Bilo bi dobro da Zakon o akcizama ne bude usvojen u roku koji nam je odredio MMF. Nastavljanjem s olakim zaduživanjem, od sadašnjih 12 milijardi KM, brzo ćemo dospjeti do duga za koji više neće biti lijeka
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
Međunarodni monetarni fond je duboko politizirana institucija pod upravom velikih sila, koja u rukama drži najjači mogući argument - novac. I jaki pred njim znaju biti nemoćni, a pogotovo slabi, poput Bosne i Hercegovine.
Zbog nečega je, međutim, MMF prilično blagonaklon prema našim vlastima, pa im uvijek iznova pruža dodatnu šansu. Iako do 24. marta nismo ispunili uslove koji su postavljeni, gospodari politiziranog novca za sedam dana su produžili rok. Oni će do 31. marta čekati usvajanje Zakona o akcizama, kojim je predviđeno povećavanje nameta na cijenu goriva od 15 pfeniga po litru.
Obzirom da će, u slučaju izostanka nove vreće dolara, vlast kleknuti možda i na oba koljena, zbog usahlih entitetskih budžeta, velika je vjerovatnoća da će u vrhovima doći do nagodbe. Oni, jednostavno, ne smiju ostati bez nove finansijske injekcije. Stari problemi bi narasli, a pojavili bi se i novi.
Situacija u koju smo dospjeli jedna je od rijetkih u kojim građani navijaju za vlast. Iako je davno sazrela svijest o tome da smo zaduženi do guše te da sa svakom novom pozajmicom iz svjetske blagajne sve više zatvaramo vrata svoje budućnosti, ljudi rezonuju po sistemu: Gasi požar po svaku cijenu!
Ono što ne želi vlast, suočenje sa entitetsko-državnim bankrotom, to ne žele ni građani. Razmišljanje o krajnjim nemilim posljedicama i oni ostavljaju za neko varljivo “sutra”: bitno je da se danas nekako pregura besparica. Stoga i podrška politici vlasti, kojom se naša ogromna zaduženost “liječi” podizanjem novih kredita. I tako do beskraja, sa sadašnjeg duga od oko 12 milijardi KM do ko zna kolikog u bliskoj budućnosti.
U pomenutom zaduženju, na strane pozajamljivače novca otpada blizu devet milijardi. A dug se neprestano povećava. Stoga bi još jedna “pobjeda” nad MMF-om suštinski označila još jedan poraz, odnosno povećavanje ionako teškog balasta na leđima države i njenih građana.
Svako novo zaduživanje samo je produžavanje agonije i odgađanje neminovnog kolapsa. Obzirom da ga, sa svojim ekonomskim pokazateljima, nikako ne možemo izbjeći, pravi lijek za nas nije odgađanje nego hrabro suočenje sa neprijatnom istinom. Čim prije shvatimo da bolest treba liječiti prije nego što postane kobna, tim prije ćemo steći i šanse za ozdravljenje.
Tu vrstu hrabrosti, međutim, vlast nikad neće pokazati. Terete sadašnjosti ona će stalno prebacivati na budućnost, pogotovo kad zna da to ni njenim podanicima nije mrsko. A kad jednom kucne sudnji čas, kad dođe potpuni finansijski slom, tada će nam biti kasno za kajanje. Pašćemo u rupu iz koje se, u modernoj istoriji svijeta, nije izvukla nijedna država koja se finansijski oslanjala na MMF i druge lihvarsko-političke međunarodne institucije.
Stoga bi, za ovu zemlju i njene ljude, bilo dobro da Zakon o akcizama ne bude usvojen u datom roku. Svi problemi koji bi tada iskrsnuli, ma koliko bili bolni, bili bi manji od onih koji nas čekaju na kraju iznova produžene dužničke agonije.
