20. 09. 2015.

PRAZNA DEJTONSKA SLAMA

(Kad već ima para za bombastične skupove, a ne nedostaje ni mušterija za umovanje, na sto bi trebalo stavljati znatno ozbiljnije i izazovnije teme od dejtonskog političkog leša)


Svaka priča za svoje vrijeme. Tako bi trebalo biti, ali nije, i sa onom dejtonskom. I Bosne bi moglo nestati, ali priče o tome “šta bi bilo da je bilo” neće nikad.

U subotu se ispred mikrofona i kamera dejtonovalo u Banjaluci, za ponedjeljak je nastavak sijela prebačen u Sarajevo, sa desetinama političara, analitičara, istoričara, diplomata, državnika izbliza (Hrvatska, Slovenija) i izdaleka (Malezija, Turska). A koliko će tek dangubnih spomen-skupova, na temu kojoj se odavno nema šta ni dodati ni oduzeti, biti održano do potkraj godine, kad i službeno pada dvadeseta godišnjica postizanja Mirovnog sporazuma kojim je u našoj zemlji (1) zaustavljen rat, kada su (2) opasani lanci koji će je bar formalno držati na okupu te (3) imenovani nadzornici (strani, dabome) koji će brinuti da nešto ne izmakne njihovoj kontroli.

Te tri stavke ključne su za opisivanje dometa sporazuma dogovorenog u Dejtonu 1995. godine. Sve ostalo bilo je iznuđeno priznavanje oružjem stvorene “realnosti”, s jedne, i bacanje lijepih iluzija u oči, s druge strane. A iluzije, pa samim tim i razvojne dimenzije Dejtona, koje su neki vidjeli kao početak boljih dana, umrle su još prije 16 godina. Tada je Visoki predstavnik Volfgang Petrič stavio tačku na “i” raznih zavrzlama oko prava prognanika i izbjeglica na povrat njihove stambene imovine. Krajem oktobra 1999. godine on je nametnuo zakon, a poslije i detaljne, obavezujuće upute kojim se stanarsko pravo u oba entiteta pretvara u - vlasničko!

Ova “sitnica” u momentu je Dejton bacila u staro gvožđe. Njegov ključni potencijal i tobožnji cilj da se predratni šareni ćilim zakrpi povratkom “svih na svoje” postao je prazna priča kojoj se neozbiljni političari i danas rado vraćaju, svjesni koliko i nesuđeni povratnici da od toga nikad neće biti ništa. Jer, čim je Srbinu omogućeno da svoj stan u Sarajevu privatizuje, a potom proda, on je odmah petama dao vjetra i skrasio se u Milićima, Bijeljini, Novom Sadu, Beogradu... Bošnjaci iz Banjaluke svoje su stanove i kuće rasprodali da bi malo poboljšali prognanički život u Skandinaviji ili kupili stančić u Sarajevu. I Hrvati su se, a kako bi drukčije, vodili istim rezonom. Eno ih po Zagrebu, Slavoniji, Mostaru...

Od Dejtona i šuplje priče o povratku, definitivno obeshrabrene pretvaranjem stanarskog u vlasničko pravo, najviše su profitirale agencije za promet nekretnina, notarski uredi i advokati. Iz ruke u ruku prešle su milijarde maraka.

Povratka, dabome, nije bilo ni u minimalnoj mjeri potrebnoj da se Bosna i Hercegovina pokuša vratiti svom etničkom šarenilu. S tim su pale u vodu i sve nade da Dejton može donijeti išta više od ućutkavanja oružja.

Svi to znaju, ali se ovom temom ipak zamajavaju. Tako je najlakše - svađuckati se oko prošlosti na koju se više nikako ne može utjecati. A budućnost: e, to je već znatno teže. Treba dobro mućnuti mozgom, pa skontati kako u izmijenjenim okolnostima, sa tri pomno ograđene nacionalne avlije, stvoriti složnu, svakome udobnu i potrebnu zajednicu.

Kad već ima para za skupove tipa pomenutih dejtonskih komemoracija, a ne nedostaje ni mušterija za umovanje, na sto bi trebalo staviti znatno ozbiljnije i izazovnije teme. Kad je već etnički tako surovo uprošćena, nacionalno i dalje zavađena, na čemu ta unesrećena i razbijena Bosna i Hercegovina može da gradi svoju ljepšu državnu i multinacionalnu budućnost? Ima li te formule? Ima li uopće volje za zajedništvom?

Izetbegović i Bošnjaci kunu se u BiH kao u nešto najrođenije. Čović i HDZ rado bi Hrvate vidjeli u malo boljem položaju, ali uopće ne dvoje, javno, oko toga da ova zemlja treba da sačuva isti statusni i granični oblik. Čak i Dodik, dežurna zlopogleđa, u Banjaluci u subotu reče “da nije zainteresovan da se BiH raspadne”!

Gdje je onda problem? U Dejtonu sigurno nije. U međunarodnoj zajednici takođe. Oni stalno poručuju da će aminovati sve što međusobno dogovore ovdašnji nacionalni lideri.

Problem je, dabome, u tim vođama, u njihovim strankama i klanovima, u dresiranim građanima koji, i ne htijući, potpadaju pod utjecaj svojih političkih dušebrižnika. A najveći je problem što u svemu tome problem imamo svi; nigdje dobitnika, sve sami gubitnici.

“Čast” pojedincima, naravno, političkim profiterima koji su, za sve ove poratne godine, na narodnoj nesreći i bijedi izgradili svoju sreću i lična bogatstva. Pa nam još sole pamet nekakvim dejtonskim krivicama, pokušavajući da time maskiraju one ključne - svoje!

DINO „PROPJEVAO“, HOĆE LI NASTAVITI?

Gomila prljavština vlasti izbila bi na vidjelo kad bi nam Konaković povjerio sve što zna. Gdje bi bio kraj kad bi o mutnim poslovima SDA...