(Sličnost hrvatske “Oluje” sa Srebrenicom sadržana je samo u jednom: u velikoj režiji gospodara svijeta)
Ljudi se olako prepuštaju glupiranju, misleći da su pri tome pametni. Nekad je glupiranje i kolektivno, kao ovih dana, povodom hrvatske “Oluje”. Sastaviše se u tome mnogi, od hrvatske predsjednice do čelnice jedne od organizacija ucvijeljenih srebreničkih majki. Kažu da je "Oluja" spriječila pad Bihaća i masakr možda i veći od Srebrenice!
Nije teško razumjeti Muniru Subašić, ona nije od politike - rukovodi se emocijama. No, Kitarovićeva je dobar znalac svjetskih i ovdašnjih političkih kuhinja. Njeno glupiranje je, u stvari, samo smišljeno širenje zabluda koje bi “Oluji” trebalo da priskrbi veće značenje no što ga ima, te da spere mrlje sa te navodno hrabre, mudre i superorganizovane akcije hrvatske vojske i policije.
Neka tome vjeruje ko hoće, može i da bulazni sa srebreničkim usporedbama, ali bi bilo bolje da shvati da je to bila samo jedna prigodna, izrežirana bitka, za koju su svi akteri unaprijed obaviješteni kako da se ponašaju: Hrvati da zauzmu svoju teritoriju, Srbi da se zapute ka svojoj nacionalnoj matici, a Bošnjaci da učvrste kontrolu nad Krajinom, čak i da malo prošire svoj posjed iz kojeg je srpska vojska nenadano lako “istjerivana”.
Sličnost “Oluje” sa Srebrenicom sadržana je samo u tome: u režiji gospodara svijeta! I ovaj nesretni gradić žrtvovan je svisoka, od stranih i domaćih moćnika, koji su samo izvodili naložene im pripremne radove za dejtonsko crtanje novih granica. Znalo se dobro šta su kome odredili inžinjeri svjetskog političkog građevinarstva i tome se nijedan ovdašnji lider nije mogao suprotstaviti. Jedino ostaje zagonetna “naivnost” tih moćnika koji kažu da nisu “znali” da Srbi neće samo uzeti poklonjenu im Srebrenicu, nego da će u njoj napraviti i genocidni pomor. Ko je imao pravo nešto tako da misli, imajući pred sobom izvješća o masi prethodnih zvjerstava Mladićeve vojske i njenih beogradskih pomagača?
No, vratimo se “Oluji”. Neka Hrvati slobodno slave, mada bi bolje bilo da svi skupa, sa ovih prostora, taj događaj obilježavamo kao kolektivno priznanje svoje beznačajnosti u velikim svjetskim poslovima. Jesmo mi međusobno ratovali, ali su ključni konci uvijek bili (i sada su, u mirnodopskom vremenu) u njihovim rukama.
Svako voli biti kovač svoje sreće. No, možda nije ni loše što o nama brinu velike sile. Da njih nije bilo, bez obzira koga su malo oštetili, a drugoga trunku nagradili, plašim se da bi, kakvi smo, puške ovdje i do danas pucale.
