Rasuto bosansko biserje

Naši najbolji izdanci, trbuhom za kruhom, napuštaju zemlju koja ih tretira maćehinski, a koja time grubo ugrožava i vlastitu budućnost

Naša nogometna liga po kvalitetu tavori na evropskom dnu. U isto vrijeme, naša reprezentativna selekcija vinula se u svjetski vrh. Imamo dobrih igrača, ali u svojoj zemlji, nažalost, nemamo sportski ambijent po mjeri velemajstora.

U još mnogo čemu smo slika i prilika ovog sportskog usuda. Kad bi se formirale takve reprezentacije, BiH bi igrala važnu ulogu i na svjetskim takmičenjima u medicini i informatici, u naučnoistraživačkim i inovatorskim disciplinama, u menadžerskim vještinama. Nažalost, ogromna većina tih selekcija bila bi, poput nogometne, sastavljena od tzv. internacionalaca.
U ovim novinama često smo pisali o vanserijskim ljudima, koji su naše gore list, ali svoje zvjezdane trenutke doživljavaju daleko odavde. Većini je zajednička nostalgija za rodnom grudom, ali i razočarenje činjenicom da ih niko ne zove natrag. Odbijamo ih čak i kad se sami nude!
Ista sudbina namijenjena je i ovoj i narednim generacijama. Više od dvije hiljade stručnjaka napustilo nas je samo od marta prošle godine, kada se za njih otvorila slovenačka rampa. Usisivač je potom, posebno za medicinske kadrove, postala Njemačka, u koju su već otišle stotine ljudi, a njemački jezik užurbano uči gotovo svaki mlađi Bosanac i Hercegovac iz te struke.
Žal zbog ovoga osjećaju i oni koji odlaze i oni koji ostaju. Oni prvi rado bi ostali blizu kućnog praga, ali za njih tu nema hljeba. Žalimo i mi koji ostajemo, jer nas napuštaju naši najbolji izdanci.
Pametni, školovani i ambiciozni ljudi negdje drugdje će naći svoju budućnost. Problem je, međutim, sa njihovom i našom zemljom. Crna je budućnost države koja svoje najbolje sjeme, kao mi, gubi upravo u trenucima kad ono treba da urodi toliko potrebnom plodnom žetvom.
(Dnevni avaz)

Holokaust i genocid

Za razliku od višegradskog načelnika, koji poriče genocid, Nijemci se srame holokausta u režiji svojih nacionalnih prethodnika

Milioni ljudi danas odaju pomen žrtvama velikog pomora jevrejskog naroda. Nimalo slučajno, Ujedinjene nacije su za taj čin odabrale upravo 27. januar. Taj datum u Njemačkoj se, kolijevci holokausta, još od 1996. obilježava kao Dan sjećanja na žrtve nacizma.

Lijepo je znati da se Nijemci srame zlodjela svojih prethodnika, ali razloga za to imaju i mnogi drugi. Na području bivše Jugoslavije, naprimjer, pogubljeno je najmanje pedeset hiljada Jevreja. U Sarajevu je njihova brojna zajednica svedena na minimum, a tadašnja ustaška vlast surovo je kažnjavala i one koji su pokušavali da pomognu svojim jevrejskim sugrađanima.

Sjećanje na holokaust ujedno je i čin upozoravanja na sve zločine protiv čovječnosti, u kojim se i mi bolno prepoznajemo. Srećom, srpski plan trijebljenja Bošnjaka prije dvije decenije  naišao je na jači otpor. No, da nije bilo takvoga otpora, genocidna mašinerija ne bi se zaustavila prije posljednje bošnjačke glave.

Utoliko je cinično i neljudski ono što ovih dana čine u Višegradu, gdje vlast uklanja riječ genocid sa spomenika žrtvama srpskog terora. Kakav je to genocid ako je toliko ljudi preživjelo – zvoni u ušima ružni izgovor tamošnjeg općinskog načelnika. Pokajanje poput njemačkog njemu je očito strano, a vjerovatno i mrsko.   

Ni Hitler i njegovi pomagači nisu uspjeli potamaniti sve Jevreje. I većina Bošnjaka preživjela je četničku kamu ili metak u potiljak. Niko pametan, objektivan i human, međutim, ne može sporiti da je ono prvo bio holokaust, a ovo drugo, naše – genocid!

(Dnevni avaz)

Raskolnički kongres

Jugoslavije su se, zarad nacije, prvi odrekli njeni komunistički prvaci, čime je nezaustavljivo prokrčen put krvavom raspadu

Jugoslovenska državna zajednica prokockala je dvije šanse. Prvi put je izgorjela u ognju Drugog svjetskog rata. Repriza se dogodila pola stoljeća kasnije, ovaj put sa crvenom petokrakom na zastavi.

Poučena iskustvom propale monarhije, komunistička država posebno se zadala u rješavanje nacionalnog pitanja. Recept je tražen u njegovom potiskivanju, zapravo u stvaranju ideološkog, nadnacionalnog identiteta. Ali nije prošlo: komunizma su se, zarad nacije, prvi odrekli njegovi prvaci.

Labuđi pjev komunističke elite dogodio se na 14. vanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom u Beogradu prije tačno 24 godine. Sazvan da osvježi potamnjelu ideologiju, taj skup se pretvorio u ogledalo dugo skrivane realnosti. Umjesto bratstva i jedinstva, na vrh se podiglo srpstvo, hrvatstvo, slovenstvo... Milošević je raspalio golemu lomaču, na koju su benzin spremno dosipali Kučan, Račan...

Dugme za nastupajuće ratne pohode i zločine pritisnuto je upravo na pomenutom beogradskom skupu. Tada su se komunisti presvukli u nacionalne nošnje. U igru za naslijeđe odmah su se uključili i nikad ućutkani zagovornici ideje po kojoj se Jugoslavija, kao tamnica naroda, kad – tad mora raspasti.

Jugoslaviji je odzvonilo upravo na tom komunističkom kongresu. Većina aktera odmah je razumjela taj opasni signal i krenula u pripreme za bespoštednu brakorazvodnu parnicu, u kojoj smo mi u Bosni i Hercegovini prošli najlošije.

Zašto?

Da li zato što smo predugo vjerovali da će rasklimatana SFRJ ipak opstati ili zato što nas je, nimalo slučajno, dopalo da budemo kusur u velikom srpsko-hrvatskom obračunu?

(Dnevni avaz)

Zalutala pošta

Krivce za propuštene evropske milione jedino može da kazni naš, domaći štap

Novcu okreću leđa oni koji ga imaju u izobilju. U takve svakako spada vlast Bosne i Hercegovine. Ona je svoje džepove napunila do vrha i nimalo se ne osvrće na siromaštvo koje hara svuda oko nje.

To što ne umiju da svojoj državi namaknu nikakvu zaradu, vlastima bi još nekako i oprostili. Ali, kako im halaliti to što se odriču i poklona koji se iz svijeta, posebno iz Evrope, upućuju na našu adresu? Gomila novca završava kao zalutala pošta, jer nema ko da je primi i namjenski iskoristi.

Jučer nam je direktorica Agencije za evropske integracije Nevenka Savić nabrojala šta smo sve posljednjih meseci izgubili i bez čega ćemo još ostati. Saldo iznosi najmanje 100 miliona eura!

Šefovi briselskih fondova, u kojim leži taj novac, zbunjeno sliježu ramenima. Na njihove mrkve niko se ne trza. Za štapom, naravno, ne posežu. Nije na njima da kažnjavaju vlast jedne zemlje koja uporno odmahuje rukom na milione za koje se, zauzvrat, traži samo usklađivanje našeg političkog i ekonomskog ambijenta sa razvijenim dijelom Starog kontinenta.

Za odbacivanje evropske mrkve jedini mogući kažnjenički štap je domaći, naš. Ma kakav štap: ni najveći malj nije dovoljno težak da kazni javašluk, bezobrazluk i rasipništvo bratije koja danas vodi Bosnu i Herceovinu. Je li moguće da su nam sve ove magareće godine popile mozak i oduzele sposobnost da taj malj konačno podignemo?

Ako to sami ne učinimo, niko drugi neće to za nas uraditi. Loši gospodari naš su proizvod i naša greška. Naša je i odgovornost da im izvučemo crveni tepih ispod nogu.

(Dnevni avaz)

Živi mrtvaci

Umjesto obećane povišice, vlast opet kasni i sa isplatom stare penzionerske crkavice

Svaka iole dobra firma potrudila se da decembarsku plaću isplati nešto ranije. U takvu vrstu, međutim, ne spadaju država i njen penzioni fond. Oni su umirovljenike, kao i pred posljednji Bajram, ostavili na cjedilu.

I ova godina biće za naše najstarije sugrađane gladna i sušna. Donedavno su se, dok su još imalo vjerovali u vlast i njena obećanja, sa čežnjom nadali povećanju svojih naknada. Sad bi bili sretni i da ono malo crkavice, koju inače primaju, dobiju na vrijeme, bar do petog dana u mjesecu.

I to je njihovo nadanje, nažalost, ludom radovanje. Penzije stoje u mjestu, jedino se pomjera vrijeme njihove isplate – sve dalje i dalje. Vjerovatno do trenutka, po svemu neminovnog, kad u tom fondu više neće biti ni marke.

Potkraj godine iz federalnog udruženja penzionera jauknuli su da većina njihovih članova životari sa tri marke dnevnoga budžeta. Bruka je to koja ide na obraz državi i njenim vladarima, ali i još mnogima koji doprinose ovoj sramoti.

Fondom PIO/MIO ne rukovodi se domaćinski. Mnoga preduzeća zakidaju penzionere na doprinosima koje za svoje uposlenike plaćaju u minimalnim iznosima. Siva ekonomija i rad na crno također škode umirovljeničkoj kasi.

Kad se saberu svi ovi uzroci, uviđamo da je vlast, ipak, ta koja snosi krunsku odovornost. Svojom aljkavošću, ona dopušta da cvjetaju svi oblici potkradanja penzionih fondova.

Samo jedan je uzrok na koji vlast ne utječe. To smo mi, koji takvu vlast trpimo, a koja naše roditelje tretira kao žive mrtvace. Nije valjda da svoju djecu, već odrasle ljude, starci treba da nauče i tome kako da se odupru vladajućim raspikućama?

(Dnevni avaz)

Čuvajte se "trojanskih konja"

BiH ne bi bila prva zemlja u kojoj su građanski nemiri doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg se masovno izlazilo na ulice

 

Bosna i Hercegovina vjerovatno će se naredne godine naći u vrtlogu socijalnih nemira. Izgleda da nema drugog načina za kroćenje neodgovorne i kriminalizirane vlasti i skretanje države sa lošeg puta kojim ide. Masa mora disciplinirati svoju vlast i natjerati je da se brže dogovora o političkim rješenjima te da glavnu energiju usmjeri ka projektima za ekonomsko oživljavanje, obuzdavanje korupcije i pravedniji socijalni poredak.

Nemira će vjerovatno biti. No, u kom će oni smjeru otići i šta će donijeti, to je zagonetka na koju se mora gledati sa krajnjim oprezom, pa i strahom. Za tu utakmicu ne pripremaju se samo nezadovoljni građani. Intenzivne pripreme vrši i etnička oligarhija koja vlada ovom zemljom. Njen cilj je da te nemire kanalizira u svoju korist, da otupi njihovu oštricu i da ih pretvori u nerede zbog kojih će građani zažaliti što su ikad podigli glas protiv svoje vlasti.

Pri tome ne mislim samo na policijsku i drugu represiju. Bosanska oligarhija je mudra i pokvarena. Među nezadovoljnike ona već intenzivno ubacuje „trojanske konje“, svoje plaćenike i provokatore, ljude koji imaju zadatak da masu zavaraju i zavedu na pogrešan put. Neki od tih ljudi pojaviće se i u prvim redovima, kao vođe. Uglavnom su to sindikalni funkcioneri, ali i vođstva nekih nevladinih organizacija. One su dobrim dijelom srasle sa političkim vrhovima i njihovim interesima.

Ključni uslovi za uspjeh građanskog otpora i potencijalnih socijalnih nemira su masovnost, kvalitet i ozbiljnost njihove organizacije.

Prvi uslov, masovnost, svakako je najvažniji. Svi dosadašnji protesti padali su upravo na tom ispitu. Od radnika i studenata do penzionera i ratnih veterana, koji su najčešće galamili na vlast, niko nije uspio da sakupi dovoljno brojnu gomilu od koje bi se vlasti zatresle gaće. Zato ni njihovi protesti nisu imali značajniji odjek.

Očekuje se da će u 2014. godini nezadovoljnici biti hrabriji i spremniji da rizikuju. Protesti traže hrabrost i upornost, ponekad i grubost, ali i sposobnost da se prepoznaju izdajnici u vlastitim redovima. To su politički plaćenici, provokatori i prevaranti koje vlast, svuda i uvijek, ubacuje u masu koja joj se protivi.

Kad krenu nemiri i protesti, njihovi akteri moraju da stvore svoju „službu bezbjednosti“. Njen je zadatak da proteste drži u granicama zakona, da spriječi divljanje, uništavanje imovine i slične oblike vandalizma kakve viđamo na sličnim skupovima i u najrazvijenijim zemljama svijeta.

Nemiri su šansa, ali i opasnost. Njihova loša organizacija i moguća anarhija još bi pogoršali ionako katastrofalnu situaciju. To bi stvorilo povode za još grublje poteze vlasti, posebno njenih bezbjedonosnih struktura. Također, vlast bi u ruke dobila posao kojeg bi se rado prihvatila: da se bavi nemirima i neredima, a ne razlozima zbog kojih do njih dolazi. Time bi u stranu opet bili odgurnuti ključni društveni problemi. Bavili bismo se posljedicama, a ne uzrocima.

Sve se u životu uči, pa i suprotstavljanje lošim vladarima. BiH u tome nema gotovo nikakvog iskustva. Bilo je ovdje mnogo protesta i štrajkova, ali prava vještina u pružanju socijalnog i političkog otpora još nije stečena u mjeri koja je potrebna za uspješnost ovog vida masovnog angažmana građana. Biće potreban niz protestnih akcija, koje će ostati bez rezultata, da bi tek potom počeli da pristižu željeni i potrebni učinci. Hoće li građani imati tu vrstu upornosti?

Protesti i nemiri naša su neminovnost. No, nema nikakve garancije da se oni, umjesto pokretača pozitivnih promjena, neće pretvoriti u novi, dodatni problem na plećima ove ionako slabašne države. BiH ne bi bila prva u savremenom svijetu u kojoj su socijalni nemiri i politički protesti doveli do još lošijeg stanja od onog zbog kojeg su ljudi masovno izlazili na ulice.

(Bosnia Daily)

Đon obraz

Korumpirane „velikane“ treba provesti kroz čaršiju i ispljuvati kao najgoru hrđu

Svako radno mjesto u državnom sektoru ima svoju cijenu. Najmanja je pet, a seže i do desetina hiljada maraka, od čistačica u školama do rukovodećih položaja.

Kad bi se sabrao sav promet koji je dosad ostvaren u ovom „biznisu“, saldo bi dosegao stotine miliona KM. Pomna istraga pokazala bi i ko su šampioni korupcije, koji su tokom svojih višegodišnjih mandata u javnim i sličnim preduzećima naprimali svu silu „kovertaša“.
U najužem krugu kandidata za ovu titulu svakako je i višegodišni direktor Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) Faris Gavrankapetanović. No, prijava koja je protiv njega podnešena, među ostalim i za nezakonito zapošljavanje, kiseli se u nadležnom tužilaštvu već šest godina.
Nakon što su u Tuzli uhićeni federalni poslanik Midhat Osmanović i direktor Zavoda za zdravstveno siguranje TK Velid Torić, javnost očekuje da isti aršin bude primijenjen i na njihovu braću po nemoralu, ma gdje se oko nas nalazili. Pomenuti dvojac nije jedini koji bi, osim po važećim zakonima, trebalo kazniti i po drevnim običajima: provesti ih kroz čaršiju da ih ljudi pošteno ispljuju!
Korumpirani „velikani“ najcrnja su vrsta ološa. Kako reče ministar sigurnosti Radončić, zapošljavanje za novčanu proviziju je „najodvratnija vrsta korupcije i treba je nemilosrdno sankcionirati“.
Torić i Osmanović već su obrukani. Ni Gavrankapetanović ne može mirno spavati. Na Radončiću i službama koje koordinira sad je da noćnu moru prirede još mnogima koji su, poput pomenutih, đonove sa cipela davno prebacili na obraz. Javnost će to znati cijeniti.

(Dnevni avaz)