EU nije uspjela na zapadnom Balkanu. Male su šanse da neki bolji red bude zaveden većim uplivom Turske i Rusije. Preostaje angažman SAD-a ili nastavak svađa i sukoba
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Po broju velikih međunarodnih konferencija i takozvanih samita nema nam premca u svijetu. U posljednje dvije decenije Balkan je bio najčešća tema takvih okupljanja, češća čak i od dežurne svjetske krize, one bliskoistočne, između Izraela i Palestine.
Praktični učinak je, međutim, izrazito nesrazmjeran broju sastanaka. U već pozamašnu zbirku jalovih pokušaja da se ovdje pokrene neki pozitivni proces, sad se uvrstio i Samit premijera država zapadnog Balkana, koji je u četvrtak održan u Sarajevu. On ni po čemu nije naslutio, a kamoli najavio neki novi smjer, pogotovo ne optimizam u pogledu daljeg razvoja događaja u regiji. Štaviše, zajednička izjava šest premijera jedan je od najbljeđih “papira” kojim su dosad okončavani slični skupovi.
Na svoj način su to izrazili i neki od aktera sarajevskog skupa (Vučić i Isa Mustafa), koji su u neslužbenom dijelu iskazali razočaranje u pokrovitelja ovog procesa - Evropsku uniju.
Predsjednik kosovske vlade kaže: “Mislim da zaostajemo. Ne idemo punim tempom. Treba nam veća podrška od EU”.
Šef srbijanske vlade još je odrešitiji: “Voleo bih da je evropska perspektiva nešto jasnija". On upozorava da se olako, kao u Sarajevu, “prave” autoputevi, a od onog (Niš-Priština-Drač) koji je programiran još prije tri godine na samitu u Berlinu nije se dogodio nijedan kilometar.
Posebno je znakovita njegova ocjena da su skupovi tipa sarajevskog samo neka vrsta smokvinog lista, kojim se prikriva ružna politička praksa. Lijepo je što predsjednici vlada sa samita izlaze sa još jednom deklaracijom, ali će, čim se sastanak završi, opet biti svađa i sukoba - rekao je Vučić u glavnom gradu BiH.
Sarajevski samit dio je pregovaračkog procesa koji među zemljama zapadnog Balkana vodi Evropska unija, u okviru kojeg su već fiksirana i dva nova okupljanja - u julu u Trstu, a naredne godine u Engleskoj. Već sad, nakon sarajevskog ćorka, može se, međutim, kazati da se iz ovog procesa teško može izroditi neka pozitivna, uzlazna linija. Evropska unija, jednostavno, nema ni uvjerljivost ni snagu, a vjerovatno ni dovoljno veliku želju za liderstvom u našem regionu. Njen prestiž u ovim krajevima na stalnoj je silaznoj putanji.
Glavni razlog evropske impotencije je u njoj samoj. Dovedena u situaciju da i njena budućnost nije nimalo ružičasta, da su se i nad EU nadvili crni oblaci mogućeg raspada, ona objektivno i ne može biti motorna snaga niti sponzor poboljšavanja odnosa u drugim dijelovima Evrope. U suštini, od ovih krajeva EU je digla ruke, samo neće otvoreno to da kaže, pokušavajući da golim riječima, kao nedavno Federica Mogherini, simulira posvećenost Unije problemima zapadnog Balkana.
Ako EU ništa ne može, kao što objektivno ne može, ko će nakon nje pokušati da nad Balkan, vječito ovisan o volji velikih sila, položi svoju ruku? Kandidata uvijek ima, Rusija i Turska, na primjer. Oni se već ubrzano utrpavaju u našu vreću, kako pojedinačno tako i u međusobnom dogovoru kakvih će biti sve više nakon ubrzanog zbližavanja ove dvije zemlje i sve izraženije bliskosti dva lidera, Putina i Erdogana.
Ova perspektiva zaslužuje posebnu analizu, premda za nju treba da sačekamo još neke konkretne poteze Turske i Rusije. Zasad možemo reći jedino to da se Evropa grozi mogućnosti da joj pomenuti tandem preotme vodeću riječ u našim krajevima. Svaki mogući angažman Moskve i Ankare iz Brisela se unaprijed ocjenjuje kao opasnost za stanje na Balkanu. Straha ima i ovdje: pod njihovom dirigentskom palicom moglo bi biti i više nereda nego u dvije posljednje decenije, obilježene dominacijom Evropske unije.
EU nije uspjela na zapadnom Balkanu. Male su šanse i da neki bolji red bude zaveden većim uplivom Turske i Rusije. Preostaju dvije mogućnosti: jači angažman Sjedinjenih Američkih Država ili iskorak koji bi, direktnim međusobnim kontaktima, ostvarile same države zapadnog Balkana.
Ovo drugo odmah možemo baciti u vodu. Nema još ni minimalnih naznaka uspostavljanja, iznutra, nekog saveza nestabilnih balkanskih država. Drugo, i kad bi one krenule u tom smjeru, sumnjam da bi velika svjetska politika dopustila da se, bez njenog aminovanja, ovdje dogodi išta ozbiljno i pozitivno. Svi smo mi ovdje njeni taoci.
Šta, onda, preostaje? Amerika!? Ona jedina u današnjem svijetu ima kapacitet istinske velesile. Druga mogućnost je nastavak košmarnog vrludanja, sukoba i svađa bez kraja.
Ovog časa naša budućnost više naginje ovom drugom.
