obuzdaju. Donose se strogi propisi, pokreću se istrage.
I slučaj težak svega 40 eura vrijedi aplauza. Pravi pljesak, međutim, nadležni za suzbijanje korupcije pobraće tek kad u njihovu mrežu, osim sitne, zapadne i krupna riba. Njene „kafe“ mjere se stotinama hiljada eura, a štete za državu, bukvalno, milijardama!
(Dnevni avaz)

17. 09. 2013.

Vlast mijenja frizuru

Oni koji dogovoraju novu koaliciju prebaciće na SDP i SDS dio krivice za dosadašnje poraze, ali im za dobre rezultate u jako kratkom periodu treba pomoć madžioničara poput Dejvida Koperfilda


Od rata do danas vlast u BiH nije pobijedila ni u jednoj od svojih političkih utakmica. Država je na stalnoj silaznoj putanji.
U nizu poraza, ipak, najteži je ovaj koji upravo gledamo. Od izbora održanih 2010. godine do danas vlast je zabilježila najviše poraza. Prema Evropi ne napredujemo, iznutra se truli i ekonomski i socijalno i politički. Vlast nije uspjela da odovori ni tako lakim zadaćama kakva je provedba presude Sejdić – Finci i knjiženje vojne imovine. Čak se opravdano pitamo postoji li uopšte vlast u BiH, posebno u njenom federalnom dijelu.
Politika je svjesna svojih minusa. Svjesna je, također, da ih za godinu dana, do narednih izbora, ne može pretvoriti u pluseve. A potrebno je već sada pridobijati naklonost birača.
Jedini način na koji se to može uraditi je prebacivanje krivice sa sebe na svoje političke konkurente. Upravo to razlog je zbog kojeg se ovih dana raskidaju dosadašnje koalicije. Drma se i u entitetima i na državnom nivou.
Prvo je Radončićev SBB iskočio iz voza u kojem se vozikao sa SDP-om. Uveliko se ugovara savez SDA i dva HDZ-a. Oni bi, sa SBB-om, trebali da sačine novu Vladu Federacije BiH. Samim tim, i iz vladajuće koalicije na državnom nivou trebali bi da ispadnu kadrovi Zlatka Lagumdžije. Njegova stranka bi trebala da ponese svu krivicu za očigledno nazadovanje Federacije u posljednje tri godine.
Raskidanje svo saveza sa SDS-om ozvaničila i Dodikova SNSD. Oni su potvrdili zahtjev za izbacivanje Šarovića iz sastava Vijeća ministara BiH. Time bi trebao da bude pokrenut lanac uklanjanja kadrova SDS-a u svim državnim organima i institucijama.
Predstavnici SDS-a u državnoj vlasti, objektivno, nisu igrali značajnu ulogu. Zato je i krivica za loše rezultate najmanje na njima. Zato su Dodikovi razlozi za raskid veze očigledno lokalne, entitetske prirode. SNSD-u i njihovom šefu ljulja se pozicija u Republici Srpskoj, gdje SDS neprestano jača. Tog trenda Dodika je strah i zato nastoji da na bilo koji način u očima javnosti unizi rejting Srpske demokratske stranke.
Iz svega rečenog proističe da je predizborna kampanja za naredne izbore već otpočela. Oni koji vode proces raskidanja dosadašnjih koalicija misle da time stiču važnu prednost. Prvo, minuse iz dosadašnjeg vladanja prebacuju na SDP i SDS. Drugo, osvajaju platformu s koje mogu lakše da utiču na ishod izbora koji se trebaju dogoditi naredne godine.
Ovdje je odavno jasno da vladajuće stranke uspješno koriste vlast da bi manipulirale izborima. A tu je i novac koji se, ako si na vlasti, može iz državnih preduzeća usmjeriti u sopstvene izborne kampanje.
Pomenuta računica nije loša. Međutim, pitanje je da li je nepogrješiva. Ipak je do narednih izbora ostalo puno vremena. SDP i SDS, izlaskom svojih kadrova iz vlasti, koncentrirali bi snagu na izbornu kampanju. Imali bi, u slučaju SDP-a, i dovoljno vremena da se njihov loši učinak iz perioda u kojem su vladali bar malo zaboravi ili razblaži.
SDS i SDP pri tome mogu računati na još nešto jako važno: ovdašnji glasači prilično su povodljivi. Skloni su da brzo zaboravljaju nečije loše poteze i da se hvataju za slatke riječi i obećanja. A nema sumnje da bi im toga u izobilju dali Bosić i Lagumdžija. Čak se stiče utisak da te dvije stranke s radošću očekuju izbacivanje iz sadašnjih koalicija, računajući da im je trenutak izlaska građana pred glasačke kutije bolje dočekati u opozicionim redovima, a ne u vlasti.
U svakom slučaju, oni koji u posljednjoj predzbornoj godini uzmu vlast u svoje ruke moraju računati s tim da se u tom periodu nešto mora i uraditi u korist građana. A živi se jako loše, ljudi su nervozni, ogorčeni su na vlast, ne vjeruju u dobre namjere političara...
Kako je izjavio za medije, Dragan Čović se toga ne plaši. On misli da će ljudi znati da cijene one koji u ovako teškom trenutku uzmu vlast u svoje ruke. Slično vjerovatno misle i Radončić, Dodik i Tihić. No, pitanje je koliko oni tu svoju računicu zasnivaju samo na psihološkim elementima. Bitnije je da imaju plan kojim će, udruženim snagama, u kratkom roku doći do nekog rezultata.
Kad bi to htjeli, u nekim oblastima ne bi im to bilo nimalo teško. Provedbom presude Sejdić – Finci oni bi sigurno pobrali i domaće i strane aplauze. Isto bi bilo i sa rješavanjem problema oko vojne imovine. I to se može riješiti uz kafu, za petnaestak minuta.
Međutim, teško je računati da bi to na građane ostavilo odlučujući utisak. Svi bi pozdravili približavanje euro-atlantskim integracijama, ali bi sa puno više oduševljenja dočekali ono što vodi popunjavanju njihovih novčanika, većem zapošljavanju, uspješnijoj socijalnoj politici i intenzivnijoj ekonomiji.
Za tu vrstu preokreta u današnjoj BiH potrebno je imati čarobni štapić. Kad bi ga imali – Dodik, Tihić, Čović, Raguž i Radončić mogli bi računati da svoju vlast produže i nakon 2014. godine.
Ko zna, možda su već sklopili neki ugovor sa čuvenim madžioničarem Dejvidom Koperfildom?
(Bosnia daily)

14. 09. 2013.

Pogrešna dijagnoza

Pravi razlog zle volje prema islamu ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna


Strah i mržnja nisu isto. Prvo je često maska za ono drugo, izgovor kojim se vlastito zlo nastoji opravdati navodnim tuđim nestašlukom.
Ovu vrstu kvara u ljudskim glavama uvjerljivo oslikava odnos koji prema islamu gaji značajan dio današnjega svijeta.
Strah od islama zove se islamofobija. Njom se objašnjavaju razni poganluci koji ovu religiju i njene pripadnike vrijeđaju, kite raznim pogrdnim imenima, sve do njenoga proglašavanja za najveću opasnost današnjice.
U islamofobe svrstavaju i protestantskog svećenika Terija Džonsa (Terry Jones), koji malo-malo pa kresne šibicom po Kur'anu. U dva navrata je ovaj Amerikanac spriječen u naumu da spali muslimansku svetu knjigu, da bi treći put, ove sedmice, konačno zbog toga dospio iza rešetaka.
Vijest kaže da je policija na Floridi zaustavila Džonsovo vozilo puno neobične „robe“. Pastor je u prikolici prevozio 2.998 primjeraka Kur'ana. Bili su obilno natopljeni kerozinom i pripremljeni da se, kako je naumio, pretvore u jednu veliku buktinju.
Džons je time htio, kako kaže, da oda pomen žrtvama „islamističkog džihada koje su ubijene 11. septembra 2001. godine". U tome je osujećen zbog nezakonitog prevoženja goriva i nepropisno osvijetljene prikolice. Inače, po američkim zakonima, knjige se slobodno mogu paliti, uključujući i Bibliju i Kur'an!
Sumanuti svećenik, naravno, prvopomenuti sveti spis voli i ne pada mu na pamet da ga pali. No, drugu knjigu Džons mrzi i rado bi je pretvorio u buktinju: što više primjeraka, to veća vatra.
Ovog američkog svećenika već tri godine nazivaju jednim od vodećih islamofoba svijeta. Koje li zablude i pogrešne dijagnoze! Čovjeka koji nešto mrzi, u ovom slučaju jednu religiju, proglašava se za nekoga koji od nečega strahuje, to jest od te iste religije!!!
Džons je planetarno poznat, ali od njegove bolesti pati još more bezimenih ljudi. Zna se, vidi i osjeća njihova izopačenost, vjerska netrpeljivost i opsjednutost mržnjom. Svi oni kriju se iza navodne smrtne opasnosti koja kršćanskom svijetu prijeti od tobožnje islamske agresije.
Pravi razlog njihove zatucanosti i zle volje, međutim, ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna. Stoga bi je rado zbrisali sa lica zemlje, počev od lomače na koju bi nakamarali njene svete knjige.
Mržnja prema islamu i njegovim pristašama izrazito narasta u posljednje dvije decenije. U odnosu na neke ranije periode, kada se nije mnogo pazilo na naziv te pojave, pa se hajka na islam otvoreno nazivala krstaškim ratovima ili pohodima, sad se na nju namotava celofan tzv. fobije. Kobajagi je strah ono što potiče netrpeljivost nekih kršćana prema ovoj religiji. A nije. Radi se o čistoj mržnji, nimalo nepoznatoj iz dosadašnje historije svijeta.
Ova ružna pojava - nekad u manjem, a nekad u većem obimu – prisutna je od samoga zametka, od trenutka kad je, nakon Starog i Novog zavjeta, čovječanstvu objavljeno treće Božije slovo – Kur'an. Onima koji su do tada držali monopol na ovoj vrsti svjetskoga tržišta, židovima i kršćanima, dabome da se nije dopala „konkurentska“ objava, kao što ni Real i Milan ne vole kad se Barcelona i Inter pojačaju novim igračkim zvijezdama.
Dotad preovlađujuće religije bile su duboko povrijeđene pojavom novog Božijeg poslanika i novih uputa čovječanstvu, sabranih u Kur'anu. Osobito im je, paradoksa li, smetalo to što nova vjera blagonaklono gleda na svoje prethodnice. Ona priznaje i poštuje i Abrahama i Adama i Nou i Mojsija i Isusa Krista. Kur'an i Muhammed a.s. podučavaju muslimane da uvažavaju i Toru i Bibliju, i križ i Davidovu zvijezdu.
Ako je neko mislio da će posljednja Božija objava poboljšati dunjalučku atmosferu, da će novo oglašavanje Gospodara svih svijetova označiti religijski progres, grdno se prevario. I u tu se grešku uvjerava evo već više od četrnaest stoljeća. Toliko, naime, traje iscrpljujuća utakmica za primat ovog ili onog vjerskog koncepta.
Ta je borba, nažalost, počesto prljava. Umjesto u vlastitim vrijednostima, argumenti u svoju korist traže se u kaljanju onoga drugoga: njegovih svetih knjiga i likova, sve do kompletnog religijskog koncepta. Na svoju vjeru gleda se kao na anđeosku, na druge kao na đavolje!
Mnogo crvene, a još više duhovne krvi proliveno je u stoljećima iza nas između judaizma i kršćanstva, zatim između samih kršćana – koji su se podijelili na katolike, ortodokse, protestante, baptiste i dalje – a onda i u odmjeravanju pobožnih ljudi staroga kova sa sljedbenicima novog vjerozakona i posljednjeg Božijeg poslanika. Naivno je, pri tome, misliti da se ovom svojevrsnom ratu bliži kraj. Još će se Gospodar iz svojih visina nagledati kako se njegovi dunjalučki podanici glože oko toga ko mu i kako bolje služi!
Izgleda da smo upravo ovih godina svjedoci rasplamsavanje te borbe. Bog najbolje zna kako će se ona okončati. Ljudi, sa svoje strane, znaju da će radi toga život na Zemlji biti sve gori i gori. Pogotovo kad gledaju kako se mržnja pokušava maskirati odorom fobije, odnosno straha od onoga drugoga.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...