Mogu li se rascjepkane i međusobno ne baš prijateljski raspoložene bivše jugoslovenske republike opet okrenuti ka jednom “suncu”, ovaj put ekonomskom
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Njemačka je, od svih zemalja, na ekonomskom planu bila najaktivnija u bivšoj Jugoslaviji. Posebno joj je bila zanimljiva ovdašnja radna snaga. Ona je, dijelom, primamljivana u tu zemlju na tzv. privremeni rad, koji je pokrenut, da se nikad ne zaustavi, gastarbajterskim talasom šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Ovdašnja radna snaga postajala je dio njemačke ekonomije i kroz kooperaciju firmi iz bivše Jugoslavije sa njemačkim privrednim gigantima. BiH dobro pamti “zlatno vrijeme” saradnje između UNIS-a i Volkswagena, kada je Vogošća osvojila proizvodnju tih najprestižnijih evropskih automobila.
Sve bi ovdje danas izgledalo znatno drugačije da iz TAS-ove fabrike kraj Sarajeva u region idu njemački golfovi, džete, kombiji... (Još da Fabrika duhana Sarajevo proizvodi onaj čuveni Marlboro, gledali bismo puno više ružičaste boje pred očima.)
U svakom slučaju, model našeg ekonomskog snaženja nezamisliv je bez uske saradnje sa jakima, u prvom redu sa evropskim ekonomskim divovima. Oni su nam potrebni kao žednom vida. No, jesmo li mi njima jednako važni?
Sudeći po njemačkoj inicijativi “Berlin plus”, interes je, izgleda, obostran. Ta inicijativa već dvije godine “šeta” po papirima, diplomatskim i političkim stolovima, a ovih dana su neki njeni detalji konačno plasirani u javnost. Doznali smo da je Njemačka za taj projekat obezbijedila podršku i učešće institucija EU, među ostalim i bankarskih, te još nekoliko evropskih država, poput Švicarske, koje nisu formalni dio EU.
Priča izgleda posve ozbiljna i zbog pominjanja konkretne cifre od dvije milijarde eura, koja bi u vrlo krakom roku bila uložena u Srbiju, BiH, Kosovo, Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru, od izgradnje kapitalnih auto-puteva do jačanja proizvodnih kapaciteta u ovom regionu. Cilj je, kako kaže šef njemačke diplomatije Sigmar Gabriel, “da se od regije napravi atraktivno ekonomsko područje”. Time će se, po njegovom mišljenju, dodatno ojačati i učvrstiti tijesne veze sa EU, pa će i proces pristupanja balkanskih država Evropskoj uniji biti dodatno ubrzan.
Inicijativa “Berlin plus” ima, dakle, dvostruki cilj. Prvo, da nadomjesti trenutni vakuum u procesu zbližavanja EU i ovog dijela Balkana. I drugo, da rascjepkane i međusobno ne baš prijateljski raspoložene bivše jugoslovenske republike opet okrene ka jednom “suncu”. Ono ne bi bilo političko nego ekonomsko, s perspektivom međusobnog ekonomskog uvezivanja koje bi zamijenilo nekadašnje političko.
Uz dva cilja, dva su i zadatka. Prvi, za koji su zadužene Njemačka i EU, lakše bi bio ostvaren: da se iznađe potrebni novac od najmanje dvije milijarde eura te da se projekat detaljno programira.
Drugi zadatak je teži: da se većina zemalja bivše Jugoslavije, bar jednom rukom, uhvate između sebe. Političke i nacionalne svađe i sukobi ne smiju dovijeka da traju, neke spone među susjedima moraju ponovo da se uspostave. A ako nekog optimizma može da bude, to je činjenica da svakoj vlasti na ovom dijelu Balkana treba znatno više onoga od čega se živi: proizvodnje i radnih mjesta, novca i puno boljeg životnog standarda, samim tim i zadovoljnijih građana.
Sudeći po tome koliko je Njemačka zagrijana za ovaj projekat, a izgleda da je ozbiljno u njega zagrizla, možda možemo govoriti i o dosad najvećoj poratnoj ekonomskoj šansi za Bosnu i Hercegovinu. Stoga se, uz neminovnu politiku, koja je dosad uglavnom kočila, ovim trebaju živo da pozabave i privredni krugovi, biznismeni, industrijalci, ekonomska nauka, ali i javnost. Pogotovo što se o vrtoglavoj cifri od dvije milijarde eura ne govori kao o konačnoj nego kao o - početnoj!
