Ako se smrću iko spašava, Mahir, Alisa i Dubravko su se spasili, jer im u tako skrojenoj sudbini, jednostavno, života nije bilo
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Zavjesa je spuštena na pozornicu jedne od najvećih tragedija našeg vremena, one koja je odigrana u životu, ne u pozorištu. U njenom prvom činu dogodilo se samoubistvo jednog 14-godišnjeg dječaka, u drugom je bolest naprasno odnijela njegovog poočima, da bi u trećem, završnom, smrt došla i po majku glavnog “junaka” ove tragedije - Mahira Rakovca. Sve to dogodilo se u razmaku od 19 mjeseci.
Iz Alise Mahmutović život je iscurio u ponedjeljak uveče u tuzlanskoj bolnici. Ne znam da li je to najteže palo onima koji su poznavali 40-godišnju profesoricu, doktora nauka, koji su u bolesti bili blizu nje i dnevno pratili kako se vatra života u njoj gasi, kako se protiv nje više i ne bori. Vidjeli su da svaki dan može donijeti kraj.
Drugi su, ne znajući za njenu neizlječivu bolest, u šoku dočekali medijsku vijest o smrti. Zabranio bih da se takve vijesti objavljuju ujutro, kao ova: čovjek je tada najranjiviji. Možete misliti koliko su suza za Alisom pustili oni koji je nikad u životu nisu ni vidjeli ni upoznali. Ali su o njoj znali sve: o njenoj porodičnoj tragediji, ali i o njenom psihičkom stanju.
O prvom su izvještavali mediji, ono drugo je nepogrješivo osjećao svako ko nije operisan od emocija. Čitava nije mogla ostati bilo koja majka koja je rano i tragično izgubila dijete; šta je moglo da ostane kad je tome još pridodata smrt muža? On, Dubravko Lovrenović, profesor i jedan od vodećih istoričara u BiH, usmrćen je brzom i kobnom bolešću samo pola godine prije Alise.
Nema više dječaka Mahira, nema ni Alise, nema ni Dubravka. Umjesto pune istine i pravičnog raspleta zagonetnih događaja koji su kulminirali Mahirovim samoubistvom 14. decembra 2015. godine, život je priredio surovi epilog. Nestala su sva tri ključna svjedoka istine o tom događaju. Bol koju im je priredio ovozemaljski život, preseljen je dolje, u bosansku ilovaču.
Bol svih nas koje je pogodila Mahirova naprasna smrt, a potom i podrška teškoj borbi koju su za istinu poveli Alisa i Dubravko, dodatno je uvećana. Na neki način, Alisina smrt potakla je u nama svu decenijama gomilanu tugu, depresiju, gnjev i osjećaj nemoći zbog svega onoga što se zbiva u ovom neveselom životu. I u njemu, kao i u sudbini pomenute porodice, nesreća nikad ne dolazi sama - ona uzima danak više puta. Obično skončava na brojki tri.
Trojstvo se, u ovom slučaju, zaokružilo na Alisi. Ostala je posljednja da svjedoči o varljivosti života, o njegovoj nepravednosti, o tragizmu koji se polagano zameće da bi u jednom času eksplodirao. Nesrećni dječak bio je detonator od čijih gelera su bez životne snage ostali i Alisa i Dubravko.
Ako se smrću iko spašava, oni su se spasili, jer im u tako skrojenoj sudbini, jednostavno, života nije bilo.
Mahira, Alise i Dubravka više nema među nama. Ostala je fondacija “Mahir i Aleksa”, osnovana da pomaže žrtvama maloljetničkog nasilja. Ostao je i nedovršeni sudski proces, koji su roditelji pokrenuli nakon dječakove smrti. Ostao je i gorki okus vjere da se u Mahirovom slučaju mnogo toga zataškalo i nepravedno presuđivalo.
Ko će to i hoće li uopšte nastaviti danas, kad je sve još komplikovanije no što je u početku bilo. Ne radi se više o jednoj nego o tri žrtve, tri smrti. Jedna je porađala drugu, druga treću, a sve one stvorile su pregolemu tugu koja se danas razliježe znanom i neznanom Bosnom, zemljom nesreća i tragedija kojim, izgleda, nema vidljivog kraja.
