Da li su zbog angažmana u raznim komisijama i izostanka sa svog redovnog radnog mjesta, ikad umanjivane mjesečne plaće, na primjer, Lokmiću i Izetbegovićevoj
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Pročitao sam članak Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) o ministrima i direktorima javnih ustanova koji su se godinama okorištavali novcem iz Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO) Kantona Sarajevo. Prisjećam se, tim povodom, prošle godine preminulog akademika Božidara Matića, koji se, prije 16 godina, prvi javno požalio na niske plate nosilaca visokih funkcija u organima vlasti.
Početkom 2001. godine, SDP je Matiću ponudio mandat predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ovaj je to glatko odbio, obrazlažući to lošom platom koju ima nosilac druge po važnosti funkcije u državi.
Matić je javno saopštio da ne misli svoju radnu snagu iznajmljivati za tako mizernu naknadu. Radilo se o iznosu između 1.500 i 2.000 KM, ne sjećam se tačno, koji je stvarno izgledao smiješno u odnosu na obaveze predsjedavajućeg Vijeća ministara, a pogotovu kad se imaju u vidu stručnost i kvalifikacije gospodina Matića. Osim sjajne naučne karijere, krunisane statusom akademika i predsjednika ANUBiH, Matić je iza sebe imao i velike uspjehe u menadžerskom rukovođenju. Svoje visoke sposobnosti najbolje je pokazao u vrijeme dok je bio na čelu sarajevskog Energoinvesta.
Javnost je tada pokazala razumijevanje za Matićeve razloge. Međutim, nekoliko dana kasnije, on je ipak pristao na SDP-ovu ponudu i prihvatio navedenu funkciju, nikad ne objašnjavajući zašto se predomislio i, ipak, prihvatio da radi za tako neadekvatnu platu. Na čelu Vijeća ministara BiH proveo je nekoliko meseci, od februara do jula 2001. godine.
To što Matić tada nije javno pojasnio jedino može biti povezano sa razlikom između plate i ukupnih primanja na koje je mogao da računa državni premijer. Neko je i njemu vjerovatno objasnio šta još ulazi u redovne mjesečne prihode, pa je profesor shvatio da će za ozbiljan rad, za koji je bio spreman, dobijati i zasluženu naknadu.
Ključ za razumijevanje razlike između funkcionerske plate i stvarnih primanja te osobe su - komisije! Naknade za članstvo u njima obično su i dvostruko obilnije od same plate.
Svašta se u međuvremenu dešavalo, od te daleke godine. Plate funkcionera su ozbiljno poskočile, udvostručene su ili čak još više uvećane. Ljudi iz vlasti nikako se više nisu mogli požaliti na nisku platu. Time je prestajala i potreba za komisijskim “dopunama”. No, komisijski honorari ipak nisu ukidani, štaviše - uvećavan je i broj komisija i visina naknade za članstvo u njima.
Neki kantonalni, entitetski i državni funkcioneri danas iz budžeta mjesečno naplaćuju i po desetak hiljada konvertibilnih maraka. Njima uz bok su i direktori javnih ustanova, kojim sama funkcija takođe odmah donosi šansu da mjesečno inkasiraju brdo novca.
Bilo bi, stoga, vrlo zanimljivo znati, kad bi se moglo ući u trag svim njihovim komisijskim i sličnim angažmanima, koliko se mjesečno budžetskog novca slijevalo na bankovne račune jednog kantonalnog ministra (Eldan Lokmić) i jedne direktorice (Sebija Izetbegović). Istraživanje CIN-a pokazalo je da se bez njih dvoje nije mogla zamisliti gotovo nijedna komisija koju je formirao i finansirao Zavod zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo.
Zarovi li se CIN (koji u našem medijskom prostoru jedini ima ozbiljan budžet za temeljita novinarska istraživanja) i u ostatak komisijskog i sličnog podzemlja (fondacije, upravni i nadzorni odbori...), mogle bi nam biti predočene još vrtoglavije cifre za koje su, državi, svoje usluge iznajmljivali Lokmić, Izetbegovićeva i još neki ministri i direktori.
Nastranu to što se mnoge komisije bespotrebno formiraju, bolje rečeno izmišljaju, neke su, pa i u zdravstvu, sigurno potrebne. Nužno je da u njima budu i predstavnici vlasti i određene struke.
No, moraju li to uvijek biti jedni te isti ljudi? Ne moraju. I ne bi smjeli da budu!
Drugo, moraju li se svi ti angažmani plaćati? Ne moraju. Ako bismo pogledali izvještaje o radu mnogih komisija, vidjeli bismo da su njihovi sastanci održavani u radnom vremenu. Da li su, zbog izostanka sa njihovog redovnog radnog mjesta, zbog toga umanjivane mjesečne plaće, na primjer, Lokmiću i Izetbegovićevoj?
Nisu! A trebalo je to da se učini.
Njih dvoje, i drugi koji su ovih dana prozvani za harčenje novca iz ZZO, ipak mogu, po tom pitanju, biti mirni. O radu nekih komisija u kojim su bili angažovani ne postoje nikakvi pisani tragovi!
Savršeni zločin, šta li?
