Džepna politika

Svojih kraljevskih plaća naša gluha i pohlepna vlast sama se nikad neće odreći

Državni zakonodavci nedavno su najavili da će skresati kraljevske plaće vlasti. Međutim, od smanjenja nema ništa. U pitanju je, tobože, "poštanski" problem. Iz Vijeća ministara, kojem je Predstavnički dom Parlamenta BiH naložio da sačini odgovarajući zakon, tvrde da ni nakon deset dana nisu dobili zahtjev da to učine. 

Spomenute institucije nalaze se u istoj zgradi. "Sporni" papir za nekoliko minuta mogao se prenijeti iz kancelarije u kancelariju. Ali nije!

Javnost nije iznenađena. Općepoznato je da se u državnom vrhu BiH nalaze nesposobni ljudi. Ne bi nas začudilo da je zahtjev poslat poštom na neku nepostojeću adresu, pa sad luta od Južnog do Sjevernog pola.

Drugo, naši političari navikli su da žive od riječi, a ne od djela. U času kad su obećali smanjenje plaća, mislili su da su samim tim osvjetlali obraz. A zatim su, po staroj navici, od svega napravili gnjavažu koja se nikad ne mora završiti.

Da je iskrena u svojoj namjeri, vlast je sve mogla obaviti u minuti. Do donošenja zakona, mogli su dio plaće donirati tamo gdje škripi za goli život: invalidima, nezaposlenima, kuhinjama za siromašne...

Ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić od početka mandata kompletnu plaću poklanja sindikatu policije. Nekoliko državnih zastupnika, sa po nekoliko stotina KM, stipendiraju đake i studente. Svi ostali keširaju puni iznos svojih sramno visokih plaća.

Kad se, nedavno, Valentin Incko odrekao četiri petine svojih primanja, mislilo se da je i to jasan signal domaćim funkcionerima. Zaludno! Vlast u BiH je ili gluha ili bezobrazna.

Istini je, bez sumnje, mnogo bliže ovo drugo. Našu vlast vodi njen džep, a ne moral i savjest. Svojih kraljevskih plaća oni se nikad neće sami odreći: one im se jedino mogu - oduzeti!

(Dnevni avaz)

Holandska "istina"

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će širiti laži o našoj zemlji, poput one da su “svi Srbi u BiH tokom rataubijeni ili protjerani"

Sa podlim lažima hrvemo se još od prvih dana državne nezavisnost.Zatekli su me u Moskvi, kada sam Rusima, bombardiranim srpskom propagandom, morao da objašnjavam da naši muslimani nisu nikakvi Arapi ni Anadolci nego - Slaveni. Mnogi su vrtjeli glavom, već učahureni u “istinu” koja im je prethodno usađena u mozak.

Jučer smo objavili da će holandski izdavač, nakon višegodišnje upotrebe,  štampati novu verziju srednjoškolskog udžbenika geografije. Konačno će biti brisana rečenica po kojoj su “svi Srbi u BiH (tokomrata) ubijeni ili protjerani”. Neki novi klinci više neće biti obmanjivani. No, šta sa onima koji su u holandskim školama godinama učili ovo “znanje”?

Par godina nakon rata britanski vojnici u BiH su dolazili sa knjižicom, u izdanju svoje vlade, koja je grubo krivotvorila nacionalne i teritorijalne činjenice o našoj zemlji. Prije mjesec dana i ukrajinska vlada nas je, sjećate se, kartografski utopila u Hrvatsku!

U kolo laži hvatali su se i neki evropski intelektualci. “Milošević je za mene daleko manje kriv za sve od jednog Izetbegovića i Tuđmana, pa čak i od Kučana”, nedavno je izjavio austrijski pisac Peter Handke, primajući odlikovanje u Banjoj Luci. Sjećamo se, dabome, i njegovog govora na pogrebu “balkanskog kasapina”.  

Šta tek reći o nasrtajima na istinu o Srebrenici. Ponukalo je to poznati švedski list "Expressen" da jučer objavi spisak poznatih osoba koje u toj zemlji negiraju ovaj genocid.

Uvijek će biti sitnih duša, plaćenika i zlobnika koji će pokušavati dakrivotvore istinu o onome što se zbiva(lo) u našoj zemlji. Sustizanje njihovih laži jednako je sakupljanju raspršenoga perja.

Holandska ispravka jedne gnusne laži pokazuje da od tog mukotrpnog posla ipak nikad ne smijemo odustati.

(Dnevni avaz)

SDS u krilu velikih sila

Hoće li, kao nekad na Biljanu Plavšić i Dodika, međunarodna zajednica sada zaigrati na Srpsku demokratsku stranku

Nije nikakva tajna da su Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka (SNS) favoriti velikih sila u Srbiji. Dobro se zna, takođe, da Vučićeva stranka gaji bliske veze sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) u Republici Srpskoj. Tu bliskost prošle sedmice javno je, u Banja Luci, izrazio potpredsjednik Vučićeve stranke Nikola Selaković. Gostujući na jednom skupu SDS-a, Selaković je naglasio da „mi ne možemo da zaboravimo vrijeme kada smo u Srbiji bili opoziciona stranka i kada su naši prijatelji i naša braća iz SDS- a bili prvi koji su znali da odgovore na svaki naš poziv“.

Može li se na osnovu ovoga zaključiti da su SNS i SDS sada bliski onako kako su to godinama, dok je u Beogradu vladao Boris Tadić, bili njegova i Dodikova stranka? Mislim da je to sasvim logičan zaključak.

Drugo pitanje je teže: Ako su SNS i Vučić favoriti međunarodne zajednice u Srbiji, znači li to da bi miljenici velikih sila u BiH mogli postati SDS i Mladen Bosić? I pored svi rizika da prenaglim, sklon sam odgovoru: Da!

Međunarodna zajednica u Aleksandru Vučiću dobila je dosad najjačeg i najodanijeg saveznika na ovom prostoru. On sluša njene savjete. Zarad Brisela i Vašingtona, spreman je i da hladi odnose sa Moskvom, da bude popustljiviji u pitanju Kosova, na kraju da sarađuje i u dovršavanju velikog međunarodnog posla u Bosni i Hercegovini.

Takvom Vučiću i takvom konceptu velikih sila potreban je i igrač koji će na udarnoj poziciji u RS zamijeniti Milorada Dodika. Da li je to Mladen Bosić, koji sada vodi SDS, ili Ognjen Tadić, koji ubrzano jača svoj utjecaj u ovoj stranci, svejedno je. Vučićev i međunarodni partner biće neko iz SDS-a.

Mnogi će imati zamjerki na ovakvu kombinaciju, prvenstveno oni koji se sjećaju uloge koju je SDS imao u razbijanju i destabiliziranju BiH, naročito u ratnom periodu. Svojedobno je malo falilo da međunarodna zajednica SDS-u zabrani rad. Njegove najviše funkcionere je skidala sa visokih državnih funkcija ili slala u Hag. Zar da sada s njima sarađuje?

Principi su u politici što i cjenjkanje u trgovini. Na svašta se pristaje samo da se sklopi posao. Zato i mislim da niko u međunarodnoj zajednici nema ništa protiv SDS-a, ukoliko im se učini da bi oni mogli da budu partneri u ostvarivanju njihovog koncepta smirivanja situacije u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ni Vučićeva prošlost nije bila nimalo svijetla.

Svojim ponašanjem SDS pokazuje da ga zanima ova uloga. Od njih se odavno ne čuju radikalni separatistički glasovi kao iz Dodikovog legla. Oni ne pretjeruju sa ljubavlju prema BiH, ali nema ni izraza mržnje. Svu svoju političku energiju SDS usmjerava na destabilizaciju Milorada Dodika. Pomoć očekuju od Vučića, ali i od međunarodne zajednice. Ako je dobiju, sutra bi trebali biti spremni i na vraćanje usluga.

Vučić može mnogo da pomogne SDS-u: on je ubjedljivo najpopularniji političar među Srbima s obje strane rijeke Drine. Ako pred oktobarske izbore namigne javnosti u RS da je njegov favorit SDS, ta stranka može računati na veliki broj glasova.

Nekim svojim potezima i gestama izbornom uspjehu SDS-a može doprinijeti i međunarodna zajednica. Ona je u tim situacijama uvijek bila utjecajna, naročito kada se, nakon glasanja, odlučivalo o stvaranju koalicionih saveza. Zar američki ambasador Miller nije 2001. uspio da stvori tzv. Alijansu za promjene, na čelu sa SDP-om, iako su šanse za to bile baš sićušne!

Svoju moć međunarodna zajednica pokazivala je i u manipulisanju srpskom politikom. Prvo je na mjesto predsjednika RS uspjela da progura Biljanu Plavšić 1997. godine, a onda i Milorada Dodika, godinu kasnije, na premijersku poziciju. Računalo se da je na taj način u igru uvela „meku“ srpsku struju.

Ispalo je loše i sa Biljanom, a naročito sa Dodikom. Jesu li u međuvremenu izvučene odgovarajuće pouke, koje bi onemogućile da i SDS sutra, na krilima međunarodne podrške, pobere masu političkih poena, a da potom krene kontra putem? Štaviše, kakve su garancije da će i Aleksandar Vučić ostati ovakav kakav je sada, politički pitom i kooperativan? Snovi poput onoga o golemoj Srbiji lako se ne zaboravljaju.

Ništa u politici nije ni sigurno ni vječno. No, bez rizika nema ni profita, zar ne?

(Bosnia Daily)

Podmićeno nebo

Državni organi nikako da srede sitnice koje bi nam godišnje donosile 60 miliona maraka 

Pitanje izdržljivosti ključno je za budućnost BiH. Hoće li prije odustati pljačkaši, koji već decenijama harče narodni i državni imetak, ili će sa svojim kritičkim osvrtima prestati oni koji uporno upiru prstom u bagru koja ovu zemlji krčmi kao vlastitu babovinu?

Prst kojim godinama upirem u lopovluke naše vlasti nikad se neće poviti. Volio bih da on ima snagu groma, pa da zbriše one koje ne dodiruju ni savjest ni pravda ni moral. Izgleda da je samo čvrsta pesnica,  uperena pravo u nos, ono što može da ih zaustavi u njihovim prljavim rabotama.

Drugim riječima stalno iznosim iste optužbe na račun pokvarenjaka koji nam godinama sišu svaku kap krvi. I džaba... Nikome ni dlaka sa glave da zafali. Češljaju se gospoda uvijek po posljednjoj modi.

Čini mi se da, u posljednjih desetak godina, po deseti put pišem o rasprodaji našeg neba. Riječ je o kontroli zračnog saobraćaja kojim, nad našim glavama, i dalje upravljaju Zagreb i Beograd. I još će upravljati, jer naši državni organi nikako da dovrše najobičniju papirologiju koja bi nam, pazite, donosila 60 miliona maraka godišnje.

Ali neće donositi, jer su haram-paše iz Vijeća ministara BiH sad iznašle najnoviju metodu da to spriječe. Domaćoj agenciji koja bi to trebala da radi, u skladu sa evropskim propisima, oni nikako da postave direktora i legalno rukovodstvo. I gotovo – novac će i dalje letjeti u hrvatsko i srbijansko nebo.

Ovo je samo jedna karika u lancu pljačke kojom nas steže naša vlast. Državnih šezdeset miliona neki njeni pripadnici poklanjaju za miliončić u vlastitom džepu.

Hoće li ih zbog toga jednom stići kazna, ne znam, Ali, da su degenek debelo zaslužili, nema nikakve dvojbe.

(Dnevni avaz)

Ko laže, taj i krade

Od svih mogućih industrija kod nas cvjeta jedino SDP-ovska industrija političkih laži

Nije lako razabrati da li Nermina Nikšića na laži nagoni nevolja ili bezobrazluk. Ali baš nisko mora da padne neko ko, kao naš premijer, tvrdi da vodi „najbolju Vladu FBiH do sada“? I da uz to poreda čitav niz izmišljotina kojim želi da nas uvjeri kako je Federacija „danas bolje mjesto nego je bila 2011.“.

U toj Nikšićevoj tvrdnji ima i malo istine. Njega i njegovu rodbinu, školske i stranačke ahbabe u ove tri godine dopao je pravi raj na zemlji. Dobro se bratija svega nadolmila. Gotovo da nema tanjira sa koga makar frtalj porcije nije krišom strpala u svoj trbuh.

Svi pokazatelji govore da živimo svoje najteže poslijeratne dane. Od svih mogućih industrija cvjeta samo SDP-ovska industrija političkih laži. Samo dan prije premijerove bajke, naprimjer, „Istinomjer“ je objavio da „od početka godine stranke na vlasti nisu ispunile nijedno obećanje“! Aktivnosti Vlade FBiH ponešto su se pojačale tek nakon izbijanja socijalnih nemira, zaključuje  pomenuta nevladina organizacija.

Slične ocjene svake godine iznosi i Centar civilnih inicijativa, u kojem brižljivo zapisuju obećanja, a potom ocjenjuju njihovo izvršavanje. Po tome, Nikšić se nikad ne bi pomjerio ni iz prvog razreda osnovne škole. Njegova vlada je, kako kaže CCI, prošle godine usvojila 1799 mjera, od kojih je „samo 36 značajno na dugoročnom planu“.

Federalni premijer ipak je ostavio šansu da mu čak i oprostimo za silni nerad. Najavio je kako očekuje "da se zatvori u BiH prestanu puniti sirotinjom, već da svoja vrata otvore za one koji su tu sirotinju napravili".

Ako se to obećanje ostvari, zaslužio je Nikšić da mu sve ostalo halalimo. No, znate li ikoga ko je, da bi se dopao javnosti, iza rešetaka prvo strpao sebe i svoje najbolje drugove?

(Dnevni avaz)

Politički kusur

Naša sudbina posljedično je vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije; mi smo tu samo neka vrsta kusura

Svijet ne živi po pravdi. Interesi su u prvom planu: politički, vojni, ekonomski... A ko to zna bolje od nas, koji smo platili visoku cijenu svoje sićušne uloge u tako odmjerenom svijetu. I još je plaćamo!

Nekadašnji mirovni posrednik na ovim prostorima Dejvid Oven (David Owen) na to nas je grubo podsjetio. Iznio je svoje uvjerenje da će do promjena u BiH doći „kada Srbija bude bliže Evropskoj uniji“.

Za utjehu, ni da sve o nama ovisi, ne bismo bili bolje sreće. Vladajuća garnitura nije u stanju da pruži pravi odgovor ni na pitanja koja se postavljaju prvačićima, od primjenjivanja presude u slučaju „Sejdić - Finci“ do knjiženja vojnih parcela. A već to bi nas podobro cimnulo prema EU i NATO-u.

Kad ni svoj dio zadaće ne možemo da uradimo, kako ćemo tek preplivati vrtloge koje drugi stvaraju? Jer, ma koliko nas to vrijeđalo i nerviralo, lord Oven ništa ne izmišlja. Naša sudbina zaista je posljedično vezana za međunarodno zbrinjavanje Hrvatske i Srbije.

Njihov status u današnjoj Evropi kudikamo je važniji od nas. Mi smo tu samo neka vrsta kusura.

Hrvatsko pitanje gotovo da je riješeno: eno ih u evropskom zagrljaju. No, uhljebljivanje Srbije još će potrajati. Jasan je putokaz koji je vodi ka Briselu, ali je pred njom još podosta krivina na kojima se može kojekuda skrenuti.

Sve naše nade, želje i potrebe ograničene su ovim prioritetima svjetske politike. Iz te tijesne kože ne možemo se izvući. Ali su nam šanse još manje ako pri tome ne činimo ni ono malo što ovisi samo o nama.

Kad bismo tu malo više potegli, nečemu bismo se mogli i nadati. Pogotovo što se u politici Beograda konačno vide neke promjene koje Srbiju ubrzanije vode ka Briselu. I mi bismo, u tom slučaju, brže ušli u voz za to isto (ne)daleko odredište.

(Dnevni avaz)

Gasne maske

Hladni vjetrovi na relaciji Moskva – Brisel mogli bi zalediti i famozni „Južni tok“

Grmljavina oružja počesto zagluši zveket novca, pa neko može da pomisli kako meci i pare ne idu uvijek zajedno. A idu!

Nove priloge staroj priči o novcu kao glavnom motoru sukoba ovih dana ispisuje ukrajinska kriza. Moneta za potkusurivanje Rusije i Zapada postao je i „Južni tok“. To je onaj izvikani gasovod koji bi trebao da olakša dopremanja ruskoga plina u srce Evrope.

U igri je golem novac, oko 50 milijardi eura. Pored Rusije, najviše ulažu Italijani, a značajna rola pripada i Bugarskoj, Srbiji, pa i nama; svima koji se nalaze na toj gasovodnoj trasi.

Od velikog, međutim, uvijek ima i veće. Cijenu tog pravila mogao bi da plati i  „Južni tok“. Hladni ukrajinski vjetrovi, raspuhani na relaciji Moskva – Brisel, mogli bi zalediti ovaj skupocjeni poduhvat.

Italijanski ulagači(EIN) već su objavili da razmišljaju o izlasku iz projekta. Mig iz Brisela dobila je i Bugarska, a i Beogradu je jasno šta se krije iza ove gasne maske. Aleksandar Vučić je, ako čitamo između redova, brzo poručio da će se Srbija prikloniti odluci jačih „igrača“.

Ni mi u BiH nemamo razloga da razbijamo glavu sudbinom „Južnog toka“. On nam, ionako, ne bi smanjio ovisnost o ruskom gasu. Razloga za nervozu jedino ima Milorad Dodik, koji je ovaj projekat politički reklamirao kao da ga je, maltene, on lično osmislio. Mirni tonovi iz Beograda, ali i Sarajeva - spremnih da ovom gasovodu otkažu gostoprimstvo - zaledili bi i njegove želje.

Zveket novca, čitaj: sukobljenih interesa, ipak je uhu ugodniji od fijuka metaka. No, još se ne može sa sigurnošću proricati da će se ukrajinska kriza okončati samo na ekonomskim žaokama i okršajima. O tome će presuditi debljina živaca Moskve i Brisela.

(Dnevni avaz)