Taoci svoje pohlepe

Neznalice u svemu, ovdašnji politički klanovi ne znaju pronaći ni „dopustivu“ mjeru korupcije

Korupcija je u samom vrhu top-liste razloga zbog kojih u BiH dolazi malo stranih investicija. No, pogrešno je misliti da se radi o nekoj endemskoj bolesti koja hara samo našim prostorom.

Korupcija odavno ima razmjere globalne pandemije. I u najrazvijenijim evropskim državama ona je duboko ukorijenjena. O tome svjedoče sve češće istrage i sudski procesi protiv  ministara, ali i protiv predsjednika Italije, Njemačke, Francuske..

I pored toga, strani kapital utrkuje se da u njima dođe do neke investicije. Pri tome se podrazumijeva da dio ulaganja mora biti usmjeren i u „sivu zonu“.

U stabilnim zemljama sve je stabilno, i dobro i zlo. U svemu su jasna i tržišno odmjerena pravila igre. Tako je i korupcija uređena kao neizbježni dio sistema. Problem nastaje tek kad se prekorače te sistemski zamišljene „dopustive“ granice.

U našoj zemlji korupcija je divlja. Njen nivo i oblik obeshrabruju čak i one koji su navikli da u cijenu posla ugrađuju honorare političarima. Razlog za to krije se u kombinaciji političke nestabilnosti i visoke cijene koruptivnih usluga.

Prvo što mora da zna onaj koji svoje poslove želi da „podmaže“ je: u koji džep treba staviti prljavi novac? I drugo: da li se isplati dati sumu koja se traži da bi se namjestio neki tender ili da bi se neka kompanija protežirala na drugi način?

Već prvi problem, politička nestabilnost, za mnoge strane ulagače je nepremostiv. Stranačka struktura državne, entitetske, kantonalne ili opštinske vlasti naizgled je dobar putokaz. Ali, samo naizgled. U to su se uvjerili mnogi koji su ovdje dolazili preko potplaćivanja političara. Dali su traženi novac, pokrenuli posao, a onda su odjednom nestajali predsjednici, ministri, gradonačelnici i drugi kojim su davane bogate napojnice.

Vlast se u BiH brzo mijenja, a svaka nova garnitura traži svoj korupcijski udjel. Pri tome je obično nemilosrdna prema onima koji su „poslovali“ sa prethodno vladajućom garniturom. Ne svete se oni tim biznismenima nego svojim suparnicima, strankama koje su sa takvim investitorima bile u specijalnoj relaciji.

Evo i primjera. Ako je tačno da su ruske i litvanske kompanije u Republiku Srpsku ulazile podmićivanjem Milorada Dodika i njegovog političko-poslovnog klana, šta će se s njihovim biznisima dogoditi kad Dodika više ne bude tamo gdje sada sjedi?

Jasno je da će se njihovi poslovi zakomplikovati. Dodikova opozicija već im prijeti, iako još nije došla u poziciju da odlučuje i presuđuje, čemu se nadaju nakon sljedećih izbora.

Ovu lekciju već su naučili oni koji su radili sa SDA, Strankom za BiH ili sa SDP-om. Prvima su pozicije ozbiljno oslabljene, Silajdžićeva ekipa potpuno je ostala bez moći, a vrijeme je da se zabrinu i oni koji su poslove lovili preko Lagumdžije. Njegova stranka će na narednim izborima doživjeti veliki pad.

Ovo je posebno važno za one strane ulagače koji sa Dodikom i Lagumdžijom trenutno ugovaraju gradnju hidrocentrala na rijeci Drini. To je posao koji će se produžiti čitavu deceniju. Ako ga treba „podmazati“, onda se to mora uraditi odmah. A šta sutra, kad pomenutog političkog dueta više ne bude u vlasti?

Mnogi strani ulagači već su se opekli na ovu bosansku vatru. Koštalo ih je nedovoljno poznavanje domaće političke scene, njene nestabilnosti i promjenjivosti.

I drugi ključni razlog (visoka cijena „dobrih“ usluga) odvraća mnoge strane investitore od BiH. Deset posto od ukupne vrijednosti investicije – to je uobičajeni honorar korumpirane vlasti u ovoj zemlji. I to sve unaprijed! Kad su čuli za tu cijenu, mnogi koji su ovdje dolazili bježali su kući kao da ih sami đavo tjera. Njima nije bila sporna korupcija, ali jeste njena cijena.

Kao što ne znaju dobro raditi gotovo ništa, ovdašnji politički klanovi ne znaju pronaći ni „dopustivu“ mjeru korupcije. Loši u dobru, neznalice su i u prljavim poslovima. Oni su taoci vlastite bezgranične pohlepe. Zbog nje, nažalost, ispaštaju podanici takve vlasti.

Rješenje je, bez šale, možda u tome da građani sakupe novac kojim će svojim političarima obezbijediti sve što požele, pa da oni onda krenu voditi državu i ekonomiju na ozbiljniji i poslovniji način. Jer, ovo što sada imamo, stalno i beznadežno propadanje u ponor, gore je od svake druge varijante.

(Bosnia Daily)

Bajati moral

Nekadašnje „obogaćivanje“ ćevapa kengurovim mesom bezazlena je šala prema onome što nam se danas podvaljuje kao nazovihrana

Kvarni ljudi zapaprili su nam životnu kašu. Zapoganili su se, međutim, i mnogi koji do juče ne bi ni mravu naudili. U grčevitoj borbi za opstanak, čupaju se na sve moguće načine, misleći da je pri tome i nepoštenje dopušteno.

Možda bismo u ovu vrstu „iznuđenih“ prevaranata trebali ubrojati i one koji su pokušali u prodaju da puste bajato mlijeko. Valjda su u „Tuzlanskoj mljekari“ mislili da se time neće mnogo ogriješiti o moral, a popraviće svoje loše poslovanje. Kupac je mogao čak i da profitira, jer se u prvoj fazi kvarenja mlijeko pretvara u neku vrstu jogurta!

Šalu na stranu, ovakvih bezdušnika ovdje je sva sila. Jedni nam prodaju flaširanu vodu koja se puni u neposrednoj blizini kanalizacione mreže. Drugi isto rade kraj mjesta na kojim su detonirale bombe sa osiromašenim uranijumom. Eh, kako sad bezazleno, u poređenju s tim, zvuči ono čuveno „obogaćivanje“ ćevapa kengurovim mesom!

Još more nazovihrane, zbog niske cijene, danas je ovdje svakodnevno na našim stolovima. Sami šejtan zna šta je u piletini koja nam se prodaje budzašto. Koliko je domaća i prirodna rakija koja je, zbog jeftinoće, preplavila ovdašnje kafane? Čime se sve gnoje plantaže gotovo besplatnog kupusa?

A mi jadni vjerovali da je u siromašnoj i zaostaloj zemlji sve prirodno da prirodnije ne može biti! Ispade da je sve upravo obrnuto. Za marku bi, u ovom bezdušnom vremenu, i brat brata, maltene, zakinuo ili nahranio splačinama.

Tako je to: vidjeli ljudi kako se radi na vrhu, pa se na njih ugledaju. Kad nas vlast tretira kao stoku, valjda ni mi, dolje, ne možemo zadugo ostati bolji i obzirniji jedni prema drugima.

(Dnevni avaz)

Država za Zlatka

Niko u našoj novijoj političkoj povijesti građanima nije više obećavao, a da je, zauzvrat, manje davao od SDP BiH

Može poživjeti još čitavu vječnost, ali čovječanstvo o sebi neće saznati puno više od onoga što već zna. Jedna od antičkih mudrih poslovica – Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je – potvrdu za svoju univerzalnu vrijednost dobija i danas u Bosni i Hercegovini i njenoj politici.

Da nisu dobili priliku da vladaju, neki političari i stranke bili bi upamćeni kao velike nade, humanisti, demokrate i vizionari. S njihovih jezika godinama je silazio med toliko potreban gorkoj životnoj stvarnosti građana ove zemlje. No, na nesreću tih političara, ali srećom za građane, socijaldemokratska opozicija, koja je vječito tvrdila da je sav naš problem u tome što nas vode mononacionalne stranke, i oni su dobili priliku da pokažu šta znaju. No, jedino što su na kraju od „profesora“ mogli da dobiju, to je najlošija ocjena.

Dodik i njegovi socijaldemokrati prvi su obrukali to lijepo ime. Postali su najproduktivniji proizvođači svađe, nacionalizma i korupcije. Milorad Dodik postao je sinonim za političko zlo, bahatost, lopovluk i bezobrazluk.

I Socijaldemokratska unija (SDU), koja je nakon posljednjih izbora dobila zrno vlasti u nekoliko kantona, danas ima razloga da žali što je iz opozicione tmine izašla pod sjajne reflektore. Tada se vidjelo da tu nema ni političkog koncepta ni individualnog kvaliteta koji bi vodio boljitku države i građana. Danas ne znamo da li ta stranka uopšte postoji, nakon što su dvije struje održale dva kongresa i izabrale dva rukovodstva. Zrno vlasti bilo je dovoljno da tobožnje socijaldemokrate posvađa do krvi.

Najveće razočarenje ipak je SDP BiH. Niko u novijoj političkoj povijesti građanima nije više obećavao, a da je, zauzvrat, manje dao.

Tokom osamnaest poratnih godina, upravo tri posljednje najcrnje su u životu BiH. Krivaca je mnogo, ali glavni su Zlatko, njegova partija i socijaldemokratija. Oni su, kao relativni izborni pobjednici, vodili glavnu riječ u formiranju i funkcioniranju svih nivoa vlasti – od kantona do države.

SDP je dobila izbore na paroli: Država za čovjeka! Ako ima smisla za humor, i sam Lagumdžija vjerovatno se danas šali na račun te svoje verbalne podvale nad kojom se danas zgražava javnost, a najviše oni koji su svoj glas na izborima dali upravo tim političkim prevarantima. Svemu je u međuvremenu služila Lagumdžijina socijaldemokratija, samo čovjeku nije.

I sa korupcijom, na koju su se Zlatkovi jurišnici pred izbore silovito obrušavali, stvari isto stoje. U javnosti preovladava mišljenje da upravo ta grupa ljudi prednjači u koristoljublju,  nepotizmu i privatizaciji društvenih resursa. Kad bi se sabralo koliko su rođaka, prijatelja, komšija i stranačkih aktivista samo Lagumdžija i Nermin Nikšić ugurali na mjesta koja ničim nisu zaslužili, mogli bi da im pozavide i oni koji su vladali čitavih 15 godina.

Bosna i Hercegovina je rasklimana, siromašna i prema građanima gruba i nepravedna država. Upravo u idejama socijaldemokratije, koje se uspješno provode u nizu razvijenih evropskih zemalja, skrivao se možda i najveći potencijal za našu budućnost. Stoga su za SDP 2010. glasale i desetine hiljada ljudi apstinenata i ljudi koji su ranije svoje listiće ubacivali u kutije mononacionalnih stranaka. Danas oni, u bijesu, sami sebi čupaju kosu, a Zlatka čekaju na narednim izborima. Tada će njegovom stranačkom listom čistiti svoje blatnjave cipele.

Poenta nije u političkoj propasti pomenute stranke. Ovdje se radi o – smrti socijaldemokratije. Dodik je uvijek imenom svoje stranke pokrivao jedan nazadni voluntaristički i demagoški koncept. SDU je stranka osvetnika, koji su napustili SDP i formirali svoju organizaciju. No, Lagumdžijina stranka bila je velika nada. U BiH živi još mnogo ljudi koji su bliski ideji socijalne pravde, međunacionalne tolerancije i istinske demokratije. Blamaža SDP-a stoga je posljednji i najteži udarac, pravi nokaut u lice socijaldemokratske političke ideje.

Nakon svega što se desilo, sigurno će Bosnom proteći puno vode dok se neko ponovo usudi da svojoj stranci da socijaldemokratski prefiks. U muzeju političkih grobara za svo to vrijeme stajaće bista Zlatka Lagumdžije, sa crvenom SDP-ovom ružom na reveru.

(Bosnia Daily)

Proćerdani narodni imetak

U ime svakog federalnog stanovnika vlast je, samo kroz proces (ne)privatizacije, spiskala po dvije hiljade maraka

Sa vlastitom imovinom čovjek može raditi što ga je volja. Može je i raskrčmiti po onoj narodnoj: Da sam gazda, ne bi nikad spav'o – sve bi dunum po dunum prodav'o!

Mnogi su tako spiskali svoj imetak ili babovinu. No, šta sa onima koji su bludničili sa tuđim, narodnim novcem? A naša vlast to radi još od prve poratne do ove današnje, kojom komanduju tobožnji socijaldemokrati.

Istina s kojom nas je suočila Agencija za privatizaciju u FBiH razjapljena je kao čeljusti ajkule. Analiza kaže da je, u posljednjih 14 godina, vrijednost oko 340 preduzeća, koja još nisu privatizirana, postala upola manja. Niz vodu je otišlo čak pet milijardi KM! U ime svakog federalnog stanovnika vlast je proćerdala po blizu dvije hiljade maraka.

Zeničani su najviše nadrljali, jer je kapital njihove Željezare, sa 618, sveden na šezdesetak miliona. Agrokomercu je, od 368 nekadašnjih miliona, ostalo još samo stotinjak. Saralijama je također kasno da govore o pola milijarde vrijednom Energoinvestu, Hidrogradnji, Šipadi i Unisu. I njih je, lošim vođenjem i katastrofalnom (ne)privatizacijom, vlast pretvorila u bogalje.

Suvišno je opisivati sve načine na koje se vlast razbacivala narodnim imetkom. Jedino što ima smisla to je da ih svako od nas ljutito upita: Gdje su moje dvije hiljadarke?

U pitanju su, ustvari, već gotovo tri. Ogromni narodni novci još uvijek dnevno propadaju u stranačkim prćijama poput BH Telecoma i Elektroprivrede BiH. Tako se i preostale zlatne koke, na naše oči, pretvaraju u kolektivni mrtvački sanduk u koji politički poganćeri zakucavaju posljednje eksere.

(Dnevni avaz)

Prazni džepovi

Sudovi će prestati da sude stotinama hiljada osiromašenih građana tek kad oni presude svojoj nesposobnoj vlasti

U sudskim ladicama nakupilo se 1,6 miliona neriješenih komunalnih predmeta. Radi se o tužbama koje su protiv nekoliko stotina hiljada neplatiša podnijela preduzeća koja isporučuju vodu, struju, grijanje i slično. Ukupni dug premašuje milijardu konvertibilnih maraka!

Zbog svoje životne nemoći građani kukaju svakodnevno. Komunalna i slična preduzeća također se neprestano žale. Istim povodom vrisnuli su, eto, i sudovi. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ukazalo je na potrebu za radikalnom intervencijom. Oni smatraju da se ovaj problem mora riješiti „na jedinstven strateški način“.

Problem je ogroman i odavno prisutan. Problematično je, međutim, što se njegovo rješenje redovito traži na krivoj strani. Komunalci misle da bi s njihovim poslovanjem sve bilo u redu kad bi dobili propise koji korisnike primoravaju da potrošeno uredno plaćaju. Tako bi i sudovi skinuli nevolju sa svoga vrata; sve bi se, kobajagi, dovelo pod konac.

„Samo“ jedno u ovaj sistem se ne uklapa: iz praznih džepova teško je izvući i prebijenu paru, a kamoli urediti plaćanje komunalnih usluga! Novac, naime, ne pada sa neba niti raste na drveću. Građani ga moraju zaraditi.

Sa sudijama se lako složiti. Potrebno je, baš kako oni preporučuju, preduzeti neke radikalne, strateške korake. A zna se i u kom pravcu: prema takvom vođenju države koje će ljudima stvoriti uvjete da zarađuju, makar toliko da svojim prihodima financiraju goli životni opstanak.

(Dnevni avaz)

Srpski politički kameleoni

Hoće li i Srpska demokratska stranka, kad nadjača Dodika i dobije međunarodnu podršku, sa sadašnjih slatkih riječi preći na gorke?

U političkoj džungli Bosne i Hercegovine ništa nije nemoguće. Ali, da vam je neko 1998. ili 2006. godine rekao da će SDS pokušavati da ukroti nacionalističku politiku Milorada Dodika, odmah biste pomislili da to govori lud ili politički nepismen čovjek.

Ispostavilo se da su „luđaci“ ipak bili u pravu. Danas to znaju i domaće i strane političke snage koje su Dodika prvi put, prije 15 godina, instalirale na premijersku funkciju u Republici Srpskoj. Velike nade u konstruktivniju srpsku politiku izjalovile su se i nakon drugog kruga Dodikove dominacije u RS. Međunarodna zajednica, koja ga je obilato pomagala, danas je svjesna da se on pretvorio u veliko političko zlo.

Razumni tonovi iz srpskog političkog miljea u BiH danas najčešće dolaze iz Srpske demokratske stranke. Njen predsjednik Mladen Bosić čak je, i prije bošnjačkih lidera, sasuo kantu vode na Dodikovu najnoviju piromansku izjavu. Radi se o tvrdnji predsjednika RS da se u BiH intenzivno radi na islamizaciji društva.

„Postoje ozbiljni projekti da se iz islamskog svijeta u BiH naseli između 300.000 i 500.000 ljudi koji bi mogli da promijene sliku BiH“, rekao je Dodik.

Predsjednik SDS-a Bosić u svom je reagovanju zatražio dokaze za Dodikove tvrdnje. U suprotnom, po njegovom mišljenju, „to su samo špekulacije usmjerene na dizanje straha i tenzija među narodima u BiH kako bi se zaustavio pad rejtinga SNSD-a i skrenula pažnja s problema u RS-u“. Bosić dodaje „da je to opasna igra čovjeka koji je spreman na sve da bi ostao na vlasti“.

Dodiku će se vodeća uloga u Republici Srpskoj vjerovatno, na narednim izborima, izmaći iz ruku. Prošlogodišnji lokalni izbori pokazali su da SDS napreduje krupnim koracima. Oni će biti još i veći kad se uračunaju svi negativni poeni koji se ovih dana slažu na Dodikov saldo, od opravdanih sumnji za korupciju do katastrofalne ekonomske politike koju je vodio.

Posebno su vidni loši rezultati Dodikovih aranžmana sa stranim „investitorima“. Poslove sa Rusima, Česima i Litvancima on je sklapao tako da postoji opravdana bojazan da nakon tih „investicija“ zamre svaki privredni život u Bosanskom Brodu, Modriči, Zvorniku, Vlasenici, Gacku, da to postanu gradovi-mrtvaci. Odštete koje će RS morati da plati iz entitetskog budžeta dovešće do toga da će, kroz poreze, svi građani RS-a morati da namiruju te „investitore“. Njima je Dodik davao sve, a nije ih obavezivao ni na šta. Uvećavalo se, kako ga optužuje opozicija, samo njegovo lično bogatstvo.

U takvoj situaciji, Dodiku može da pomogne jedino radikalizacija međunacionalnih odnosa. Kad bi ga u tome, uzvraćanjem svađalačkih tonova, pomogle bošnjačke stranke, tada bi se njegove šanse za spas uvećale. No, te stranke više se ne upuštaju u vatrene duele sa Dodikom: puštaju ga da galami, da izmišlja i pokušava da skrene pažnju javnosti na pogrešnu stranu.

Svoju šansu u ovoj situaciji vidi konkurentski SDS. I bez citirane izjave Mladena Bosića, posljednjih mjeseci je iz SDS-a došlo niz ocjena koje ovu stranku legitimiraju kao nacionalno pomirljivu, pa i konstruktivnu. I domaća i međunarodna politika prati to sa simpatijama.

No, ključno pitanje glasi: ako je Dodik na sve spreman da bi sačuvao vlast, jesu li i oni u SDS-u na sve spremni da mu je uzmu? Ili i oni, kao nekad Dodik, kad mu je trebala međunarodna podrška, samo glume kooperativnost i nacionalnu toleranciju. Možda će i oni, kad dođu na tron, promijeniti pjesmu, kako je to radio Dodik?

Odgovor na ovo pitanje već sada treba tražiti, da sutra ne bude kasno, kako se zadocnilo sa Dodikom. Zar nisu, prije njega, maske mirotvoraca navlačili i Slobodan Milošević i Biljana Plavšić? I oni su činili političke manevre koji su vraćali vjeru u njihov razum i dobronamjernost. A onda su skidali maske i pokazivali staro lice. Biljana Plavšić u suzama se kajala za loša djela koja je počinila, samo da bi u Hagu dobila manju kaznu. Čim je napustila rešetke, na sve to je pljunula i starost provodi puna nekdašnje nacionalističke ljutine.

Isti ovaj put mogao bi proći i SDS, koji ponovo ima izglede da zavlada srpskom politikom u BiH, ali i da dobije status miljenika međunarodnih krugova. Ne bi bilo dobro da se istorija na ovaj način ponovi. Ali, upravo ona uči nas da oni koji dolaze govore slatko i tolerantno. Nažalost, kad preuzmu dirigentsku palicu, političko iskustvo s njima postaje, bar je dosad tako bilo - jako gorko.

(Bosnia Daily)

S konja na magarca

Naša je dugoročna sudbina da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada

Prije tridesetak godina tri stotine autobusa svakog jutra iz Sarajeva je, samo u prvu smjenu, vozilo radnike na posao u Hrasnicu i Vogošću. Pomnoženo s brojkom 60, koliki je bio njihov kapacitet, lako dolazimo do podatka o broju uposlenika nekadašnjeg „Unis-Pretisa“ i „Famosa“.

Slično brojno stanje bilo je i u „Šipadovom“ drvoprerađivačkom sistemu. Njihov namještaj i stručne usluge imali su prođu širom svijeta. Kabinet predsjednika Kazahstana, naprimjer, i danas je jedan od bisera njihovog „pod ključ“ sistema. Kožu za fotelje u tom kabinetu lično je, u Argentini, zagledajući najbolje bikove, birao stručnjak iz Sarajeva!

E, sad – šta više boli: spoznaja o tome šta smo nekad bili ili svijest o

onome šta smo postali? A upravo je drvna industrija ogledalo tog našeg pada s konja na magarca i pokazatelj jednog paradoksa koji je, ali samo naoko, teško razumjeti.

Paradoks se sastoji u tome da je drvna industrija kod nas u usponu, a da su njeni profiti i radničke zarade u izrazitom padu. U 1.200 drvoprerađivačkih pogona u BiH možda radi i više ljudi nego nekad u „Šipadu“. No, platu nekadašnjeg jednog uposlenika danas dijele dva-tri drvodjelca. Bolje se ne može ni profitirati od prodaje trupaca ili daske. Kajmak ubiru tek oni koji to pretvaraju u skupocjeni „markirani“ namještaj.

To je naša dugoročna sudbina: da živimo sirotinjski, od puno rada i sitnih zarada. Pa bismo zbog toga još trebali biti i srećni. Jer, u svijetu se nude i jeftinije sirovine i slabije plaćene radničke ruke. Već su to gorko iskusili travnički „Borac“ i drugi naši tekstilci. S loših zarada, pali su ni na šta.

Sad im je kasno da se kaju: poslovi su pobjegli u Pakistan, Vijetnam, Bangladeš...

(Dnevni avaz)