09. 09. 2013.

Kako postati "sam svoj gazda"

Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom


Slabašnije države od koje, zauzvrat, njeni građani tako mnogo očekuju, teško je naći mimo naše. Svi znamo da ona malo zarađuje, a previše troši, plus je vlast jeftino krčmi i potkrada. Svejedno, većina netremice zuri u vrhove. Spas se čeka odozgo.
A da se može i drukčije, potvrđuje podatak da je u prošloj godini 185 hiljada osoba u BiH samo sebe – zaposlilo. Ipak tu cifru ne treba primiti s usklikom: to su, jednostavno, oni koji su iskoristili svoju šansu na javnim konkursima. A zlata vrijedan podatak bio bi, ustvari, onaj koji bi kazao koliko ljudi je svojom zaslugom uhljebilo svoje besposlene ruke. Vjerovatno da tu ne bismo baratali brojkama većim od trocifrenih.
Pravi samozaposleni radnik je onaj koji osvojio svoj posao. Postiže se to vlastitim ulaganjem, partnerskim udruživanjem novca i radne sposobnosti te korištenjem sredstava iz ne baš siromašne ponude (uglavnom stranih) organizacija za poticanje malih biznisa.
Jeste li, recimo, čuli da je negdje deset mladih ljudi (koji dangubu razbijaju vozikanjem ohrndanih „golfova“) uložilo po 1.000 KM, pa sa tih deset hiljada otvorilo neki proizvodni pogončić ili makar burekdžinicu, da je negdje zakupilo zemlju za uzgoj malina ili jagoda? I tako se može postati svoj gazda!
Ali ne, kod nas su to slučajevi za prstima izbrojati. Mi uglavnom čekamo da nam radna knjižica, zaslugom vlasti i države, odozgo sleti u ruke.
Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom i iz ležećeg se prebacimo u uspravni položaj.
Oni koji su spremni da tako uzmu stvar u svoje ruke danas su, nažalost, suviše rijetki.
(Dnevni avaz)

07. 09. 2013.

Može li se skrenuti tok ljudske sudbine?

Od broja 13 do „spasonosnih“ hamajlija, čovjek vjeruje u razne znakove koji mu, navodno, pomažu da na svom životnom putu izbjegne nesreću ili da požanje sreću


Da zna gdje ga čeka zla kob, nikad čovjek ne bi stupio na to mjesto. Ali ga sudbina počesto tjera baš tamo.
Otkako je vijeka, od tada je i uvjerenja da su naši životni koraci unaprijed izbrojani. No, iste starosti je i ljudska težnja da se nekako izmakne prstu sudbine, da se ona zavara, skrene, izbjegne ili promijeni. Ljudi vjeruju u svašta što bi moglo da ih sakloni od zla.
Većina naših suvremenika je sujevjerna. Masovno se vjeruje u loše predznake tipa crne mačke i broja 13. Traže se znakovi sudbine u talogu kafe na dnu fildžana, okreće se donji veš naopako, sipa se za djecom voda kad kreću na studentski ispit. Upozorava ih se da u kući ne zvižde, jer to priziva šejtana...
Sujevjerna čeljad okićena je raznim talismanima ili hamajlijama, obješenim o vratu ili ušivenim u odjeću. Mnoge djevojke, poput Severine, nose upleten crveni konac oko zglavka.
Imate li problema sa nekim danima u nedjelji? Vodite li, recimo, računa da utorkom ne počinjete nikakav važan posao, jer je Gospodar tog dana stvorio sve što u svijetu ne valja? Možda izbjegavate i petak, jer je baš tog dana Allah dž.š. prognao grešnoga Adema iz raja? Znate li, već od trenutka buđenja, da se jednog jutra znaju sastaviti i baksuzni dan (petak) i nesrećni datum (13), pa tog dana valja hodati kao po jajima.
Cifra 13 zloslutno zvoni od davnina. Navodno je, na njihovim sijelima, uvijek prisutno dvanaest vještica, plus - đavo (šejtan, sotona). Čak se smatra da je i Biblija broj 13 žigosala kao nevaljali. Juda, apostol koji je izdao Isusa Krista, bio je trinaesti gost na mitološkoj „Posljednjoj večeri“!
U raznim podnebljima ljudi su praznovjerni na različite načine. Počesto je nešto negdje sretno, a to isto na drugom mjestu – baksuzno! Naše vjeri odane muslimanske familije izbjeavaju svadbe između dva bajrama, dok je u nekim drugim islamskim zemljama upravo to razdoblje biriladž za srećan početak bračne veze. Jedan pouzdani hadis, uostalom, prenosi riječi hazreti Aiše:
“Oženio me Allahov Poslanik a.s. u mjesecu šewwalu (između dva bajrama), pa ko je bio sretniji od mene?“'
Na Zapadu ljudi paze da brak ne sklapaju u prestupnoj godini, u Rusiji ne vole da peru kosu srijedom. Kod nas će majka redovito kazati djetetu da ne ostavlja u tanjiru posljednji zalogaj hrane. Ako se djeca slučajno kucnu glavom, kaže im se da to odmah učine još jednom („da im ne bi umrla majka“).
Knjiga praznovjerica, da je neko napravi, bila bi možda i najdeblja na svijetu. I džaba je ljude uvjeravati da se opterećuju nečim što nema nikakvoga uporišta ni u nauci, ni u vjeri, ni u logici... To što ljudi sebi utuve u glavu, jako nerado iz nje izbacuju.
Oni koji ne boluju od sujevjerja, obično tjeraju šegu s onima koji pate od praznovjerica. Premda i njima ponekad zastane dah kad vide kako se neke okolnosti znaju tako znakovito složiti da i oni pomisle kako u tome „nešto“ ipak ima.
Upravo zato što sujevjerje zadire u područje sudbine, odnosno nastojanja da se ona izbjegne ili preokrene, da čovjek malo utječe svoj usud, a ne da mirno čeka da sve prođe onako kako mu je od Boga u startu određeno, svaka raširenija religija osuđuje sujevjerje svojih pripadnika.  Ono se tretira kao dokaz nelojalnosti Stvoritelju i njegovoj isključivoj nadležnosti da čovjekom upravlja od kolijevke, pa do groba. Tražite li oko sebe znakove koji će vas skrenuti sa te unaprijed utabane staze, onda razmišljate o tome kako da nadmudrite Gospodara. A to je, po vjerskim  načelima - bogohuljenje.
U islamu je to širk, grijeh koji čovjeka udaljava od vjere. Jedan od hadisa prenosi da je Muhammed a.s kazao: „Koga sujevjerje odvrati od puta, počinio je širk.“ Još je u tome određenije časno kur'ansko slovo, koje kaže:
„Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti. A ako ti zaželi dobro - pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.'' (sura Junus, 107. ajet iz Korkutovog prijevoda Kur'ana).
Nošenje pomenutog (Severininog) crvenog konca povezuje se sa judaizmom. Taj končić tobože ima moć da donosi sreću i da pruža božansku zaštitu. Čak se kroz jevrejske svete spise Toru i Kabalu navodno može doći do zaključka da to i sami Bog preporučuje. Većina rabina to, međutim, smatra lošim, a u pomenutim knjigama ne mogu se naći pouzdani signali za tobožnju Božiju preporuku ove vrste. Štaviše, i jevjerski i kršćanski i islamski sveti spisi izričito su strogi prema ovoj vrsti ljudske nediscipline.
Može se čovjek čupati i rukama i nogama, ali iz onoga što mu je jedini Bog usudio, kako religije uče, on uteći ne može. Stoga se naročito vjerniku zamjera što zapada u zamke kojim dovodi u sumnju odanost Gospodaru.
Svemu uprkos, praznovjerju nema kraja. S njim je čovječanstvo načinilo svoje prve korake, u njemu će vjerovatno i skončati. Između će ostati golema zbirka lutanja i skretanja, s jedne, i pokušaja da se čovjek, s druge strane, održi na putu na kojem putokaze postavlja samo jedini i svemogući Bog, a ne bilo kakve bajalice, hamajlije, talismani, konci i končići...
(Dnevni avaz)

03. 09. 2013.

Laka para s one strane okeana

Kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi MMF ili neko drugi!


Sutra, u srijedu, treba bi da nas posjete kontrolori iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koji će u Sarajevu i Banjaluci boraviti do 19. septembra. Za te dvije sedmice obaviće takozvani četvrti pregled po stand-by aranžmanu sa našom zemljom. Ako nakon pregleda klimnu glavom, na raspolaganje će nam biti stavljeno novih 48,1 miliona eura.
Ovu injekciju vlast očekuje sa nestrpljenjem, jer bez stranog kreditnog novca nikako ne može da začepi svoje budžetske rupe. To će joj gotovo sigurno poći za rukom, sudeći po izjavi koju je, pred dolazak delegacije iz Vašingtona, dao predstavnik MMF-a u BiH Ruben Atoyan. On je ocijenio da vlasti u BiH nastavljaju da ostvaruju dobre rezultate u okviru ovog finansijskog aranžmana. Time je praktično predodredio zaključak njegovih kolega koje stižu u kontrolnu misiju.
Po prvi put se, otkako BiH sarađuje sa MMF-om, malo zatalasala i javnost. Sarajevski glumac i politički aktivista Feđa Štukan, poznat po koordiniranju protesta zbog zakona o JMBG, uputio je javni poziv na opštu mobilizaciju građana BiH. Kako je naveo na svom Facebook profilu, gosti iz Vašingtona „javnosti će predstaviti lažnu procjenu pozitivnih ekonomskih pomaka koje su navodno napravile vlasti BiH, da bi nam odobrili novi kredit od kojeg će svaki euro završiti u džepu političara“.
Pustićemo ih da dođu i onda ćemo sve blokirati: aerodrome, raskrsnice, ceste... sve - poručuje Štukan.
Sutra ćemo vidjeti koliko će odjeka imati njegov apel. Sudeći po dosadašnjem bundžijskom raspoloženju građana, Štukan će ostati razočaran. Delegacija MMF-a lako će se spustiti na aerodrom, smjestiti u hotel i otići na mjesto sastanka sa predstavnicima domaće vlasti. Na kraju će potpisima ovjeriti plasman onih 48,1 miliona eura.
Novac koji MMF plasira u BiH prava je sitnica u odnosu na ukupnu cifru (360 milijardi dolara) kojom on barata u svojim operacijama, kojim su trenutno obuhvaćene 144 države. No, i djeca znaju da to nije humanitarna oranizacija. Njena kamata je niža nego bankarska, ali oni, zauzvrat, vole da se miješaju i u politiku i ekonomiju zemlje s kojom na ovaj način sarađuju. Na taj način oni tu zemlju stavljaju u stanje ovisnosti.
MMF i od nas sigurno izvlači neki ćar. No, još je bliže istini da u tome BiH više profitira. Jer, siromah ne pita za uslove kad od nekoga traži novac. Tada se pristaje na sve. A novac uvijek ima svoju cijenu. Zna je i onaj koji prodaje i onaj koji kupuje. Utoliko su ovakvi aranžmani politički i ekonomski korisni za obje strane, pogotovo ako korisnik zna kako da efikasno utroši posuđeni iznos.
Oni koji vode BiH o namjeni očekivanog novca neće nimalo razmišljati. Oni su fa u svojim glavama već potrošili. Dobro su im poznate budžetske stavke koje će biti popunjene s one strane okeana.
Dobar dio od pomenutih 48,1 miliona dolara završit će u njihovoj luksuznoj potrošnji. Budžeti su ovdje skrojeni tako da potrebe vlasti prve budu podmirene. No, većina novca ipak će otići u opravdane svrhe, od servisiranja ranijih kredita do ulaganja u ukupnu finansijsku stabilnost zemlje.
BiH je ekonomski davljenik koji prosi i moli svuda po svijetu. Stari dugovi vraćaju se novim kreditima. Na vidiku nije nikakav projekat koji bi obećavao da ćemo početi više da proizvodimo i prodajemo, da će se ekonomija bar malo oporaviti.
Naša bijeda naša je stvar. Međutim, za BiH bi bilo dobro da oni koji nas kreditiraju budu prema nama još strožiji. Poznati su slučajevi kada je MMF od vlada kojim je pozajmljivao novac tražio da čine neke velike i bolne promjene u načinu svoga vladanja. Našoj vlasti to se sigurno ne bi dopalo.No, građani bi veselo zapljeskali onima koji bi izvršili tu vrstu pritiska na domaće centre političke moći.
Svoje nove novčane plasmane u našu zemlju MMF bi, naprimjer, mogao usloviti brzim i konačnim dovršavanjem procesa privatizacije. Neke velike kompanije, poput BH Telecoma, Energoinvesta,  Elektroprivrede... predugo žive pod komandom vlasti, kao državni imetak. Nažalost, tokom 18 poratnih godina BH država tim je kompanijama bila loš gospodar. To su krave-muzare naših političkih vladara. Njihove profite oni uglavnom troše za stranačke potrebe, za prekomjerno zapošljavanje (rodbine i partijskih prijatelja), umjesto da ih usmjeravaju u razvoj ili da tim profitima financiraju nestabilne tačke u svojim budžetima, a ne da za to pozajmljuje tuđe dolare.
Uostalom, proces privatizacije u BiH je davno trebao biti okončan. U njenom programiranju strani faktori imali su dosta utjecaja. Zato i začuđuje zašto tako mirno gledaju kako naša vlast ovu svoju obavezu neprestano odlaže.
Drugo važno područje u kojem se vlast u BiH ne ponaša odgovorno i u skladu sa financijskim mogućnostima zemlje su naknade koje primaju uposlenici u državnoj administraciji – od članova Predsjedništva BiH do savjetnika u raznim vladama. Njihova primanja potrebno je znatno umanjiti, čak i prepoloviti. Ne može jedan funkcioner za jedan mjesec primiti koliko penzionirani inžinjer za cijelu godinu. A prima!
MMF bi nam pomogao kad bi na ovakav način uslovio svoje kredite. Bili bismo mu na tome zahvalni. Međutim, ako neće to da rade, ne možemo im zbog toga ništa zamjeriti. Jer, kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi neko drugi!
(Bosnia Daily)

02. 09. 2013.

Džepna politika

Kad se država jeftino krčmi, kao naša, onda je to signal da je vode šeprtlje ili lopovi


Siromašna smo zemlja koja pada u još dublji bezdan. Staro se krčmi, novo se ne stvara. Vlast ne traži izlaz iz ćorsokaka, ali pomno vreba da sa očerupane kokoši iščupa i posljednju perku.
Između dva motiva koji obično opsjedaju vladare – slavoljublje i pohlepa – nas je zadesio ovaj drugi. Eh, koliko bi sve bilo drukčije da naši političari žude za popularnošću, za poštovanjem mase, za isticanjem svojih vrlina...
Ali ne, između slave i imetka, naša vlast redovito bira pun džep. Njena marka draža joj je od državnog miliona. Nacionalno blago stoga ide u bescijenje, samo da se u svoj novčanik složi još neka šuška.
Bez papirnatih dokaza ne možemo tvrditi da je neko iz vlasti, nakon zemlje, izdao i naše nebo. No, činjenice govore same za sebe. Za sedam godina, koliko vazduhoplovnim prostorom BiH gazduju Srbija i Hrvatska, izgubili smo više od 200 miliona maraka. A kad država radi nešto što ne mora, kao ovo, onda je to signal da njome vladaju šeprtlje ili lopovi.
Ovi koji stalno opstaju u vrhu, a da zauzvrat bilježe porazne rezultate, sve su samo ne šeprtlje. Prije će biti da su ono drugo, gulikože koje svoju zaradu nalaze u našem gubitku, svoje blagostanje - u našoj bijedi.
Podmićene „vazduhoplovce“ nije teško privesti istini. Ozbiljna istraga lako bi dovela i do imena većine koja, na druge načine, koristi vlast za svoje nezakonito bogaćenje.
No, taj film neće skoro stići na naš repertoar. Svo ovdašnje bezakonje i grabež počivaju na „džepnoj politici“ i prastaroj istini da zmija zmiju ne ujeda. One se skupa štite u udobnom leglu vlasti, u kojem se tačno zna koji plijen, ispod žita, kome treba da pripadne.
(Dnevni avaz)

31. 08. 2013.

Ljekovite travke iz Božije bašte

Bez religije, koja njeguje i potiče čovjekoljubive nazore, trpeljivost i suzdržavanje, svijet i ljudi vjerovatno bi bili još gori no što jesu


Izučavanje Biblije bilo je hobi kojim se Momčilo Krajišnik zanimao tokom svog 13-godišnjeg tamnovanja zbog ratnih zločina koji su mu presuđeni u Hagu.
Svete knjige, dabome, primaju svakoga ko želi da otvori njihove korice, nudeći im svoje pouke i poduke. Šta je, pak, Krajišnika nagnalo da se u robijaškoj odori zadubi u Božije slovo, ostaje njegova osobna tajna. Ko zna šta je iz Svetog pisma uopće razumio: da li je u njemu tragao za opravdanjem svoga grijeha ili je lovio lijek za zdraviji budući život?
Mnogi su u prilično besčasnoj povijesti ljudskoga roda u bestijalne pohode kretali s Biblijom i krstom u jednoj, a sa puškom ili kamom u drugoj ruci. Zar njima nije svojedobno mahala i Momčilova politička druga Biljana Plavšić, koju je pravda kasnije, zbog ratnih prljavština, također strpala iza rešetaka?
Na riječima su mnogi bili u vjeri i poniznosti prema Stvoritelju, ali su u ovozemaljskom ponašanju bili sušta suprotnost onome za šta su se predstavljali. Takvih dvoličnjaka i podlaca svijet će se još nagledati. No, bogata je i historija pokajaničkog poginjanja glave i pokušaja čišćenja zapoganjene duše kroz predavanje Božijoj pouci i poduci.
Vjerovali ili ne, u zatvorima diljem svijeta upravo su Svete knjige među omiljenim štivom raznih prestupnika, pa i okorjelih zlotvora koji tamo, po kazni, obitavaju. Njihovi čuvari i (pre)vaspitači kazuju da brojni zatvorenici tako traže put iskupljenja i olakšanja za grijeh koji su počinili te da među rešetkama po prvi put pristupaju i vjerskim obredima.
Ima toga i kod nas. U bijeljinskom Kazneno-popravnom zavodu nedavno je bajram-namaz klanjalo devet zatvorenika. Uprava je odobrila molbu osuđenika Seada Kahrimana, koji je u zatvoru već postio pet ramazana!
Sličan je događaj iz njemačkog zatvora Geldern, gdje je ramazan postilo stotinu robijaša. Prijatelji su im slali prigodnu hranu za iftar i sehur, a na kraju su na tom neobičnom mjestu klanjali i bajram-namaz.
Vjeri se obraćaju i zalutale narkomanske duše. Papa Franjo nedavno je posjetio jedan takav religijski punkt u Brazilu, poznata je i franjevačka komuna Cavio u blizini Rima, u kojoj se ovisnike liječi vjerskom terapijom ovog katoličkog reda.
Biblijom franjevci djeluju na ovisnike i u našoj zemlji i susjednoj Hrvatskoj. Poznat je i slučaj mladog Amerikanca koji se iz pakla droge počeo izvlačiti hodočašćem u Međugorju. Prvo je posmatrao vjerske obrede, a potom krenuo na ispovijed u tamošnju crkvu.  Osim što je time započeo proces oslobađanja od droge, čak se posvetio i svećeničkom pozivu. Danas je u misiji kojom, uz pomoć Božije riječi, slične sebi pokuša vratiti sa krivoga puta.
Pogledajte ove ruke! One su nekoć uzimale i dijelile drugima drogu. Danas uzimaju i daruju drugima Isusa Krista – njegova je dirljiva poruka.
Ovu metodu s uspjehom praktikuje i Islamska zajednica u našoj zemlji, koja je formirala nekoliko komuna za liječenje narkomana te poseban odbor koji vodi tu djelatnost. Vodi ga hadži-hafiz Sulejman Bugari, a lider terapeutsko-vjerske zajednice u Ilijašu je poznati muzičar Hamza Ražnjatović, koji je upravo na taj način svojedobno riješio svoju životnu muku. Njegov primjer živo je svjedočanstvo uspješnosti ovog vida borbe sa narkomanijom, opasno rasprostranjenom među mladima u našoj zemlji.
Svi treba da težimo samo ovisnosti o Gospodaru, jer samo tako možemo pružiti otpor svim drugim ovisnostima koje nas pokušavaju staviti u svoje okove, objašnjava Bugari. On kaže da se narkomanima, nakon razgovora i upoznavanja sa vjerom, prvo vraćaju osjećaji koji su im prethodno otupjeli, pa i nestali:
„ On poslije zaplače kad mu, naprimjer, spomeneš majku. A tukao majku dok se drogirao! E, kad on zaplače, nama drago, slavimo. Tada počinje njegov obračun sa sobom“, ističe Bugari.
Posvećivanje vjeri posebna je vrsta psiho-terapije koja čovjeku uspravlja kičmu, pripitomljava misli, grije srce i dušu. Božija pouka i poduka praktički se podudaraju sa najvišim moralnim načelima koja naučno formuliraju umni ljudi, filozofi i drugi mislioci, bez obzira što mnogi od njih nemaju nikakvih spona sa religijom.
Iz Božije riječi i svjedočenja njegovih poslanika niko se zlu nije mogao podučiti nego samo dobru. Stoga se izlišno pitati o dokazivosti Božijeg postojanja. Sve dok u ime Stvoritelja svijetom i ljudima kruži pozitivno zračenje, njegovo je djelo opipljivo. Vjera se ispoljava kao pouzdani čovjekov učitelj, čuvar i pomagač, sa rezultatima koji su često veći od onih koji se postižu drugim vidovima utjecanja na ljude. Mnoge travke iz bogate Božije bašte djeluju blagotvorno, pa i ljekovito na ranjive ljudske duše.
U svakom slučaju, bez religije, koja njeguje i potiče čovjekoljubive nazore, trpeljivost i suzdržavanje, dunjaluk i insani koji ga nastanjuju bili bi još gori no što su sada, kad ih opsjedaju razne omraze, grabežljivost, bešćutnost, prljave misli i pogana djela. Koliko bi tek bilo te poganštine da nema bogobojaznosti, da ljudsko ponašanje na uzdi drže samo državni zakoni, građanska lojalnost i osjetljiva savjest koja, ruku na srce, odlikuje samo manjinu u ljudskoj zajednici.
(Dnevni avaz)

28. 08. 2013.

Lutka na beogradskom koncu

Sve dok Srbija ne riješi svoje dileme, i mi ćemo, kao njen politički talac, tapkati u mjestu na svom trnovitom putu ka Evropskoj uniji i NATO savezu


Bosna i Hercegovina još nije zrela ni za jedno veliko političko rješenje. U obmanama žive oni koji te odluke treba da donesu, s njima i oni koji te odluke očekuju, prije svih šefovi Evropske unije i NATO saveza.
Problem nije u uslovima koji nam se zadaju. Oni su lagani k'o perce. Brisel bi nam gromoglasno zapljeskao već u trenutku provedbe presude u slučaju Sejdić – Finci. NATO bi, pak, ispalio počasni plotun čim bi naši parlamentarci donijeli odluku o statusu takozvane nepokretne vojne imovine. To je isto kao kad bi učiteljica đaku dala peticu samo kad bi nabrojao tri prva slova abecede.
Politički elita u BiH nije nesposobna da riješe zadatke proste kao pasulj. Oni, ustvari, neće (ili ne smiju) da ih rješavaju. Još se, naime, nisu stekli uslovi da se o tome uopšte ozbiljno razmišlja, jer BiH nije samostalna zemlja čije vođstvo može o njoj da donosi ključne odluke. One se donose negdje drugdje. To mjesto zove se – Beograd!
Trenutna dešavanja samo su nastavak političke jufke koja se razvlači više od dvije decenije. Razlika je samo jedna: Hrvatska je u međuvremenu promijenila svoje ponašanje i ne drži na uzici ovdašnje svoje sunarodnike. No, Srbija ne vidi da se listovi kalendara uopšte okreću. Kako se ponašala u Miloševićevoj zlatnoj eri, kad je iz Beograda komandovano kompletnim srpstvom na tlu bivše Jugoslavije, tako se vlada i danas.
Sve dok im se u uho ne šapne šta da rade, Dodik i srpsko rukovodstvo u BiH ne mrdaju prstom. Politika koju oni vode politika je daljinskog upravljača, koji se nalazi s druge strane Drine.
Ovaj odnos odlučujuće određuje puževu brzinu kojom se BiH kreće u takozvanim procesima evropskih integracija. Mi smo taoci svoga susjeda, koji ne dozvoljava da BiH povuče nijedan potez prije njega, pogotovo potez koji bi škodio interesima Srbije.
Naše razvlačenje konačnih odgovora rezultat je nedoumica u kojim se nalazi Beograd. Što se tiče Evropske unije, Srbija želi da joj se priključi, ali se oko toga cjenjka sa Briselom. I dok ta trgovina traje, naša politika mora da stoji sa rukama u džepovima. Kad Beograd obavi svoj posao, tada će došapnuti nasljedniku Milorada Dodika (jer će taj proces još da potraje) da u dan-dva može dati saglasnost na sve ono što BiH ne može Briselu da odgovori već godinama.
Sa priključenjem NATO savezu problem je još složeniji. Premda je jasno da su EU i NATO dvije bonbone iz iste kesice, Srbija nastoji da to nekako razdvoji. Razlog je njeno političko i nacionalno-vjersko prijateljstvo sa Rusijom. Moskvi ne bi bilo milo da Beograd dođe pod komandu evro-američkih generala. U tom slučaju, Srbija bi izgubila niz pogodnosti koje joj daje Kremlj.
Srbija bi, kako se tamo misli, ulaskom u NATO oblatila i svoje nacionalno dostojanstvo. Njima nije lako da zaborave kišu bombi otprije petnaestak godina. Da bi se sa tim bombašima sad uhvatili za ruke, potrebno je progutati poveliku knedlu.
I dok Srbija grozničavo razmišlja, u Banjoj Luci politički mozgovi odmaraju. Takav je nalog iz Beograda: održavajte status quo sve dok se u nacionalnoj centrali ne odluči kojem će se carstvu privoljeti kompletno srpsko pleme!
Srpski političari u BiH pri tome trebaju da stvaraju dojam lažnoga kretanja. Nije važno što su prinuđeni da, zbog toga, svakodnevno lažu, da jedno obećavaju, a da drugo rade. Oni govore da sa Sejdićem i Fincijem nema nikakvih problema, kao ni sa određivanjem statusa takozvane nepokretne vojne imovine. Ali, kad to treba pretočiti u konkretan dogovor i zakon, onda srpski političari zarone u duboku vodu i sakriju se od konačnog izjašnjenja.
Primjer tome je jučerašnje zasjedanje Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamenta BiH, na kojem su zastupnici iz Republike Srpske odbili Prijedlog zakona o raspolaganju nepokretnom vojnom imovinom. Svoje suštinsko protivljenje maskirali su proceduralnim razlozima. No, i to je dovoljno da se s ovim propisom ne može ni milimetar dalje. Ostaje Bosna, kad je NATO u pitanju, ni na nebu ni na zemlji.
Srpski zastupnici ne otkrivaju stvarne razloge svoga NE. Ne spominu oni ni beogradske političke dileme i ograničenja koja im to stvara u političkom odlučivanju. No, niko nije blesav da ne vidi o čemu se radi. A radi se, već skoro četvrt stoljeća, o istom: to što srpska nacionalna centrala misli, to ovdašnja srpska politika govori i radi. Ona je obična lutka na koncu. S njom je i BiH talac tuđih interesa: marioneta u rukama svojih komšija.
Ove okolnosti glavni su dio strateške slike na ovom dijelu Balkana i dobro su poznate domaćoj politici i stranoj diplomatiji. Jedino javnosti nije jasno kako jedna nezavisna država može biti toliko ovisna o nekoj drugoj.
Kao i svugdje, i u BiH je javnost naivna i nedovoljno informisana. Teško joj se pomiriti s tim da rješenja potiču isključivo iz odnosa snaga na velikoj političkoj sceni, a ne iz osjećaja za pravdu, toleranciju, međudržavno i međunarodno uvažavanje...
Ta iluzija je, ustvari, najveća od svih: to što javnost ne shvata da je upravo odnos snaga ono što je u današnjem svijetu najvažnije. U tom odnosu BiH je, nažalost, na ovim prostorima odavno najslabija karika.
(Bosnia Daily)

26. 08. 2013.

Nakraj srca

Nama je, okovanim u turobne misli i zamračene vidike, gotovo nevidljiva i nečujna ljepota kojom se zanose naši gosti


Okončan je veliki filmski dernek u Sarajevu. Gosti su se razišli puni hvale za naš glavni grad. Njegovim ljepotama bio je oduševljen i popularni holivudski glumac Deni Glover (Danny). Turski reditelj Abdurahman Oner čak pomišlja da ovdje dođe da živi.
Lijepe utiske vjerovatno su ponijeli i drugi festivalski gosti. Takvim komplimentima obično nas časte svi koji ovdje provedu poneki dan na umjetničkim, naučnim, sportskim, političkim i sličnim skupovima. Sarajevo i Bosna u njihovim riječima su bajkovita mjesta.
Drago nam je da tako nešto čujemo, premda se u tome teško prepoznajemo. Naprosto, za ono što oni vide, mi smo slijepi. Za ono što oni čuju, mi smo gluhi. Kao da nismo dio onoga što njih tako oduševljava.
Lijepo je, dabome, i nama kad na nekoliko dana odmaglimo u bijdeli svijet. Srca napunimo lijepim utiscima, a mobitele fotografijama koje će nas vječito sjećati na te trenutke i krajolike.
Ovdje smo, međutim, kao u nekom zatvoru. Duhovne rešetke zaklanjaju nam pogled na ono čime smo okruženi. Niti oči vide niti uši čuju, samo stegnuta srca potmulo odjekuju. Mnogi naglas govore da bi, kad bi mogli, iz tog krasnog šeher-Sarajeva i prelijepe Bosnice istog časa zbrisali negdje drugdje.
Ružan i težak život koji danas živimo satjerao nas je nakraj srca. Okovani smo turobnim mislima i mračnim vidicima, puni smo gorčine i tuge. A kako i ne bi bili, kad smo u posljednjim decenijama pogubili gotovo sve.
Ako ovo beznađe potraje i ako mu se malodušno prepustimo, međutim, izgubićemo i ono što je još preostalo, čak i tanušnu nadu. Tada bi nas, umjesto da nam gode, mogle čak i vrijeđati lijepe riječi koje o nama izriču oni koji ovdje nakratko navrate i oduševe se onim što vide.
(Dnevni avaz)

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...