Od Gotovine – veresija!

Oslobađanje dvojice hrvatskih generala moralo je, zarad ovo malo varljivoga balkanskoga mira, biti praćeno hapšenjem pravih krivaca za pomor nedužnih srpskih civila u Hrvatskoj

Ne sjećam se da mi je, povodom nekog značajnog događaja, trebalo pet-šest dana da se oglasim sa svojim ocjenama i komentarima. Priznajem, oslobađanje generala Gotovine i Markača i mene je, na neki način, iznenadilo.

U svijetu punom podlosti, zaskulisnih scenarija, političkoga mešetarenja i špekulisanja, ozbiljan analitičar nikad ništa ne bi smio da dočeka nespreman. Sve je danas moguće; samo je pitanje zašto se nešto radi, otkud baš u tom trenutku, te sa kojim kratkoročnim i dugoročnim ciljem. Neke ličnosti i neki događaji uvijek su tempirane bombe, koje svakog časa mogu da prsnu, ali i da zauvijek ostanu nijeme. Čak i ako bi to značilo skidanje nezaslužene anateme sa nekoga ko je, ni luk jeo – ni luk mirisao, platio neki veliki ceh. I nakon Gotovine i Markača ostaće u zatvorima nekoliko ljudi koji robijaju za druge.

Gotovina i Markač mogli su dovijeka čamiti u nekoj evropskoj prdekani, obilježeni kao zločinci. I teško da bi iko, osim njih samih i onih koji su ih svjesno podmetnuli, znao da im je presuđen život na krivom, nezasluženom mjestu.

Međunarodni sud, na njihovu sreću, a na nesreću mase kojoj je, da se nanovo gloži, samo trebala jedna ovakva kost, osvjetlao je lice pravdi. Puno je trebalo Hagu i moćnicima koji ga podupiru da progutaju jednu takvu knedlu, da ne kažem nešto drugo, te da priznaju kako su nedužne ljude toliko lovili, a potom i držali iza rešetaka.

U tom smislu, oslobađanje hrvatskih ratnih komandanata može se predstaviti kao trijumf pravičnosti, sudske objektivnosti i osjetljivosti na greške, dokaz da je Hag istinska sudnica, a ne kazneni odred. Pravnici, naime, već u prvim fakultetskim danima uče da je bolje pustiti desetericu krivaca, umjesto osuditi jednoga nedužnog čovjeka.

Tako nekako izgleda i skidanje lisica sa ruku Gotovine i Markača, premda iza sudijskoga rezultata od 3:2, zabilježenog u njihovom slučaju, vječito ostaju sumnje u dobro odmjerenu odluku. Tako nekako presuđuju fudbalski arbitri, kad napadač padne oko linije šesnaesterca, pa njegov kažiprst može pokazati i na bijelu tačku, ali i na neki centimetar izvan linije kaznenoga prostora.

Tijesnom odlukom provedeno oslobađanje izazvalo je potpuno predvidive odjeke. Hrvatska je podigle čaše uvis, Srbija je zastave spustila na pola koplja. Mi smo u BiH ostali nekako po sredini, misleći da se to nas puno ne tiče. I svi su se, bar po mom mišljenju, u tome ponijeli pogrešno. Emocije su krenule stazom ključanja, smireno političko rezonovanje potpuno je odgurnuto u stranu.

Na svoje su došli samo oni koji su se nadali da se na ovom dijelu Balkana jednim takvim činom opet može potpaliti prigušena vatra. I bili su u pravu: Evo ognja kako bukti da ga ni eskadrila kanadera ne može začas pogasiti!

U Hrvatskoj je javnost potpuno nakaradno iščitala izlazak Gotovine i Markača na slobodu. Tom odlukom njihova zemlja i nekadašnji branitelji nisu amnestirani za zločine počinjene tokom Domovinskoga rata i krvave odmazde izvedene u njegovoj završnici. Jer, ako nisu Gotovina i Markač, neko jeste pobio i rastjerao masu hrvatskih Srba. Ne baš sve koji su otišli, jer je i tadašnje srpsko rukovodstvo živo radilo na organizovanoj bježaniji, sa željom da ona dobije izgled prisilnoga progona. No, Martić i drugi nisu krivi za mrtve glave koje su tom prilikom padale, pa ni za popaljene kućne pragove na seobu spremljenih Srba. Učinila je to neka hrvatska raspamećena ruka.

Ako, dakle, zločinima nisu komandovala ova dvojica, jeste neki drugi tandem, četvorka ili šestorka. Stoga je u krivu prosječni Hrvat, koji misli da je sa Hrvatske ovim skinuta anatema i odbačena teza da se u odbrambenom ratu ne mogu počiniti zločinu. Mogu, mogu, itekako. Kao, uostalom, i u civilnom životu, kada se prekorači pravo na nužnu samoodbranu. Ni provalniku u sopstveni stan ne smijete sami odrubiti glavu, pa ni nanijeti bezazleniju tjelesnu ozljedu: dužni ste pozvati policiju koja će, potom, pokrenuti zakonsku proceduru.

Na visini zadatka u ovim trenucima bili su jedino Zoran Milanović i Ivo Josipović. Sreća u nesreći je što su to vodeći ljudi hrvatske države. Oni su od prve minute skretali pažnju javnosti da oslobađanje Gotovine i Martkača za njih znači ličnu slobodu, ali da za Hrvatsku predstavlja veliki kolektivni zadatak. Na njoj je da, tamo gdje su ona dvojica ležala, smjesti nekoga drugoga.

Koga i kad?

Hrvatska će morati dati hitri odgovor na ovo pitanje. U suprotnom, ispalo bi da za srpske žrtve pravda ne haje. A morala bi, kao i za sve druge, pogotovo zato što je najviše haških osuđenika upravo iz reda tog naroda, i to potpuno opravdano, jer je upravo taj narod  Miloševićevim jurišom pokrenut na bestijalno ponašanje i u Hrvatskoj i u BiH.

Ako u svemu ovome ima neke krivice međunarodne zajednice i haške pravne mašinerije, a mislim da oni nisu baš nevini, onda je to u činjenici da oslobađanje jednih nije praćeno istovremenim hapšenjem drugih, pravih vinovnika hrvatske odmazde nad srpskim civilima.

Zvuči nehumano, ali mogli su Gotovina i Markač još malo nedužni tamnovati, dok se pod okove dovedu pravi krvoloci. Tek u tom slučaju izbjeglo bi se ono što smo dobili. A to je opšti rusvaj: Hrvatska slavi ono što nije za slavlja, Srbija opet bunca o krvi i neraščišćenim računima, zamrzavajući dalju saradnju sa Hagom, Bosna i sama zapada u zabludu da zločin nije zločin ako je počinjen u odbrambenom ratu...

A koliko juče Josipoviću i Tadiću uručene su evropske medalje za međudržavno i nacionalno mirenje, Klintonova je Hrvatsku proglasila „sidrom“ ovoga regiona, zemljom koja će zapadni Balkan povući ka evropskim obrascima života.

Malo morgen, što bi rekao otac svih ovdašnjih zala: Slobodan Milošević. Niti su ovdašnji narodi još zreli za pomirljivije odnose i samokritički osvrt na nedavnu prošlost, niti su huškači sa strane spremni da prestanu sa dodavanjem benzina na postojeće balkanske vatre.

Još kad Hrvatska kandiduje Gotovinu za predsjednika države na narednim izborima, pa još bude i izabran, vidjećemo koliko puno košta sloboda dvojice generala i nedovoljna ozbiljnost s kojom je, još od podizanja prvih optužnica, međunarodna pravda krenula prema pogrešnim ljudima.

(specijalno za blog)

Vojnici pomirenja

I Ivo i Novica i Adnan, nedavno u protivničkim rovovima, danas istim očima gledaju šumu bijelih srebreničkih nišana, zloguki spomen nedavno prohujalih crnih dana

Svi znaju da je u Srebrenici počinjen genocid. Neki to otvoreno priznaju; drugi, pak, ćutke izbjegavaju suočenje sa istinom.

Ne mislim, pri tome, na političare. Oni su posebna sorta koja se poigrava tuđim životima i dušama, danas kobajagi puni sućuti i izvinjavajućih riječi, a već sutra spremni da ljude podgurnu na novu zavadu.

O ratu treba pitati vojnika, nevoljnika koji po tuđoj naredbi rizikuje i život i savjest. I da, potom, u miru bude zaboravljen i unižen, obogaljeno topovsko meso zaslijepljenih nacionalnih vođa.

Taj nesretni sitnjež zajedničkog imena „ratni veterani“, koji su se donedavno gledali preko puščane cijevi, ovih dana je zboravao u Srebrenici. I Ivo i Novica i Adnan istim očima su pogledali šumu bijelih nišana, zloguki spomen nedavno prohujalih crnih dana. Znaju oni dobro šta se i kako se radilo, koliko je nevinih ljudi palo od raspamećene zločinačke ruke.

Ratova je uvijek bilo, ali se uvijek pravila i razlika između vojnika i krvoloka. Do potcrtavanja te razlike stalo je i nesrećnoj generaciji mladića koji su prije dvije decenije regrutovani u agresorske horde, često sa naredbom da iza sebe ostave samo prah i lelek. To su oni kojim prljavi kovitlac nije zagadio savjest, koji se danas mogu časno rukovati sa nekadašnjim protivnicima. I, k tome, zajednički poslati poruku protiv počinjenoga zla, poruku sloge i saradnje.

Bitka za pomirenje trajaće duže od ratnoga košmara. I za nju, srećom, ima dobrovoljaca, poput ovih koji su, koliko jučer, bili u različitim uniformama i rovovima.
(Dnevni avaz)

I pravda jede svoju djecu

Groblja su puna ljudi koji su bili u pravu, rečenica je kojom stoljećima odvraćaju poštene i istinoljubive ljude, koji se svim srcem predaju borbi protiv nepravde, u kojoj na kraju i sami stradavaju

U životu sam imao puno posla sa ljudima iz podnaslova ovoga teksta. Svi su, odreda, imali na umu onu opominjuću rečenicu o groblju. Jedni su, rjeđi, na to samo odmahivali rukom i spremno se bacali u talase bujice koju su, pokušajem istjerivanja pravde na vidjelo, sami pokretali. Drugi su, pak, bili spremni za davanje svih vrsta informacija i dokumenata, ali su htjeli da, imenom i prezimenom, ostanu zatamnjeni. Plašila ih je ona famozna rečenica, zapravo stoljećima dokazivana mudrost.

Džaba vam je što pravdu izvedete na čistac, kad na kraju i vi iz toga izađete pogrbljenih leđa.

Poučna je, u tom smislu, priča njemačkoga lista Sueddeutsche Zeitung koji je, ovih dana, objavio tekst o zastrašujućoj sudbini izvjesnoga gospodina Mollatha. Radi se o Nijemcu koji je još prije desetak godina upozoravao na malverzacije i pranje novca unutar jedne od vodećih tamošnjih banaka, Hypovereinsbank (HVB). Nakon toga je bio proglašen paranoidnim bolesnikom i godinama držan u različitim psihijatrijskim ustanovama Bavarske.

U prilog njegovom ludilu govorilo je i to što je, za lopovluk, optužio i svoju suprugu, visoku činovnicu pomenute banke!

Iako je HVB imala studiju koja ukazuje na nezakonite radnje koje je spominjao Mollath, taj je izvještaj namjerno gurnut na dno neke fioke i nikad nije došao do suda, koji je onda zaključio da Mollath izmišlja. Stoga je proglašen osobom koja pati od „paranoidnog načina razmišljanja“, u kojem umišlja da postoji mreža ljudi u HVB-u, uključujući i njegovu suprugu, koji se bave pranjem novca! Dakle, baš ono što se u međuvremenu pokazalo kao istina!

Čovjeka ne poznajem, ali mogu misliti u kako jadnom stanju se nalazi nakon desetak godina svoje borbe sa vjetrenjačama. U ludnicu je zapao normalan, ali čisto sumnjam da je i danas takav. Sigurno je platio golemu cijenu istjerivanja pravde, pa mu možda i naknadna rehabilitacija više ništa ne znači.

Broj pravdoljubaca i neustrašivih svjedoka raznih nepravilnosti, nakon objelodanjivanja ovoga slučaja, sigurno će postati još manji, svuda gdje dospije vijest o Mollathovoj jadnoj sudbini. Pogotovo će se iza paravana posakrivati oni koji lično nisu ničim pogođeni, nego se bore za eliminiranje neke društvene nepravilnosti koju vide u svome okruženju, a na akciju ih tjera samo njihov intimni osjećaj za moral i poštenje.

Ovime će se još istanjiti ionako majušan sloj ove vrste ljudi. Glavu pod giljotinu nije lako staviti, pogotovo ako ne moraš.

Znaju to dobro i u nevladinim organizacijama, takozvanim „zviždačima“ i „uzbunjivačima“. To su osobe koje javnosti otkrivaju nelegalne radnje u institucijama, javnim ili privatnim kompanijama, a vodi ih osjećaj za moral i poštenje. Oni otkrivaju kršenja zakona, nesavjesno upravljanje, nesavjesno trošenje javnih sredstava, zloupotrebu vlast...

Slikovita je, u tom smislu, sudbina Irine Lovrić iz Sarajeva. Ona je godinama radila u državnoj fondaciji zaduženoj za pomoć izbjeglicama. Vidjela je pri tome puno nepravilnosti, koje je prijavila nadležnim organima.

I kako se Irina provela?

 „Dvadeset mjeseci nisam ništa radila, bila sam potpuno izolirana, kolege nisu smjele komunicirati sa mnom“, govori ona. „Sjedila sam za potpuno praznim stolom, sva službena dokumentacija koju sam, prema pravilniku, dužila mi je bila oduzeta. Bila sam potpuno diskriminirana i trpila mobing svih mogućih oblika i zlostavljana na svom radnom mjestu."

Irini Lovrić ozbiljno je narušeno zdravlje. Kaže da je prošla kroz pravi pakao, ali da se, ipak, ne kaje zbog onoga što je preduzimala. Pri tome se ravnala „osjećajem za moral i duh u kojem je vaspitana“.

Irinina sudbina takođe je opomena za ljude čvrstoga morala i dugoga jezika. Vidjela je, a kroz njen slučaj i drugi potencijalni pravdoljupci, da su u svojoj odiseji nezaštićeni, da se, umjesto pravoga problema, problem na kraju napravi od njih! Pa tako pravda, ponekad, zagrize i svoju djecu.

Ništa čudno za nas, kad vidimo da se to dešava i u Njemačkoj. Irina bar nije zaglavila u ludnicu, poput Mollatha.

Ali i takvih je, kod nas, bilo slučajeva: da se neko ko istjeruje pravdu na kraju izvrgne u svoju suprotnost, čak i zvijer u ljudskom obličju. Riječ je o haškom uzniku, koji čeka rigoroznu kaznu za zločine kojim je kumovao, o Vojislavu Šešelju.

Poznajem ga iz gimnazijskih dana, kada je važio za mlađahnog komunističkog fanatika i prednjačio u svakoj vrsti služenja politici sa petokrakom. Briljantni kvocijent inteligencije, spojen sa neumornim radom i ambicijom, stvorio je najmlađeg doktora nauka u dotadašnjoj jugoslovenskoj istoriji, veliku nadu socijalizma sa indikativnim doktoratom o Josipu Brozu Titu.

Šešelj je bio, što se kaže, komunista sa dna kace, pucao bi na svakoga ko bi udario u tadašnju svetinju – bratstvo i jedinstvo. Društvo mu je bilo šareno, a djevojka muslimanskoga imena i prezimena.

I onda se desilo da na fakultetu na kojem se zaposlio, kao mladi doktor nauka, dođe u posjed magistarske disertacije jednoga tada visokog, a mladog komunističkog funkcionera – Brane Miljuša. Brzo je i kristalno jasno Šešelj pokazao od koga je i šta Brano prepisao i 1982. zatražio da mu se titula poništi, a funkcionerska karijera oduzme.

Ali, ne lezi vraže. Stade tada uz kumčića Branu jedan od najviših funkcionera u tadašnjoj BiH, pa, od Miljuša, problem postade Šešelj.

Zalud ga je bilo odgovarati od ćorava posla: nikoga se Šešelj nije plašio, misleći da je komunizam sa riječi prešao na djela. I tako je, u toj svojoj bici, ključne rane nanio sam sebi. Počeo je da blebeće svašta, ne mogavši da se zaustavi. Počeo je da umišlja i zamišlja, da na tom slučaju gradi priču o velikoj muslimanskoj zavjeri u BiH.

Koliko je bio u pravu oko Miljuša, toliko je Šešelj bio u krivu oko svojih kasnijih „uzbuna“ koje je podizao. Na kraju je, kao nacionalista, u šta se pretvorio u paranoji koja ga je zahvatila, dopao i zatvora.

Epilog je svima dobro znan: većega nacionalističkoga prljavca ovi prostori nisu vidjeli od njega. Pomućenoga uma, nekadašnji komunistički fanatik pretvorio se u četničku grdobu: pogane riječi i britke kame.

Danas čami u haškome zatvoru. U nekom sličnom vjerovatno će ostati dovijeka, nikad dovoljno dugo živeći da odrobija svo zlo koje je počinio.

Neka mi oproste i gospodin Mollath i Irina Lovrić što ih navodim u istom kontekstu sa čovjekom koji se, na kraju, pretvorio u zvijer. Neko, naime, časno i dosljedno „nosi svoj krst“ – kao njih dvoje. Neko, pak, poput Vojislava Šešelja, zaluta na tom vrludavom putu, pa počini i zlo veće od onoga koje na početku nije moglo da mu stane pod kožu i da ga ćutke otrpi.

Zaista je tako: puna su groblja ljudi koji su bili u pravu.

I pun je svijet ološa koji je tamo trebao biti umjesto njih!

(specijalno za blog)

Cerić u civilnom odijelu

Bez visokoga zvanja koje ga je ponekad ograničavalo, a druge plašilo, dosadašnji reis mogao bi biti veliko osvježenje u ovdašnjem duhovnom prostoru, toliko ogrezlom u talog osrednjosti, nezamjeranja i mudozofije

Bosanski muslimani dobili su novoga vjerskog poglavara, nakon što je na tron reisu-l-uleme ustoličen Husein ef. Kavazović. On je 14. reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Na današnjoj svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji uručena mu je menšura, odnosno šerijatsko ovlaštenje da može vršiti dužnost vjerskog vođe muslimana.

Najmanje sedam godina, koliko traje mandat reisa, imaćemo da bolje upoznamo efendiju Kavazovića, pa su ovi dani primopredaje vjerske „vlasti“ prilika zgodnija za ocjenu skoro dvodecenijske vladavine odlazećeg dr. Mustafe ef. Cerića. On je u tom periodu snažno opečatio i tu funkciju i Bosnu i Hercegovinu i religijska dešavanja u njoj, pa i politiku.

O efendiji Ceriću nije previše ni knjigu napisati, ali će se tome, vjerovatno, on sam posvetiti. Zaista bih volio pročitati njegove memoare.

Svoje mišljenje o njemu, pak, svešću na nekoliko crtica. U par ličnih kontakata, te kroz njegovo javno djelovanje, stekao sam dojam da se radi o vrlo načitanom, inteligentnom, bistrom, mislima vičnom čovjeku. Volio sam čitati i njegove hutbe, uvijek dubokomislene, metaforične, uvjerljive, govornički gotovo perfektne, nešto što se rijetko susreće u današnjem potpuno banalizovanom svijetu.

Sa zanimanjem sam pratio i njegovo djelovanje van okvira Islamske zajednice, kada se često očitovao o političkim pitanjima. Nije se loše snalazio ni na tom terenu. Ustvari, bolje je sagledavao događaje i procese od većine političara: bio je i oštrijeg jezika, bez dežurnih pardona s kojim većina intelektualaca zamute ono što govore toliko da i ne znate šta stvarno poručuju.

Sa efendijom Cerićem tu nije bilo problema: on je uglavnom bio i previše jasan.

Mnogima je to smetalo. Meni nikad nije, iako smo u nekoliko navrata bili podijeljenih mišljenja. Mislim da svako na kugli zemaljskoj ima pravo da govori o čemu god hoće i kako god hoće. Ali, kad to radi, mora da prihvati i drugi uslov: da to što govori automatski podliježe i zamjerkama, primjedbama, drugačijim ocjenama, kontraargumentima.

Tu se efendija Cerić nije baš proslavio. Previše se, dok je govorio o civilnim poslovima, zaklanjao reisovskom odorom, sve do toga da svoje kritičare i oponente proglašava islamofobima i slično. Kao intelektualac, i to britak, morao je stoički podnositi rizike koje sobom nosi kritičko javno očitovanje. Dignete li mač, i nad vas se on odmah nadnese, pa pobjeđuje onaj kojem je u rukama oštriji.

U tome je reis Cerić sam sebe previše mazio, dok je druge udarao i gvozdenim močugama, verbalnim dakako.

Efendiji Ceriću nekad je titula reisa smetala da se javno u potpunosti izrazi, u čemu je, mislim, jedan od najsposobnijih ljudi današnje BiH. Smetao je, ponekad, i on tom visokom zvanju, strasno se bacajući u kovitlac dnevnih polemika. Što bi reis nekad trebao da oćuti, ters podigne na kub, pa se ljudi malo zbune.

Neki kažu da će Mustafa Cerić uplivati u stranačke političke vode. U svakom slučaju se očekuje njegov pojačani profesorski i intelektualni angažman, možda i to memoarsko izdanje u kojem bi sigurno bilo more kamenčića potrebnih za retroaktivno sklapanje mozaika naše novije povijesti.

Bez reisovske ahmedije, koja ga je ponekad ograničavala, a druge plašila, dr. Cerić bi mogao biti veliko osvježenje u ovdašnjem duhovnom i intelektualnom prostoru, toliko ogrezlom u talog osrednjosti, nezamjeranja i mudozofije.

Nadam se da mu neće trebati mnogo vremena za odvikavanje od formalne važnosti kojom je bio zakićen 19 godina. Još više se nadam da su njegova intelektualna snaga, znanje i znatiželja bili razlogom njegovoga burnog javnog života, da ga na to nije nagonila samo visoka titula, pogotovo ne pomisao da ona njegove riječi čini bogomdanim.

Ravan sa svima, mislim da on sutra, u civilnom odijelu, može i bolje pokazati koliko zna i umije da kaže, te da time doista osvježi ovu našu intelektualnu baruštinu.
(specijalno za blog)

Ministarska fukara

Po američko-ruskom receptu javnoga sramoćenja trebalo bi moralno žigosati i lažnoga heroja Muhameda Ibrahimovića

Donedavni ministar odbrane, Muhamed Ibrahimović, stranačka  perjanica SDA, sakrio bi se, da ima obraza, u mišju rupu. On jedan iz mase prevaranata koji su godinama primali povlaštenu vojnu penziju, a da za to nisu ispunjavali uvjete.

Uglavnom, na njegov račun više se neće slijevati 1.649 KM mjesečno. Nadamo se i da će penzioni fond ustrajati na tome da pohlepni funkcioner SDA vrati sve što je na prevaru primio tokom pet posljednjih godina.

Javnost će tako steći pravu, prljavu sliku čovjeka koji je godinama bio dio ovdašnje političke elite, a da mu je istinsko mjesto, ustvari, bilo među ljudskom fukarom.

Moralna sramota vajnoga političara Muhameda Ibrahimovića ovim, ipak, neće biti kompletirana. Za puni efekat trebalo bi kopirati metode koje za kretensko ponašanje primjenjuju Amerikanci i Rusi.

Kako to rade u SAD, govori vijest iz Ohaja, u petak objavljena u našem listu. Izvjesnoj Šini Hardin tamošnji sud je naložio da dva dana stoji na raskrsnici sa tablom na kojoj piše: Samo idiot vozi po trotoaru da bi obišao školski autobus! Kaznu je zaradila upravo takvom svojom vožnjom.

Slično rade i Rusi. Osim novčanih i zatvorskih kazni, oni besramno ponašanje žigošu plakatima koji se lijepe u zgradama u kojim takvi žive i rade, kako bi svi znali kakvu osobu imaju u blizini.

Natpis na kojem bi pisalo: „Ja sam lažni heroj i prevarant“, bar nekoliko dana bi, po rodnoj Gračanici i pred simpatizerima SDA, o vratu trebao nositi Ibrahimović. Kazna za njegovo besramno ponašanje tek tada bila bi potpuna.
(Dnevni avaz)

Država u minskom polju

SDA bi najmilije bilo da se BiH surva u najdublji ambis, bez obzira koliko to košta državu i narod, samo da se nekako napiju krvi svojim stranačkim protivnicima

Tri su najčešća oblika opozicione prakse u današnjem svijetu: kritički, konstruktivni i goropadni. Dva prva već smo vidjeli u svojoj političkoj kući, a, kako stvari stoje, upravo smo svjedoci i trećega, do sada neviđenog.

Riječ je o opozicionoj praksi koja oponaša slona u staklarskoj radnji, koji sve oko sebe razbija u paramparčad. 

Kritičkom oponiranju, kada se svaka prilika koristi da se protivničkim strankama i vlasti zagorča život, pribjegavala je većina stranaka koje su u kući vlasti imale podstanarsku ulogu. Vjerno je to oličeno u nedavnoj izjavi Mladena Ivanića, lidera PDP-a, koji kaže da je zadatak opozicije da "pravi problem gdje god to može".

Na ovaj način u svojim brojnim opozicionim mandatima djelovala je i Socijaldemokratska partija (SDP BiH), koja je s političkih govornica pucala oštrim riječima, čerečila vlast i njeno ponašanje, predlagala, odmahivala rukom i pokušavala da u javnosti stvori dojam da je sposobnija od onih koji vladaju. Pri tome su, međutim, poštivana pravila finoga javnog ponašanja, pa se opoziciji nisu prišivale nikakve antidržavne etikete.

Drugi oblik, onaj u kojem se opozicija ponaša posve konstruktivno, do sada je jedino viđen u režiji Saveza za bolju budućnost (SBB BiH). Javnost je zapazila uglađeni stil parlamentarnog ponašanja Radončićevoga tima, koji je na izborima 2010. godine izborio važna mjesta u parlamentima svih vrsta.

SBB je odabrao put analiza, kritika, primjedaba, ali i originalnih političko-zakonskih inicijativa. Time su, osim zrelosti začuđujuće za tako mladu stranku, na najbolji način začepili i usta protivnicima koji su nastojali da SBB obilježe kao stranku opasnih namjera, društvo radikala i, maltene, državnih i nacionalnih (bošnjačkih) neprijatelja.

Jedini mirniji i uljudniji prema vlasti je onaj opozicioni stil koji se prakticira u najgorim vremenima kriza i ratova, kako je bilo i kod nas. Sve su probosanske stranke u ratnom vihoru i odbrani zemlje od agresije puhale u istu, patriotsku trubu. Poštujući takav odnos, tada vladajuća SDA uvela je opozicione stranke, a da nije morala, i u organe vlasti, s jasnim ciljem da odbrana države bude uspješnija i složnija.

Otad se ovim brdima svašta valjalo, hujalo i mijenjalo. Onu SDA, naprimjer, više se ne može ni prepoznati, osim po njenom imenu. U trenutku kad joj je vlast izmakla iz ruku, zagrmio je njihov nekontrolirani, goropadni gnjev. Proradile su najniže strasti i sujete, toliko da se, pod vodstvom Tihića i Izetbegovića, SDA latila i opasnoga minerskoga posla.

O gubitku političkog i moralnog kompasa govori njihov odnos prema uspostavi nove vladajuće garniture. Nema tu ni mrve obzira prema državi i njenim građanima: SDA bi najmilije bilo da se BiH surva u najdublji ambis, samo da se nekako napiju krvi svojim stranačkim protivnicima.

Sve se busajući u patriotske grudi, oni suštinski provociraju državni i nacionalni raskol, koji se ogleda u pokušajima da se po svaku cijenu vežu ruke novoj vladajućoj garnituri. Neprestano rovarenje i podmetanje sračunato je da vlastima oduzme dragocjeno vrijeme, da ih prinudi da, umjesto na ekonomiju i životni standard, energiju troše na obračune s Tihićevim stranačkim zanovijetalima.

Ova vrsta opozicionoga djelovanja vrlo je nekorektna prema takmacima, a još više prema sopstvenoj zemlji. BiH se tako gura u polje načičkano nagaznim i drugim minama, a građani u potpuno beznađe i siromaštvo.

Neznalicama se svašta može podmetnuti. Mislim ipak da od ovakvog oponiranja vlastima SDA neće profitirati. "Nije naš narod blećak", kako jednom reče upravo prvi predsjednik te stranke, pa da nasjeda na prozirne igre političkih goropadnika i mutikaša. A njih se, eto, najviše namnožilo baš u političkoj partiji koja nosi njegov osnivački potpis.
(Dnevni avaz)

Pravosudno ruglo

Zašto se i zadnjem ljudskom šljamu omogućavaju ona prava kojim se i najgori štite kao da su najbolji

Krv koju su prosuli nedužnim ljudima, vampiri na slamčicu sišu i dok su iza rešetaka, gdje su dospjeli zbog svojih zlodjela. Uz aminovanje nadležnoga suda, grbavički monstrum Batko, naprimjer, iz sarajevske ćelije pismom je stigao do majke jedne svoje 6-godišnje žrtve.

Slična ovome je i skandalozna atmosfera koja vlada na haškim suđenjima Karadžiću, Mladiću, Šešelju... I oni, svojim poganim jezikom, svakodnevno odapinju otrovne strijelice prema javnosti i rodbini svojih nedužnih žrtava.

Imenovanu bagru nije teško razumjeti. Znaju oni da će preostale ovozemaljske dane provesti s one strane rešetaka, pa bolesnu utjehu traže u tome da bar napakoste svima koji se, s pravom, raduju njihovoj kazni.

Teško je, međutim, razumjeti pravosuđe koje, procesima koji bi u najvećem dijelu trebali biti zatvoreni za javnost, ovejanim zlikovcima omogućava da nam se osvetoljubivo izruguju. Naravno da i oni imaju pravo na odbranu pred sudovima. No, čemu tolike kamere i mikrofoni, čemu direktni televizijski prenosi koje braća po zlu redovito koriste da nas još malo pozlijede? Kako to da jedan sudac, kao onaj koji je odobrio slanje Batkovoga pisma gospođi Seni Pecar, našem novinaru hladno izjavljuje da je bio svjestan kako će se primatelj pisma uznemiriti?

Puno toga na ovome svijetu ne valja; od zvijeri u ljudskom obličju, koje svako malo negdje dignu glavu, pa do već ustaljene, nakaradne sudske prakse. Ona i zadnjem šljamu omogućava prava kojim se i najgori štite kao da su najbolji!

K vragu ćemo otići ako između toga ne naučimo da pravimo razliku, kao i čitav današnji svijet. I u njemu se primjena ljudskih prava nerijetko izvrgava u čisto ruglo.
(Dnevni avaz)