Male i velike ribe

Iako je dosadašnji ulov u borbi sa korupcijom sitan, utisak je da njeno zlatno doba ipak prolazi

Korupcija je jedna od pojava na koje se svakodnevno troši more riječi. Za takvu poviku, iza koje ne ostaju veći rezultati, kod nas se obično kaže: Tresla se gora – rodio se miš!

Na miša, svakako, nalikuje i slučaj sa graničnog prijelaza kod Ljubuškog. Zbog pokušaja podmićivanja tamošnjeg policajca, podignuta je optužnica protiv vozača talijanskog autobusa, koji je našem graničaru pokušao tutnuti u ruke 40 eura.

Svaka čast bezimenom policajcu. Bilo bi nam drago kad bi takvo njegovo ponašanje bilo pravilo kojeg se pridržavaju sve njegove kolege. No, malo se prisjetite svojih iskustava, pa sami donesite zaključak. Je li slučaj iz Ljubuškog pravilo ili izuzetak?

U prilog drugoj varijanti, nažalost, ide jučerašnja naredba Federalne uprave policije. Njom je naloženo formiranje specijalnog tima za borbu protiv korupcije u organima vlasti. Poseban naglasak stavlja se upravo na kažnjavanje korupcije u policijskim organima!

I bez toga znamo da mito cvjeta svuda, pa i među čuvarima reda i zakona. Znamo, također, da javna povika ne mora označiti i sasijecanje ove pojave. Na tu temu brda su se već mnogo puta tresla....

Utisak je, ipak, da zlatno doba korupcije neumitno prolazi. Organi i ministarstva, zaduženi za policijske i sigurnosne poslove, posljednjih mjeseci vidno se trude da ovu pojavu obuzdaju. Donose se strogi propisi, pokreću se istrage.

I slučaj težak svega 40 eura vrijedi aplauza. Pravi pljesak, međutim, nadležni za suzbijanje korupcije pobraće tek kad u njihovu mrežu, osim sitne, zapadne i krupna riba. Njene „kafe“ mjere se stotinama hiljada eura, a štete za državu, bukvalno, milijardama!

(Dnevni avaz)

Vlast mijenja frizuru

Oni koji dogovoraju novu koaliciju prebaciće na SDP i SDS dio krivice za dosadašnje poraze, ali im za dobre rezultate u jako kratkom periodu treba pomoć madžioničara poput Dejvida Koperfilda

Od rata do danas vlast u BiH nije pobijedila ni u jednoj od svojih političkih utakmica. Država je na stalnoj silaznoj putanji.

U nizu poraza, ipak, najteži je ovaj koji upravo gledamo. Od izbora održanih 2010. godine do danas vlast je zabilježila najviše poraza. Prema Evropi ne napredujemo, iznutra se truli i ekonomski i socijalno i politički. Vlast nije uspjela da odovori ni tako lakim zadaćama kakva je provedba presude Sejdić – Finci i knjiženje vojne imovine. Čak se opravdano pitamo postoji li uopšte vlast u BiH, posebno u njenom federalnom dijelu.

Politika je svjesna svojih minusa. Svjesna je, također, da ih za godinu dana, do narednih izbora, ne može pretvoriti u pluseve. A potrebno je već sada pridobijati naklonost birača.

Jedini način na koji se to može uraditi je prebacivanje krivice sa sebe na svoje političke konkurente. Upravo to razlog je zbog kojeg se ovih dana raskidaju dosadašnje koalicije. Drma se i u entitetima i na državnom nivou.

Prvo je Radončićev SBB iskočio iz voza u kojem se vozikao sa SDP-om. Uveliko se ugovara savez SDA i dva HDZ-a. Oni bi, sa SBB-om, trebali da sačine novu Vladu Federacije BiH. Samim tim, i iz vladajuće koalicije na državnom nivou trebali bi da ispadnu kadrovi Zlatka Lagumdžije. Njegova stranka bi trebala da ponese svu krivicu za očigledno nazadovanje Federacije u posljednje tri godine.

Raskidanje svo saveza sa SDS-om ozvaničila i Dodikova SNSD. Oni su potvrdili zahtjev za izbacivanje Šarovića iz sastava Vijeća ministara BiH. Time bi trebao da bude pokrenut lanac uklanjanja kadrova SDS-a u svim državnim organima i institucijama.

Predstavnici SDS-a u državnoj vlasti, objektivno, nisu igrali značajnu ulogu. Zato je i krivica za loše rezultate najmanje na njima. Zato su Dodikovi razlozi za raskid veze očigledno lokalne, entitetske prirode. SNSD-u i njihovom šefu ljulja se pozicija u Republici Srpskoj, gdje SDS neprestano jača. Tog trenda Dodika je strah i zato nastoji da na bilo koji način u očima javnosti unizi rejting Srpske demokratske stranke.

Iz svega rečenog proističe da je predizborna kampanja za naredne izbore već otpočela. Oni koji vode proces raskidanja dosadašnjih koalicija misle da time stiču važnu prednost. Prvo, minuse iz dosadašnjeg vladanja prebacuju na SDP i SDS. Drugo, osvajaju platformu s koje mogu lakše da utiču na ishod izbora koji se trebaju dogoditi naredne godine.

Ovdje je odavno jasno da vladajuće stranke uspješno koriste vlast da bi manipulirale izborima. A tu je i novac koji se, ako si na vlasti, može iz državnih preduzeća usmjeriti u sopstvene izborne kampanje.

Pomenuta računica nije loša. Međutim, pitanje je da li je nepogrješiva. Ipak je do narednih izbora ostalo puno vremena. SDP i SDS, izlaskom svojih kadrova iz vlasti, koncentrirali bi snagu na izbornu kampanju. Imali bi, u slučaju SDP-a, i dovoljno vremena da se njihov loši učinak iz perioda u kojem su vladali bar malo zaboravi ili razblaži.

SDS i SDP pri tome mogu računati na još nešto jako važno: ovdašnji glasači prilično su povodljivi. Skloni su da brzo zaboravljaju nečije loše poteze i da se hvataju za slatke riječi i obećanja. A nema sumnje da bi im toga u izobilju dali Bosić i Lagumdžija. Čak se stiče utisak da te dvije stranke s radošću očekuju izbacivanje iz sadašnjih koalicija, računajući da im je trenutak izlaska građana pred glasačke kutije bolje dočekati u opozicionim redovima, a ne u vlasti.

U svakom slučaju, oni koji u posljednjoj predzbornoj godini uzmu vlast u svoje ruke moraju računati s tim da se u tom periodu nešto mora i uraditi u korist građana. A živi se jako loše, ljudi su nervozni, ogorčeni su na vlast, ne vjeruju u dobre namjere političara...

Kako je izjavio za medije, Dragan Čović se toga ne plaši. On misli da će ljudi znati da cijene one koji u ovako teškom trenutku uzmu vlast u svoje ruke. Slično vjerovatno misle i Radončić, Dodik i Tihić. No, pitanje je koliko oni tu svoju računicu zasnivaju samo na psihološkim elementima. Bitnije je da imaju plan kojim će, udruženim snagama, u kratkom roku doći do nekog rezultata.

Kad bi to htjeli, u nekim oblastima ne bi im to bilo nimalo teško. Provedbom presude Sejdić – Finci oni bi sigurno pobrali i domaće i strane aplauze. Isto bi bilo i sa rješavanjem problema oko vojne imovine. I to se može riješiti uz kafu, za petnaestak minuta.

Međutim, teško je računati da bi to na građane ostavilo odlučujući utisak. Svi bi pozdravili približavanje euro-atlantskim integracijama, ali bi sa puno više oduševljenja dočekali ono što vodi popunjavanju njihovih novčanika, većem zapošljavanju, uspješnijoj socijalnoj politici i intenzivnijoj ekonomiji.

Za tu vrstu preokreta u današnjoj BiH potrebno je imati čarobni štapić. Kad bi ga imali – Dodik, Tihić, Čović, Raguž i Radončić mogli bi računati da svoju vlast produže i nakon 2014. godine.

Ko zna, možda su već sklopili neki ugovor sa čuvenim madžioničarem Dejvidom Koperfildom?

(Bosnia daily)

Pogrešna dijagnoza

Pravi razlog zle volje prema islamu ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna

Strah i mržnja nisu isto. Prvo je često maska za ono drugo, izgovor kojim se vlastito zlo nastoji opravdati navodnim tuđim nestašlukom.

Ovu vrstu kvara u ljudskim glavama uvjerljivo oslikava odnos koji prema islamu gaji značajan dio današnjega svijeta.

Strah od islama zove se islamofobija. Njom se objašnjavaju razni poganluci koji ovu religiju i njene pripadnike vrijeđaju, kite raznim pogrdnim imenima, sve do njenoga proglašavanja za najveću opasnost današnjice.

U islamofobe svrstavaju i protestantskog svećenika Terija Džonsa (Terry Jones), koji malo-malo pa kresne šibicom po Kur'anu. U dva navrata je ovaj Amerikanac spriječen u naumu da spali muslimansku svetu knjigu, da bi treći put, ove sedmice, konačno zbog toga dospio iza rešetaka.

Vijest kaže da je policija na Floridi zaustavila Džonsovo vozilo puno neobične „robe“. Pastor je u prikolici prevozio 2.998 primjeraka Kur'ana. Bili su obilno natopljeni kerozinom i pripremljeni da se, kako je naumio, pretvore u jednu veliku buktinju.

Džons je time htio, kako kaže, da oda pomen žrtvama „islamističkog džihada koje su ubijene 11. septembra 2001. godine". U tome je osujećen zbog nezakonitog prevoženja goriva i nepropisno osvijetljene prikolice. Inače, po američkim zakonima, knjige se slobodno mogu paliti, uključujući i Bibliju i Kur'an!

Sumanuti svećenik, naravno, prvopomenuti sveti spis voli i ne pada mu na pamet da ga pali. No, drugu knjigu Džons mrzi i rado bi je pretvorio u buktinju: što više primjeraka, to veća vatra.

Ovog američkog svećenika već tri godine nazivaju jednim od vodećih islamofoba svijeta. Koje li zablude i pogrešne dijagnoze! Čovjeka koji nešto mrzi, u ovom slučaju jednu religiju, proglašava se za nekoga koji od nečega strahuje, to jest od te iste religije!!!

Džons je planetarno poznat, ali od njegove bolesti pati još more bezimenih ljudi. Zna se, vidi i osjeća njihova izopačenost, vjerska netrpeljivost i opsjednutost mržnjom. Svi oni kriju se iza navodne smrtne opasnosti koja kršćanskom svijetu prijeti od tobožnje islamske agresije.

Pravi razlog njihove zatucanosti i zle volje, međutim, ne leži u strahu nego u mržnji, u takvom doživljaju vlastite religije kojoj je svaka druga mrska i opasna. Stoga bi je rado zbrisali sa lica zemlje, počev od lomače na koju bi nakamarali njene svete knjige.

Mržnja prema islamu i njegovim pristašama izrazito narasta u posljednje dvije decenije. U odnosu na neke ranije periode, kada se nije mnogo pazilo na naziv te pojave, pa se hajka na islam otvoreno nazivala krstaškim ratovima ili pohodima, sad se na nju namotava celofan tzv. fobije. Kobajagi je strah ono što potiče netrpeljivost nekih kršćana prema ovoj religiji. A nije. Radi se o čistoj mržnji, nimalo nepoznatoj iz dosadašnje historije svijeta.

Ova ružna pojava - nekad u manjem, a nekad u većem obimu – prisutna je od samoga zametka, od trenutka kad je, nakon Starog i Novog zavjeta, čovječanstvu objavljeno treće Božije slovo – Kur'an. Onima koji su do tada držali monopol na ovoj vrsti svjetskoga tržišta, židovima i kršćanima, dabome da se nije dopala „konkurentska“ objava, kao što ni Real i Milan ne vole kad se Barcelona i Inter pojačaju novim igračkim zvijezdama.

Dotad preovlađujuće religije bile su duboko povrijeđene pojavom novog Božijeg poslanika i novih uputa čovječanstvu, sabranih u Kur'anu. Osobito im je, paradoksa li, smetalo to što nova vjera blagonaklono gleda na svoje prethodnice. Ona priznaje i poštuje i Abrahama i Adama i Nou i Mojsija i Isusa Krista. Kur'an i Muhammed a.s. podučavaju muslimane da uvažavaju i Toru i Bibliju, i križ i Davidovu zvijezdu.

Ako je neko mislio da će posljednja Božija objava poboljšati dunjalučku atmosferu, da će novo oglašavanje Gospodara svih svijetova označiti religijski progres, grdno se prevario. I u tu se grešku uvjerava evo već više od četrnaest stoljeća. Toliko, naime, traje iscrpljujuća utakmica za primat ovog ili onog vjerskog koncepta.

Ta je borba, nažalost, počesto prljava. Umjesto u vlastitim vrijednostima, argumenti u svoju korist traže se u kaljanju onoga drugoga: njegovih svetih knjiga i likova, sve do kompletnog religijskog koncepta. Na svoju vjeru gleda se kao na anđeosku, na druge kao na đavolje!

Mnogo crvene, a još više duhovne krvi proliveno je u stoljećima iza nas između judaizma i kršćanstva, zatim između samih kršćana – koji su se podijelili na katolike, ortodokse, protestante, baptiste i dalje – a onda i u odmjeravanju pobožnih ljudi staroga kova sa sljedbenicima novog vjerozakona i posljednjeg Božijeg poslanika. Naivno je, pri tome, misliti da se ovom svojevrsnom ratu bliži kraj. Još će se Gospodar iz svojih visina nagledati kako se njegovi dunjalučki podanici glože oko toga ko mu i kako bolje služi!

Izgleda da smo upravo ovih godina svjedoci rasplamsavanje te borbe. Bog najbolje zna kako će se ona okončati. Ljudi, sa svoje strane, znaju da će radi toga život na Zemlji biti sve gori i gori. Pogotovo kad gledaju kako se mržnja pokušava maskirati odorom fobije, odnosno straha od onoga drugoga.

(Dnevni avaz)

Kako postati "sam svoj gazda"

Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom

Slabašnije države od koje, zauzvrat, njeni građani tako mnogo očekuju, teško je naći mimo naše. Svi znamo da ona malo zarađuje, a previše troši, plus je vlast jeftino krčmi i potkrada. Svejedno, većina netremice zuri u vrhove. Spas se čeka odozgo.

A da se može i drukčije, potvrđuje podatak da je u prošloj godini 185 hiljada osoba u BiH samo sebe – zaposlilo. Ipak tu cifru ne treba primiti s usklikom: to su, jednostavno, oni koji su iskoristili svoju šansu na javnim konkursima. A zlata vrijedan podatak bio bi, ustvari, onaj koji bi kazao koliko ljudi je svojom zaslugom uhljebilo svoje besposlene ruke. Vjerovatno da tu ne bismo baratali brojkama većim od trocifrenih.

Pravi samozaposleni radnik je onaj koji osvojio svoj posao. Postiže se to vlastitim ulaganjem, partnerskim udruživanjem novca i radne sposobnosti te korištenjem sredstava iz ne baš siromašne ponude (uglavnom stranih) organizacija za poticanje malih biznisa.

Jeste li, recimo, čuli da je negdje deset mladih ljudi (koji dangubu razbijaju vozikanjem ohrndanih „golfova“) uložilo po 1.000 KM, pa sa tih deset hiljada otvorilo neki proizvodni pogončić ili makar burekdžinicu, da je negdje zakupilo zemlju za uzgoj malina ili jagoda? I tako se može postati svoj gazda!

Ali ne, kod nas su to slučajevi za prstima izbrojati. Mi uglavnom čekamo da nam radna knjižica, zaslugom vlasti i države, odozgo sleti u ruke.

Ova raspikuća od države kriva nam je za svašta, među ostalim i za manjak radnih mjesta. Ali, budimo pošteni pa priznajmo da i sami ponešto možemo da učinimo ako malo više mućnemo glavom i iz ležećeg se prebacimo u uspravni položaj.

Oni koji su spremni da tako uzmu stvar u svoje ruke danas su, nažalost, suviše rijetki.

(Dnevni avaz)

Može li se skrenuti tok ljudske sudbine?

Od broja 13 do „spasonosnih“ hamajlija, čovjek vjeruje u razne znakove koji mu, navodno, pomažu da na svom životnom putu izbjegne nesreću ili da požanje sreću

Da zna gdje ga čeka zla kob, nikad čovjek ne bi stupio na to mjesto. Ali ga sudbina počesto tjera baš tamo.

Otkako je vijeka, od tada je i uvjerenja da su naši životni koraci unaprijed izbrojani. No, iste starosti je i ljudska težnja da se nekako izmakne prstu sudbine, da se ona zavara, skrene, izbjegne ili promijeni. Ljudi vjeruju u svašta što bi moglo da ih sakloni od zla.

Većina naših suvremenika je sujevjerna. Masovno se vjeruje u loše predznake tipa crne mačke i broja 13. Traže se znakovi sudbine u talogu kafe na dnu fildžana, okreće se donji veš naopako, sipa se za djecom voda kad kreću na studentski ispit. Upozorava ih se da u kući ne zvižde, jer to priziva šejtana...

Sujevjerna čeljad okićena je raznim talismanima ili hamajlijama, obješenim o vratu ili ušivenim u odjeću. Mnoge djevojke, poput Severine, nose upleten crveni konac oko zglavka.

Imate li problema sa nekim danima u nedjelji? Vodite li, recimo, računa da utorkom ne počinjete nikakav važan posao, jer je Gospodar tog dana stvorio sve što u svijetu ne valja? Možda izbjegavate i petak, jer je baš tog dana Allah dž.š. prognao grešnoga Adema iz raja? Znate li, već od trenutka buđenja, da se jednog jutra znaju sastaviti i baksuzni dan (petak) i nesrećni datum (13), pa tog dana valja hodati kao po jajima.

Cifra 13 zloslutno zvoni od davnina. Navodno je, na njihovim sijelima, uvijek prisutno dvanaest vještica, plus - đavo (šejtan, sotona). Čak se smatra da je i Biblija broj 13 žigosala kao nevaljali. Juda, apostol koji je izdao Isusa Krista, bio je trinaesti gost na mitološkoj „Posljednjoj večeri“!

U raznim podnebljima ljudi su praznovjerni na različite načine. Počesto je nešto negdje sretno, a to isto na drugom mjestu – baksuzno! Naše vjeri odane muslimanske familije izbjeavaju svadbe između dva bajrama, dok je u nekim drugim islamskim zemljama upravo to razdoblje biriladž za srećan početak bračne veze. Jedan pouzdani hadis, uostalom, prenosi riječi hazreti Aiše:

“Oženio me Allahov Poslanik a.s. u mjesecu šewwalu (između dva bajrama), pa ko je bio sretniji od mene?“'

Na Zapadu ljudi paze da brak ne sklapaju u prestupnoj godini, u Rusiji ne vole da peru kosu srijedom. Kod nas će majka redovito kazati djetetu da ne ostavlja u tanjiru posljednji zalogaj hrane. Ako se djeca slučajno kucnu glavom, kaže im se da to odmah učine još jednom („da im ne bi umrla majka“).

Knjiga praznovjerica, da je neko napravi, bila bi možda i najdeblja na svijetu. I džaba je ljude uvjeravati da se opterećuju nečim što nema nikakvoga uporišta ni u nauci, ni u vjeri, ni u logici... To što ljudi sebi utuve u glavu, jako nerado iz nje izbacuju.

Oni koji ne boluju od sujevjerja, obično tjeraju šegu s onima koji pate od praznovjerica. Premda i njima ponekad zastane dah kad vide kako se neke okolnosti znaju tako znakovito složiti da i oni pomisle kako u tome „nešto“ ipak ima.

Upravo zato što sujevjerje zadire u područje sudbine, odnosno nastojanja da se ona izbjegne ili preokrene, da čovjek malo utječe svoj usud, a ne da mirno čeka da sve prođe onako kako mu je od Boga u startu određeno, svaka raširenija religija osuđuje sujevjerje svojih pripadnika.  Ono se tretira kao dokaz nelojalnosti Stvoritelju i njegovoj isključivoj nadležnosti da čovjekom upravlja od kolijevke, pa do groba. Tražite li oko sebe znakove koji će vas skrenuti sa te unaprijed utabane staze, onda razmišljate o tome kako da nadmudrite Gospodara. A to je, po vjerskim  načelima - bogohuljenje.

U islamu je to širk, grijeh koji čovjeka udaljava od vjere. Jedan od hadisa prenosi da je Muhammed a.s kazao: „Koga sujevjerje odvrati od puta, počinio je širk.“ Još je u tome određenije časno kur'ansko slovo, koje kaže:

„Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti. A ako ti zaželi dobro - pa niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.'' (sura Junus, 107. ajet iz Korkutovog prijevoda Kur'ana).

Nošenje pomenutog (Severininog) crvenog konca povezuje se sa judaizmom. Taj končić tobože ima moć da donosi sreću i da pruža božansku zaštitu. Čak se kroz jevrejske svete spise Toru i Kabalu navodno može doći do zaključka da to i sami Bog preporučuje. Većina rabina to, međutim, smatra lošim, a u pomenutim knjigama ne mogu se naći pouzdani signali za tobožnju Božiju preporuku ove vrste. Štaviše, i jevjerski i kršćanski i islamski sveti spisi izričito su strogi prema ovoj vrsti ljudske nediscipline.

Može se čovjek čupati i rukama i nogama, ali iz onoga što mu je jedini Bog usudio, kako religije uče, on uteći ne može. Stoga se naročito vjerniku zamjera što zapada u zamke kojim dovodi u sumnju odanost Gospodaru.

Svemu uprkos, praznovjerju nema kraja. S njim je čovječanstvo načinilo svoje prve korake, u njemu će vjerovatno i skončati. Između će ostati golema zbirka lutanja i skretanja, s jedne, i pokušaja da se čovjek, s druge strane, održi na putu na kojem putokaze postavlja samo jedini i svemogući Bog, a ne bilo kakve bajalice, hamajlije, talismani, konci i končići...

(Dnevni avaz)

Laka para s one strane okeana

Kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi MMF ili neko drugi!

Sutra, u srijedu, treba bi da nas posjete kontrolori iz Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), koji će u Sarajevu i Banjaluci boraviti do 19. septembra. Za te dvije sedmice obaviće takozvani četvrti pregled po stand-by aranžmanu sa našom zemljom. Ako nakon pregleda klimnu glavom, na raspolaganje će nam biti stavljeno novih 48,1 miliona eura.

Ovu injekciju vlast očekuje sa nestrpljenjem, jer bez stranog kreditnog novca nikako ne može da začepi svoje budžetske rupe. To će joj gotovo sigurno poći za rukom, sudeći po izjavi koju je, pred dolazak delegacije iz Vašingtona, dao predstavnik MMF-a u BiH Ruben Atoyan. On je ocijenio da vlasti u BiH nastavljaju da ostvaruju dobre rezultate u okviru ovog finansijskog aranžmana. Time je praktično predodredio zaključak njegovih kolega koje stižu u kontrolnu misiju.

Po prvi put se, otkako BiH sarađuje sa MMF-om, malo zatalasala i javnost. Sarajevski glumac i politički aktivista Feđa Štukan, poznat po koordiniranju protesta zbog zakona o JMBG, uputio je javni poziv na opštu mobilizaciju građana BiH. Kako je naveo na svom Facebook profilu, gosti iz Vašingtona „javnosti će predstaviti lažnu procjenu pozitivnih ekonomskih pomaka koje su navodno napravile vlasti BiH, da bi nam odobrili novi kredit od kojeg će svaki euro završiti u džepu političara“.

Pustićemo ih da dođu i onda ćemo sve blokirati: aerodrome, raskrsnice, ceste... sve - poručuje Štukan.

Sutra ćemo vidjeti koliko će odjeka imati njegov apel. Sudeći po dosadašnjem bundžijskom raspoloženju građana, Štukan će ostati razočaran. Delegacija MMF-a lako će se spustiti na aerodrom, smjestiti u hotel i otići na mjesto sastanka sa predstavnicima domaće vlasti. Na kraju će potpisima ovjeriti plasman onih 48,1 miliona eura.

Novac koji MMF plasira u BiH prava je sitnica u odnosu na ukupnu cifru (360 milijardi dolara) kojom on barata u svojim operacijama, kojim su trenutno obuhvaćene 144 države. No, i djeca znaju da to nije humanitarna oranizacija. Njena kamata je niža nego bankarska, ali oni, zauzvrat, vole da se miješaju i u politiku i ekonomiju zemlje s kojom na ovaj način sarađuju. Na taj način oni tu zemlju stavljaju u stanje ovisnosti.

MMF i od nas sigurno izvlači neki ćar. No, još je bliže istini da u tome BiH više profitira. Jer, siromah ne pita za uslove kad od nekoga traži novac. Tada se pristaje na sve. A novac uvijek ima svoju cijenu. Zna je i onaj koji prodaje i onaj koji kupuje. Utoliko su ovakvi aranžmani politički i ekonomski korisni za obje strane, pogotovo ako korisnik zna kako da efikasno utroši posuđeni iznos.

Oni koji vode BiH o namjeni očekivanog novca neće nimalo razmišljati. Oni su fa u svojim glavama već potrošili. Dobro su im poznate budžetske stavke koje će biti popunjene s one strane okeana.

Dobar dio od pomenutih 48,1 miliona dolara završit će u njihovoj luksuznoj potrošnji. Budžeti su ovdje skrojeni tako da potrebe vlasti prve budu podmirene. No, većina novca ipak će otići u opravdane svrhe, od servisiranja ranijih kredita do ulaganja u ukupnu finansijsku stabilnost zemlje.

BiH je ekonomski davljenik koji prosi i moli svuda po svijetu. Stari dugovi vraćaju se novim kreditima. Na vidiku nije nikakav projekat koji bi obećavao da ćemo početi više da proizvodimo i prodajemo, da će se ekonomija bar malo oporaviti.

Naša bijeda naša je stvar. Međutim, za BiH bi bilo dobro da oni koji nas kreditiraju budu prema nama još strožiji. Poznati su slučajevi kada je MMF od vlada kojim je pozajmljivao novac tražio da čine neke velike i bolne promjene u načinu svoga vladanja. Našoj vlasti to se sigurno ne bi dopalo.No, građani bi veselo zapljeskali onima koji bi izvršili tu vrstu pritiska na domaće centre političke moći.

Svoje nove novčane plasmane u našu zemlju MMF bi, naprimjer, mogao usloviti brzim i konačnim dovršavanjem procesa privatizacije. Neke velike kompanije, poput BH Telecoma, Energoinvesta,  Elektroprivrede... predugo žive pod komandom vlasti, kao državni imetak. Nažalost, tokom 18 poratnih godina BH država tim je kompanijama bila loš gospodar. To su krave-muzare naših političkih vladara. Njihove profite oni uglavnom troše za stranačke potrebe, za prekomjerno zapošljavanje (rodbine i partijskih prijatelja), umjesto da ih usmjeravaju u razvoj ili da tim profitima financiraju nestabilne tačke u svojim budžetima, a ne da za to pozajmljuje tuđe dolare.

Uostalom, proces privatizacije u BiH je davno trebao biti okončan. U njenom programiranju strani faktori imali su dosta utjecaja. Zato i začuđuje zašto tako mirno gledaju kako naša vlast ovu svoju obavezu neprestano odlaže.

Drugo važno područje u kojem se vlast u BiH ne ponaša odgovorno i u skladu sa financijskim mogućnostima zemlje su naknade koje primaju uposlenici u državnoj administraciji – od članova Predsjedništva BiH do savjetnika u raznim vladama. Njihova primanja potrebno je znatno umanjiti, čak i prepoloviti. Ne može jedan funkcioner za jedan mjesec primiti koliko penzionirani inžinjer za cijelu godinu. A prima!

MMF bi nam pomogao kad bi na ovakav način uslovio svoje kredite. Bili bismo mu na tome zahvalni. Međutim, ako neće to da rade, ne možemo im zbog toga ništa zamjeriti. Jer, kad sam sebi ne pomažeš, kao što to ne čine građani BiH, koji mirno trpe rasipništvo, sebičnost i nesposobnost svoje vlasti, kako onda očekivati da to za tebe uradi neko drugi!

(Bosnia Daily)

Džepna politika

Kad se država jeftino krčmi, kao naša, onda je to signal da je vode šeprtlje ili lopovi

Siromašna smo zemlja koja pada u još dublji bezdan. Staro se krčmi, novo se ne stvara. Vlast ne traži izlaz iz ćorsokaka, ali pomno vreba da sa očerupane kokoši iščupa i posljednju perku.

Između dva motiva koji obično opsjedaju vladare – slavoljublje i pohlepa – nas je zadesio ovaj drugi. Eh, koliko bi sve bilo drukčije da naši političari žude za popularnošću, za poštovanjem mase, za isticanjem svojih vrlina...

Ali ne, između slave i imetka, naša vlast redovito bira pun džep. Njena marka draža joj je od državnog miliona. Nacionalno blago stoga ide u bescijenje, samo da se u svoj novčanik složi još neka šuška.

Bez papirnatih dokaza ne možemo tvrditi da je neko iz vlasti, nakon zemlje, izdao i naše nebo. No, činjenice govore same za sebe. Za sedam godina, koliko vazduhoplovnim prostorom BiH gazduju Srbija i Hrvatska, izgubili smo više od 200 miliona maraka. A kad država radi nešto što ne mora, kao ovo, onda je to signal da njome vladaju šeprtlje ili lopovi.

Ovi koji stalno opstaju u vrhu, a da zauzvrat bilježe porazne rezultate, sve su samo ne šeprtlje. Prije će biti da su ono drugo, gulikože koje svoju zaradu nalaze u našem gubitku, svoje blagostanje - u našoj bijedi.

Podmićene „vazduhoplovce“ nije teško privesti istini. Ozbiljna istraga lako bi dovela i do imena većine koja, na druge načine, koristi vlast za svoje nezakonito bogaćenje.

No, taj film neće skoro stići na naš repertoar. Svo ovdašnje bezakonje i grabež počivaju na „džepnoj politici“ i prastaroj istini da zmija zmiju ne ujeda. One se skupa štite u udobnom leglu vlasti, u kojem se tačno zna koji plijen, ispod žita, kome treba da pripadne.

(Dnevni avaz)