Federalna vlast gotovo bez razmišljanja bi potpisala NATO pristupnicu, međutim, Republika Srpska radije bi nešto drugo - približavanje ruskom vojnom i političkom bloku
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Nakon podužeg zastoja, u sjedištu NATO saveza u Biselu ponovo je “bosanski dan”. Delegacija BiH, predvođena predsjedavajućim Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem, danas održava sastanak sa zamjenicom generalnog sekretara NATO-a Rose Gottemoeller. Naša delegacija broji čak deset članova. Uz Ivanića, tu su i savjetnici Izetbegovića i Čovića te državni premijer Denis Zvizdić.
Dabome da ćemo nakon razgovora u sjedištu najmoćnije svjetske vojne sile dobiti neko šturo saopštenje iz kojeg nećemo saznati gotovo ništa, čak ni sve tačke dnevnog reda današnjeg sastanka. A biće govora, sigurno, o jako važnim pitanjima, prije svega onom ključnom - učlanjivanju Bosne i Hercegovine u ovu vojno-političku organizaciju.
Što se toga tiče, prije desetak godina sve je izgledalo drugačije. Činilo se da je samo pitanje vremena kad će BiH stupiti u NATO, da se tome ništa ne može ispriječiti na put. U međuvremenu se, međutim, mnogo toga promijenilo, čak toliko da više nije sigurno ni to da BiH uopšte želi da se učlani u alijansu.
Od građana ova odluka ne ovisi mnogo, ali je ipak indikativno da, recimo, samo 18 posto Srba - prema posljednjem istraživanju javnog mnjenja - želi da živi u zemlji koja će biti pod NATO kišobranom. Obzirom na način odlučivanja u BiH, prevagu ne može odnijeti ni to da oko 90 odsto Bošnjaka i Hrvata žele da vide svoju zemlju u tom društvu.
Jednako su, što je puno važnije, podijeljeni i političari. Federalna vlast gotovo bez razmišljanja bi potpisala pristupnicu, međutim, Republika Srpska radije bi nešto drugo - približavanje ruskom vojnom i političkom bloku.
Takvo njihovo raspoloženje i politički ciljevi direktna su posljedica spoljnopolitičkog kursa Srbije koja pokušava da sjedi na dvije stolice. Ona drži otvorenom varijantu pristupanja NATO-u, premda njeni konkretni potezi govore o znatno većoj zainteresovanosti za ruski vojni kišobran. Najbolje o tome svjedoči dramatičan porast u nabavkama ruskog oružja za potrebe srbijanske vojske, sve do najmodernijih letjelica tipa MIG, koje uskoro treba da stignu na srpski komad neba.
Zašto nam je važno šta o NATO-u misli Beograd? Zato što smo mi, u ovom domenu, njeni nemoćni taoci. Posljednje što bi moglo da se desi to je da, recimo, srpski narod bude podijeljen u dva međunarodna vojna tabora. I Srbija i RS će, gotovo sigurno, biti u jednom bloku, ovom ili onom. A odluka o tome biće donešena u Beogradu. Prije toga, svoju odluku BiH neće donijeti.
Ukoliko se Srbija opredijeli za NATO, put u isto društvo za BiH bi bio bezbolan i brz. U suprotnom, to bi se izvrgnulo u još jedan kamen nacionalnog spoticanja u našoj zemlji, jer bi RS činila dve da onemogući eventualni ulazak Bosne i Hercegovine u suprotni tabor.
Mira bi bilo i u slučaju da se Srbija veže uz Moskvu, a da istim putem krene i BiH. No, ko u to vjeruje? Šanse su minimalne da bošnjačka i hrvatska politika podupru orijentaciju BiH prema Rusiji. Bakir Izetbegović, doduše, nije više tako izričit u odbojnosti prema istočnom, pravoslavnom divu. Nedavno je dao iznenađujuću izjavu kojom je utjecaj Moskve u BiH čak ocijenio pozitivnim.
Vjerovatno je to motivisano instrukcijom koju je Izetbegović dobio od svog prijatelja i mentora, turskog predsjednika Erdogana, koji u posljednjih godinu-dvije gradi vrlo bliske odnose sa Putinom. Ako je bošnjačko strateško opredjeljenje na Tursku, onda je i na njene najbliže partnere, zarn ne? A u ovom času se čini da su Erdoganu Putin i Rusija draži od Trumpa i Amerike.
Kako bilo, NATO na našem nebu nije više jedini poželjni i mogući kišobran. Njegova snaga i poželjnost su, doduše, i dalje u prednosti nad drugima, koji u svoju sferu utjecaja žele da uvrste i nas. Stoga vjerujem da je upravo ova tema, dakle svojevrsno hlađenje BiH prema NATO savezu, glavna tačka dnevnog reda današnjeg sastanka u Briselu.
Bilo bi dobro da saznamo šta se i kako o tome govorilo. No, takvi su to poslovi da se toj vrsti političke transparentnosti ne možemo nadati. Ali ćemo zato u vremenu koje je pred nama, neposrednim putem, ipak saznati da li se, šta i kako eventualno mijenja u našoj donedavno neupitnoj upućenosti na NATO savezništvo.
