Da bi popravili sadašnju boračku crkavicu od prosječnih 80 KM mjesečno, vlast i borci iz reda za naknade prije svega trebaju da izbace lažne ratnike
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Niko se češće ne buni, ali niko u svojim protestima nema manje uspjeha od demobilisanih boraca, odnosno ratnih veterana. Takva će, gotovo sigurno, biti i sudbina protestnog okupljanja bivših boraca iz Tuzlanskog kantona, kojim su se ovog ponedjeljka, pred zgradom Federalne vlade, pridružili i nekadašnji pripadnici Armije BiH iz drugih kantona.
Borci su ogorčeni i nervozni, posebno grupa od njih tridesetak koji su put do Sarajeva prevalili pješke, marširajući i po 190 kilometara. Skup pred Federalnom vladom ipak nije masovan ni približno onoliko koliko je ljutnje prisutno među borcima - protestuje svega stotinjak ljudi.
Kad bismo sabrali sve dosadašnje slične skupove i njihove učesnike, došli bi do hiljadu puta veće cifre - do sto hiljada učesnika na nekoliko stotina protestnih skupova, što pred federalnim što pred kantonalnim organima vlasti. No, to i jeste jedan od ključnih razloga neefikasnosti u iskazivanju boračkog nezadovoljstva. Protestuje se prečesto, ali na parčiće, bez ujedinjavanja boračkog gnjeva, sa samo nekoliko skupova na kojim se na jednom mjestu našlo barem jedan posto registrovanih ratnih veterana.
O deset posto ne može se ni sanjati. Hajde skupi na jedno mjesto bar 5.700 boraca, koliko je jedan procenat registrovanih, ili 57.000, koliko iznosi deset posto od ukupno 570.000 građana FBiH čija imena su upisana u Registar boraca, kojeg je sačinilo Ministarstvo za boračka pitanja FBiH. Prema tim podacima, u Armiji RBiH i MUP-u RBiH bilo je angažovano oko 390.000 pripadnika, a u HVO-u i MUP-u HRHB oko 180.000 ljudi.
Svi ti ljudi danas u FBiH dijele godišnji kolač od 550 miliona konvertibilnih maraka. Preračunato po pojedincu, prosječna naknada, dakle, iznosi nešto manje od hiljadu maraka na godinu. To je, na kraju, iznos od oko 80 KM mjesečno. Crkavica, zar ne!?
No, ako znamo da ukupni federalni budžet za ovu godinu iznosi oko 2,7 milijardi maraka, ispada da se na ratne veterane troši jedna petina tog budžeta, oko 20 odsto. Puno, zar ne?
Sretne su zemlje koje ovu stavku u svojim budžetima nemaju, pošto nisu ni bile u posljednjim decenijama zahvaćene ratovima. Osim što oslobađaju novac za druge namjene, lišene su i ogromnih napetosti i konflikata koje sve druge države imaju sa svojim ratnim veteranima.
Taj problem nikad uspješno nisu riješile ni SAD. Njihova vlast i danas kuburi sa pravima i naknadama svojih ratnih veterena, čak i onih koji su ratovali u Koreji, prije 60 godina, ili u Vijetnamu, prije pola stoljeća. Slično našim demobilisanim borcima, gotovo svakodnevne bitke biju oni koji su, za vašingtonsku vladu, nedavno ratovali u Iraku, Afganistanu, Siriji i drugdje.
Ni najmoćnija zemlja svijeta, prebogata Amerika, ne uspijeva, dakle, da savlada problem zvani - ratni veterani. Ima tu i dramatičnih podataka koji svjedoče o njihovom lošem statusu. Više od deset posto nekadašnjih ratnika redovito je na listama nezaposlenih, na primjer. Broj beskućnika u ovoj kategoriji takođe je alarmantan. Prije šest godina, recimo, gotovo 150.000 bivših američkih vojnika u toj godini je barem jednom potražilo utočište u domu za beskućnike. Jednog dana u januaru 2011. registrovano je čak 67.495 veterana u Sjedinjenim Američkim Državama koji nisu imali svoj dom!
U svakom razmatranju ove problematike treba, dakle, imati u vidu da se radi o izuzetno složenom problemu, pogotovo na njegovoj finansijskoj strani. Kad bivše borce ne može na odgovarajući način da zbrine Amerika, šta mi da očekujemo? Otkud Bosni i Hercegovini novac da ogromnoj armiji od 570.000 ljudi naknadi ratni doprinos i zasluge? Jedva se sakupi da se podijeli ona crkavica od prosječnih 80 KM mjesečno, o primjerenijem iznosu ne može se ni sanjati.
A pošto ne može, borci će vječito biti zakinuti i vječito nezadovoljni, ma koliko se žalili i bunili. Jedno od rijetkih rješenja je da se postojeći novac dijeli pravednije i efikasnije. Kako? Samo tako da se ona armija od 570.000 ljudi skrati, da se smanji broj osoba koje danas treba da primaju neku ratnoveteransku prinadležnost.
Tako dolazimo do ključne priče, one o reviziji postojećeg Registra. Da li je u Armiji i MUP-u RBiH baš bilo 390.000 boraca, a u istim strukturama tzv. Herceg Bosne 180.000 ljudi? Te cifre neprestano se osporavaju, čak i do 30-40 posto njihove vjerodostojnosti.
A taj proces revizije traje li traje, toliko da malo ko vjeruje da će ikad biti i obavljen. Federalna vlada je, doduše, nedavo saopštila da je već izučeno oko 125.000 osporenih dosijea te da će se pod lupom naći još 19.000 predmeta svih štićenih kategorija. Vlada obećava da će najkasnije u narednoj godini dovršiti pomenuti posao.
Svaki četvrti korisnik boračkih naknada je, prema tim podacima, sporan. Šta će ispasti na kraju, ko zna!? Mala je vjerovatnoća da će vladini organi pošteno odraditi posao, kao i to da pravi ratni veterani oštricu svog nezadovoljstva barem dijelom okrenu ka onima koji se u nihovim redovima švercuju i tako krckaju novac koji im ne pripada.
Za uspjeh revizije potrebno je oboje: i pošten rad vladinih komisija i doprinos bivših boraca. Oni dobro znaju ko u ratu nije bio s njima, a danas je u redu za kazan sa kojeg se dijele ratne beneficije. Time sve neće biti riješeno, ali zamislite koliko bi bilo lakše kad bi sa sadašnjih spiskova otpala barem petina, kad bi sa spiskova bili skinuti “podrumaši” koji su se raznim mahinacijama, nakon rata, obukli u uniforme koje nikad nisu nosili.
