(Nije problem što Ivanić podržava Vučića: nevolja je što obojica, razmišljajući politički, zanemaruju glas ljudskosti)
Političari misle da je to njihovo zanimanje zaklon za sve, pa i za gluposti i bezobrazluke. Takav je i Mladen Ivanić, koji očigledno ne uviđa da politički stavovi često opisuju i političara kao čovjeka. I to, u najmanjem, ne baš dobrog, ako Mladena mjerimo po onome kako (pristrasno i ljudski bešćutno) gleda na srpsku krivnju staru četvrt stoljeća.
Ivanić juče reče da je inicijativa premijera Aleksandra Vučića o zajedničkom danu sjećanja na žrtve i pomirenje u regionu iskrena i realna i da će kao takva sigurno pobijediti. No, kako kako kaže Ivanić, ona će morati da sačeka neke nove lidere koji istinski razumiju da u posljednjem ratu nije bilo nevinih. Suštinski razlog njenog odbijanja je to što pojedini aktuelni lideri vjeruju da su zločine činili samo Srbi, kaže Ivanić.
Sve je jasno. Vučić je golub mira, s njim i Dodik i Ivanić, koji su podržali tu ideju. Ne valjaju ni Izetbegović ni Milanović ni Tači, kao ni svi drugi koji su je odbili. Ne valjam, dabome, ni ja koji sam odmah Vučićevu ideju ocijenio kao politički blef i pokušaj da se jeftino opere obraz koji je Srbija ukaljala u ratnim sukobima potkraj prošlog stoljeća.
Do sudnjeg dana o tome se možemo prepirati, no pomenuti srpski političari neće ni za jedno slovo promijeniti svoje mišljenje. Razlog je u tome što to i nisu mišljenja nego tobožnja lukava taktika kojom će pred svijetom da pokažu ko je ovdje miroljubiv, a ko ratoboran - ko želi pomirenje, a ko istrajava na konfliktima.
Kao i Milošević prije njih, i pomenuti trojac umišlja da ima posla sa budalama koje može lako da prevari. Pri tome se služe prozirnom zamjenom teza, da neko skriva i ne priznaje da je bilo i zločina nad Srbima. Bilo je, svi to znaju i priznaju, i nije ih bilo malo niti su bili manje svirepi od onih koje su činili Srbi. No, brojke se ipak ne mogu zanemariti. Srbi su posjekli neuporedivo više nevinih glava nego što su ih izgubili. Uostalom, došli su i do genocidne razine u Srebrenici, koju je potvrdio i međunarodni sud. Na koncu, oni su prvi podmuklo udarili na svoje susjede i na praktično goloruku BiH.
Žalosno je da ozbiljni ljudi, kakvi bi trebali da budu politički lideri, u ovom slučaju srpski, razmišljaju tako nezrelo, čak i nekulturno i nečovječno. Eto im titula “mirovnjaka”, ako podvale mogu da ih usreće. Ali s njom će dobiti i grižnju savjesti, ako su, ogrezli u politikantske ralje, uopšte sposobni da je osjete.
(Bosnia Daily, 12. 8. 2015.)
