Saznanje da bismo mogli postati kolateralna šteta osipanja Evropske unije i njene svađe sa Vašingtonom, možda je i najopasnija od svih tempiranih bombi pod našim ionako nestabilnim nogama
PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ
To već nije nimalo slučajno ni bezazleno. Nakon višemjesečnog niza upozorenja evro-američkih medija da bi plamen rata ponovo mogao da zahvati područje bivše Jugoslavije, u iste bubnjeve udarila su i dvojica visokih evropskih zvaničnika.
U srijedu je Carl Bildt predložio upućivanje evropskih vojnih snaga u naš region, s namjerom da one svojim vježbama osujete ovdje prisutnu ratobornost. Danas je po istim žicama zatamburao i predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker.
Zamjerajući predsjedniku SAD Donaldu Trumpu na ohrabrivanju dezintegracionih procesa u Evropskoj uniji, kako prenosi Financial Times, Juncker je procijenio “da to može izazvati rat na području zapadnog Balkana”.
U intervjuu za pomenuti list, Luksemburžanin je kazao da je svoju zabrinutost prenio američkom potpredsjedniku Mikeu Penceu.
- Rekao sam potpredsjedniku: Ne pozivajte druge države da napuste Evropsku uniju, jer ukoliko dođe do kolapsa EU, imat ćete novi rat na zapadnom Balkanu - kazao je Juncker. On smatra da je od neprocjenjive važnosti sadašnja politika Brisela, kojom se države zapadnog Balkana podstiču na ulazak u EU.
"Jer, ukoliko se ove države prepuste same sebi - imat ćemo rat ponovo", naglasio je Juncker.
Riječ “rat”, kad se pominju BiH i obližnje zemlje, nikad nije izašla iz rječnika evropskih i američkih diplomata. U posljednjih godinu dana ona se, međutim, pominje sve učestalije. Svima je, doduše, zajedničko to da upozoravaju da bi do novih oružanih sukoba moglo doći ukoliko se ne zaustave krizni procesi u BiH, na relaciji Kosovo - Srbija te u Makedoniji i Crnoj Gori. No, sad je tome pridodat još jedan razlog. Kako čujemo, Balkan bi mogao ponovo prokuhati zbog osipanja ili čak raspada Evropske unije!
Logično se upitati - Zašto? Kratak i logičan odgovor sastoji se u staroj istini da jaki svoje probleme redovito prebacuju na slabije od sebe. Braneći svoj mir, oni ne prezaju da unesu nemir tamo gdje će posljedice po njih biti najmanje.
U ovom slučaju, svoju krizu Evropa bi izvezla na Balkan, tamo gdje se prostire još šest evropskih država koje nisu dio Evropske unije. Potencijali za sukob ovdje svakako postoje, a ako neko sa strane može “pomoći” da se oni umire, onda je to svakako EU. Ona bi, međutim, mogla biti i faktor pogoršavanja situacije. Nemale su, uostalom, njene zasluge za pretvaranje inače neizbježnih eks-jugoslovenskih ratova u pravu klanicu i poprište neviđenih zločina. U toj krizi EU se nije snalazila, mnogo toga je i namjerno dosolila, da bi se tek američkim diplomatskim angažmanom otvorila vrata kakvom-takvom miru.
Devedesetih godina prošlog stoljeća Evropska unija je bila u boljoj poziciji od sadašnje, kada je potresa niz unutrašnjih kriza, od kojih neke prijete i realnom mogućnošću osipanja, pa i raspada ovog multidržavnog društva. Stoga je, vjerovatno, još veća i njihova spremnost da, sa svojih pleća, probleme pretovaruju na leđa drugih. Po tome smrdi i ono o čemu je Financial Timesu govorio evropski “premijer” Juncker.
Eventualno priključenje preostalih “nesvrstanih” balkanskih država jakoj i stabilnoj Evropskoj uniji gotovo sigurno bi rezultiralo ublažavanjem kriznih procesa u ovom dijelu Balkana. No, niti je EU danas jaka kako je donedavno bila, niti je ovaj region tako uzročno-posljedično povezan sa Briselom da bi kriza Evropske unije morala da eksplodira baš u našim njedrima.
To nije ni politička ni vojna realnost, ali može biti način na koji se, na nesreći drugih, može ublažavati ili sprječavati vlastita loša sudbina. Drugo, onako kako o nama govori Juncker, jasno je da u sve izraženijem pogoršavanju američko-evropskih odnosa Brisel ima namjeru da naš region upotrebljava kao važnu monetu za potkusurivanje sa Vašingtonom. A to za BiH i obližnje države nije nimalo dobra vijest. Štaviše, zbog toga bi zvono već trebalo da zvoni na uzbunu. Ako nam ne bi “pakovala” ratne sukobe, a ni to nije nemoguće, Evropska unija i njene vodeće članice bi, kako izgleda, ovdje mogli postati DIO PROBLEMA, a ne DIO RJEŠENJA.
Nije teško zaključiti ko bi se još mogao uključiti u nove balkanske ratne igre, od Amerike i Velike Britanije do Rusije, možda Turske, pa čak i Kine. Sve te velike sile, uz EU, imaju svoje želje u našem regionu, pa bi kroz međusobni rivalitet i zavađanje svojih “ljubimaca” na zapadnom Balkanu zaista i mogli učiniti da se zveket oružja pretvori u zaglušujući, smrtonosni prasak.
Nakon serije ratova, prije četvrt stoljeća, ovdje nikad nije zavladao čvrsti mir. Niti se dogodilo stvarno pomirenje svojedobno ratujućih strana niti su velike sile u ovom regionu namirile sve svoje interese i riješile međusobne zadjevice. Miris baruta iz balkanskog bureta je smanjen, ali ga i sada ima u dozi koja obavezuje na jak oprez.
Sa procjenama tipa Junckerove, međutim, oprez već prelazi u nespokoj. Saznanje da bismo mogli postati kolateralna šteta osipanja Evropske unije, a pogotovo razvrgavanja prijateljskih odnosa između Brisela i Vašingtona, možda je i najopasnija od svih tempiranih bombi pod našim ionako nestabilnim nogama.
