Za
razliku od višegradskog načelnika, koji poriče genocid, Nijemci se srame holokausta
u režiji svojih nacionalnih prethodnika
Milioni
ljudi danas odaju pomen žrtvama velikog pomora jevrejskog naroda. Nimalo
slučajno, Ujedinjene nacije su za taj čin odabrale upravo 27. januar. Taj datum
u Njemačkoj se, kolijevci holokausta, još od 1996. obilježava kao Dan sjećanja
na žrtve nacizma.
Lijepo
je znati da se Nijemci srame zlodjela svojih prethodnika, ali razloga za to
imaju i mnogi drugi. Na području bivše Jugoslavije, naprimjer, pogubljeno je najmanje
pedeset hiljada Jevreja. U Sarajevu je njihova brojna zajednica svedena na
minimum, a tadašnja ustaška vlast surovo je kažnjavala i one koji su pokušavali
da pomognu svojim jevrejskim sugrađanima.
Sjećanje
na holokaust ujedno je i čin upozoravanja na sve zločine protiv čovječnosti, u
kojim se i mi bolno prepoznajemo. Srećom, srpski plan trijebljenja Bošnjaka
prije dvije decenije naišao je na jači otpor. No, da nije
bilo takvoga otpora, genocidna mašinerija ne bi se zaustavila prije posljednje
bošnjačke glave.
Utoliko
je cinično i neljudski ono što ovih dana čine u Višegradu, gdje vlast uklanja riječ
genocid sa spomenika žrtvama srpskog terora. Kakav je to genocid ako je toliko
ljudi preživjelo – zvoni u ušima ružni izgovor tamošnjeg općinskog načelnika.
Pokajanje poput njemačkog njemu je očito strano, a vjerovatno i mrsko.
Ni
Hitler i njegovi pomagači nisu uspjeli potamaniti sve Jevreje. I većina
Bošnjaka preživjela je četničku kamu ili metak u potiljak. Niko pametan,
objektivan i human, međutim, ne može sporiti da je ono prvo bio holokaust, a
ovo drugo, naše – genocid!
(Dnevni
avaz)
