GLAVA U NAJLONSKOJ KESI

Stid bi trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj, sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Zabrana korištenja plastičnih kesa danas je stupila na snagu u Keniji. Svako ko bude uhvaćen u njihovoj prodaji, proizvodnji ili nošenju  rizikuje novčanu globu do 38.000 dolara. Predviđena je čak i zatvorska kazna do četiri godine. Za ovu mjeru, vlada ove afričke zemlje motivisana je unprijeđenjem zaštite prirodne sredine.

Isti razlog ranije je na istu zabranu ponukao još neke afričke zemlje, među njima i Ruandu i Eritreju, koje oduvijek tretiramo kao poludivlje banana-države. A mi, kobajagi pitomi, u tim istim najlonskim vrećicama gušimo se do grla, nema gdje ih nema - od rijeka i njihovih obala do cesta po kojim lebde koliko ih zahuktali automobili nose.

Imamo mi, doduše, jednu sličnu mjeru, i to pet-šest godina. Tržnim centrima je zabranjeno da kupcima pakuju kupljenu robu u besplatne kese. I kao što se kod nas sve na zlo izvrgne, tako je i ova mjera pokazala svoje ružno naličje.

Prodaja vrećica, naime, nije zabranjena, pa se one odmah kupuju na blagajnama tržnih centara. Obzirom na cijenu i količinu, mislim da su plastične vrećice najunosniji artikl za ovdašnje trgovce. Em se nemilice kupuju, em su zarade astronomske. U nekim trgovinama kesa košta pet,  u nekim čak deset pfeniga. Nabavna cijena im, inače, ne prelazi jedan pfenig po komadu. Pa vi računajte koliko se u trgovačke kase dnevno slije samo od tih kesa.

Nismo krivi, rećiće trgovci, nikoga ne tjeramo da ih kupuje. Krivi su oni koji ih traže, kojim je mrsko da sa sobom nose papirne vrećice, a kamoli cekere i ruksake na koje su se potrošači u većini kulturnih zemalja svijeta ponovo naviknuli. No, nismo mi kulturna zemlja, u tome je stvar.

Ne radi se ovdje samo o potrošačkoj ili ekološkoj nekulturi. Uza sav nered izazvan ratom i tranzicijom državnog sistema i društvene nadgradnje, svjedočimo i svojevrsnoj ličnoj tranziciji koja nas je vratila barem pet decenija unatrag, ako ne i više. Papanluk je postao dominantno stanje našeg duha, opšta kultura srozana je do dna.

Nekad smo posprdno govorili o toj Ruandi ili o Bangladešu, s osjećajem znatne društvene ili kulturne nadmoći. I sad nam se zna oteti takva usporedba, jer uglavnom nismo svjesno koliko smo se srozali, a koliko su drugi u međuvremenu poskočili. Stid bi, u stvari, trebao da postane naš dominantni kolektivni osjećaj. Sram zbog niskih kriterija kojim smo se u mnogo čemu predali i kojih ćemo se, kad se jednom osvijestimo, teško osloboditi.

Hiljade je razloga zbog kojih ovakvoj državi i njenoj vlasti treba svakodnevno da pokazujemo srednji prst. No, umjesto da ih upozorimo i opametimo, i mi sve više na njih ličimo, na tu državu i takvu vlast. Dobitna je to kombinacija za potpunu afrikanizaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj su i vlast i građani zavukli glavu u najlonsku kesu.

Eh, kako lijepo zvuči riječ - balkanizacija! Da se vratimo bar u to stanje, ne bi bilo loše. Za početak!

fokus.ba 

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT PODLEGAO!

Federalna vlada obmanjuje nas po receptu KCUS-a, koji je prvi put nakon rata poslovao bez gubitaka. A kako i ne bi kad je svo svoje poslovanje sveo na minimum, i to isključivo na teret kvaliteta zdravstvene zaštite građana

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Neuspjesi su naša stvarnost. Ima, doduše, i nekih uspjeha, ali kad im bolje zagledamo u zube, vidimo da ni tu nešto ne štima, da su i neki uspjesi počesto samo dobro upakovani neuspjesi.

U nešto tako zavlači nas ovih dana Federalna vlada, koja je slavodobitno objavila da je, umjesto uobičajenog manjka, prvi put nakon deset godina, federalni budžet ostvario suficit, odnosno višak prihoda. Rashodi su, doduše, opet rasli, ali minimalno. S druge strane, prihodi su znatno poskočili, i to za 323,7 miliona KM. To je za 9,2 posto više u odnosu na isto razdoblje prošle godine.

Sliku uspjeha upotpunjava porast zaposlenosti za, kako tvrdi premijer Novalić, 37 hiljada ljudi te da je ovo prvi put u posljednje dvije decenije da pada broj nezaposlenih.

Novaliću se, međutim, ne može vjerovati. Otkud mu uopšte ta lijepa cifra kad statistika, na koju se i on poziva, govori da je ukupan broj zaposlenih na razini Federacije na dan 30. jula 2016. iznosio je 67.163, a na isti dan ove godine broj zaposlenih je bio 67.926. Zar povećanje ne iznosi samo 753!?

Da premijer manipuliše podacima pokazuje i to što u jednom času govori da je broj novozaposlenih 37 hiljada, a odmah potom se zaustavlja na 32.000! Podaci svakako ne lažu, lažno je njihovo tumačenje.

Budžetski suficit posebna je priča. Veći prihodi postignuti su boljim ubiranjem poreza, dok rashodi nisu rasli jer se po svaku cijenu htjelo izaći u javnost sa tobože velikim Vladinim uspjehom u trošenju budžeta. Stoga nisu odobravana povećanja nijedne stavke u moru onih koje su davno trebale biti uvećane. Na primjer za socijalnu zaštitu i za kapitalna ulaganja. Za nove ceste, recimo, nije potrošeno ništa. Vlada nije platila svoje dugove Fondu PIO/MIO, te je ostavila penzionere bez davno obećanih i neophodnih povećanja njihovih mirovina.

Vlada se očito ponaša prema receptu koji je prvo primijenjen u KCUS-u, našem najvećem bolničkom centru, koji je prvi put nakon rata poslovao bez gubitaka. A kako i ne bi kad je svo svoje poslovanje sveo na minimum, i to isključivo na teret nivoa i kvaliteta zdravstvene zaštite građana. Nastavi li ovim trendom, bolnica koju vodi supruga bošnjačkog lidera Izetbegovića uskoro će ostvarivati i najveće profite u BiH. Na sve punija groblja, na kojim je puno onih koji tamo nisu morali otići, čijim životima je plaćeno tobože dobro poslovanje KCUS-a, neće se ni osvrnuti.

Federalna vlada uvrijedljivo se odnosi prema svojim građanima. Umjesto da razmišlja i djeluje u pravcu istinskog poboljšavanja stanja u ovom entitetu, ona traži da joj se plješće za očigledne neuspjehe koje se manipulacijama nastoji predstaviti kao uspjehe. Teško je reći šta više boli: njihov loš rad ili te bezobrazne obmane.

Samo oni koji su kod očiju slijepi mogu povjerovati u propagandističke laži Federalne vlade. A kako se budu približavali izbori, te će laži samo da se množe. Još će ispasti da smo najnezahvalniji narod u svijetu, jer ćemo na sve te njihove “uspjehe” samo odmahivati rukom, na šta je u javnosti naišla i ova posljednja akcija farbanja naših očiju.

Logiku vlasti, po kojoj je operacija uspjela iako je pacijent podlegao, zdrav razum nikako ne može da prihvati.

fokus.ba

ĆUTNJA SLUTI NA IZLIV GNJEVA

Vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njihovi potlačeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Gunđanje u vlastitu bradu postalo je, vremenom, jedini oblik izražavanja građanskog nezadovoljstva. Ili su se ljudi pomirili sa svojom bijednom sudbinom ili će opravdani bijes da se nakuplja sve do tačke na kojoj neće početi protesti ili drugi oblici uobičajenog građanskog otpora nego će se dogoditi strašna eksplozija: sav nakupljeni gnjev u momentu će da se sastavi i da izbije na površinu, izazivajući haos, društveni nered i anarhiju.

Ko će to moći da kontroliše, pogotovo da smiri? Kakve strašne i teško popravljive posljedice u tom vrenju mogu da nastupe?

Nekome ko to gleda sa strane nikako ne može biti jasno da, na primjer, Sarajlije tako stoički, ćutke podnose žestoki udar na svoju osnovnu, fizičku egzistenciju. Ovu tropsku kataklizmu kompletan grad preživljava sa nestašicama pitke vode, a pola stanovništva koristi gradski prevoz čija vozila neodojivo podsjećaju na gasne komore. Na 40 stepeni ljudi se voze u nekim tramvajima u kojim se, zamislite, ne može ugasiti grijanje! Da u ostalim nema klimatizacije, to je postalo posve normalno i uobičajeno.

A za taj prevoz cijena karte samo deset posto je niža nego, na primjer, u Zagrebu, u tramvajima u kojim je ugodnije nego u vlastitom domu. Zar ne bi bilo prirodno da, zbog neuslovnosti ovdašnjeg gradskog saobraćaja, on barem pojeftini? Zar ne bi bilo normalno da su građani već više puta masovno protestovali zbog terora kojim ih je vlast izložila preko svog GRAS-a. Uostalom, kantonalna vlada odavno priznaje taj grijeh, stalno obećava da će se stanje popraviti. Na djelu, međutim, sve je još gore no što je bilo.

Isto je i sa vodom. Nje je sve manje, ali su zato računi koji se ispostavljaju domaćinstvima sve viši i viši. Kakve tu ima pameti?

Nikakve! Osim one da je vlast spoznala kim vlada, krotkim ovčicama, pa ih bjesomučno muze i maltretira. Nikakve njihove reakcije, a kamoli otpora, ona se ne plaši.

Sve mudrosti svijeta odavno su poznate i svima razumljivim jezikom sročene i ostavljene za upotrebu. Jedna od njih je i ona, ko zna koliko stara, koja poručuje: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš!

Čas istine i pobune kad-tad stiže. A onda na naplatu, đuture, dolazi sve: od korupcije i lopovluka, preko katastrofalnog vođenja državnih poslova, do zdravstva koje liječi samo odabrane, dok većini nastoji skratiti ovozemaljske dane.

Nikad nijedna diktatura ni tortura nije prošla bez kazne. Dođe čas kad ona bude svaljena u blato, kao što će biti i sa ovom koja se nama dešava. Ćutnja i mir potlačenih građana neće vječito potrajati. Uostalom, vladarima se strah uvijek uvećavao baš u trenucima kad njeni uzazid pribijeni podanici ćute, baš onako kako danas jezik za zubima drže ojađeni Bosanci i Hercegovci!

fokus.ba 

KO ĆE KOME NEGO SVOJ SVOME

Šteta je što će inicijativa Naše stranke ostati samo na pokušaju: vladajućim strankama ne pada na pamet da same kažnjavaju svoje zloupotrebe

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Vlast je priča za sebe, ne samo kod nas. Sve ono što nama smeta (korupcija, nepotizam, bahatost...) doživljavaju u svojoj kući i drugi narodi, čak i u pravno najbolje uređenim zemljama. Najveća razlika pri tome je, međutim, u tome što se drugdje ozbiljnije hvataju u koštac sa zloupotrebama vlasti, dok to kod nas obično ostaje na praznim riječima.

Zanimljiv će, u tom smislu, biti epilog “slučaja Trump”. Od početka njegovog mandata, kada je u Bijelu kuću uveo kćerku i zeta, mimo normalnih procedura, američka javnost mrko gleda na nešto što u njihovom sistemu u modernom dobu nije zabilježeno. Pokrenute su i parlamentarne inicijative za kažnjavanje osionosti američkog predsjednika koji, međutim, za to i ne haje. Kćerki i zetu on povjerava sve više i više državnih poslova, bez obzira na sva negodovanja.

Francuskoj će, u sličnim slučajevima, ubuduće biti lakše. Njen parlament usvojio je tzv. zakon o moralnosti političkog života. Tim propisom zabranjuje se političarima da zapošljavaju članove svojih porodica. Zakon zabranjuje ministrima, poslanicima i članovima lokalnih vlasti da zapošljavaju vjenčane ili nevjenčane supružnike, roditelje i djecu pod prijetnjom kazne od tri godine zatvora i 45.000 eura.

Da takvih zloupotreba nije bilo ne bi bilo ni potrebe za donošenjem pomenutog zakona. I Francuzi, naime, kad se dohvate vlasti ne mare mnogo za etiku i političku odgovornost. I oni pune rodbinom svoje i susjedne kabinete, poput Fransoa Fijona, kandidata desnice na nedavnim predsjedničkim izborima.

Fijon je na startu kampanje bio glavni favorit, ali je onda sve krenulo nizbrdo, kad su u javnost procurili njegovi grijehovi. Dokazano je da je izdejstvovao otvaranje fiktivnih radnih mjesta pri francuskom parlamentu za svoju suprugu Penelope i njihovo dvoje djece.

Zbog toga je već u jeku kampanje protiv njega podignuta optužnica za zloupotrebu javnih sredstava, a kasnije i protiv njegove supruge. Naravno, izborni rejting mu se sručio na dno i od predsjedničke funkcije nije bilo ništa. Fijon je, na taj način, skupo platio svoj grijeh. A šta bi tek radio da je postao šef države, kad se bio toliko razmahao sa “samo” zastupničkom funkcijom u parlamentu?

Sad, kad imaju zakon, Francuzi će lakše da obuzdavaju svoje bezobraznike u vlasti. Na neki način, oni su obilježili put kojim bi mogli da krenu i drugi, pa i mi. Već je na to reagovala Naša stranka, čiji su zastupnici u Federalnom parlamentu, poučeni francuskim primjerom, podnijeli na razmatranje sličan zakon, čim su čuli šta se tamo priprema.

No, nije dobro počelo. Naš parlament oglušio se na inicijativu za razmatranje Prijedloga zakona o zabrani zapošljavanja članova porodice predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, ministara Vlade Federacije, rukovodilaca organa uprave i upravnih organizacija FBiH i rukovodećih državnih službenika u njoj. Prijedlogom su predviđene kazne od 50 do 100 hiljada maraka.

Kad bismo dobili jedan ovakav propis ne bi to označilo pobjedu nad nepotizmom u vlasti, ali bi moglo da predstavlja dobar početak. Makar bi se efikasno kažnjavali bezobrazluci poput onih Novalićevih i Milićevićkinih. Javnost je glasno negodovala na zapošljavanje njihovih kćerki u federalne institucije, i to bez konkursa, a i u periodu u kojem su bila zabranjena sva nova upošljavanja. Na kraju nije bilo nikakvih sankcija za očiti bezobrazluk i zloupotrebe. Novalić je, doduše, povukao kćerku iz državne službe, ministrica finansija nije ni to.

A šta su njih dvoje, novajlija u vlasti, u odnosu na one koji vladaju godinama i decenijama? Koliko su dugi, recimo, Izetbegovićevi, Čovićevi, Dodikovi repovi? Nema im kraja!

Inicijativa Naše stranke za svaku je pohvalu. Ali je šteta što će sve ostati samo na pokušaju: vladajućim strankama ne pada na pamet da sami krešu granu na koju su se tako udobno smjestili.

fokus.ba

KOME ĆE PRIPASTI BALKAN?

Kad niste vladari svoje sudbine, kao što mi nismo, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Velike sile imale su ogroman, možda i ključni utjecaj na način raspada bivše Jugoslavije. Uz njihove poticaje zaplelo se krvavo kolo, a po njihovom aršinu su skrojeni i mirovni sporazumi za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu.

Proces smirivanja tla ipak još nije ni izbliza završen, premda je od prve pucnjave prošlo i više od 26 godina. Kompletan region je u neprestanoj krizi, bez vidljivih naznaka stabilizacije i nekog “konačnog rješenja”.

Štaviše, može se zaključiti da se konci dodatno zapliću, prijeteći da još više blokiraju i zamrse izglede za konačni brzi epilog.

Rusija je tokom rata i velike političke krize svakog časa bila u kontri Zapadu, koji je diktirao procese na ovom komadu Balkana. No, budući da je u tome bila usamljena, njen utjecaj je bio praktično zanemariv.

Da je Turska ono što je u to vrijeme bila, ni savez Moskve sa Ankarom ne bi značajnije pomjerio raspored snaga i političkih utjecaja. No, i Rusija je ponešto geopolitički ojačala, dok se Turska čak i razmahala. Od zemlje okrenute sebi i svom burnom razvoju, ona je polako ali sigurno stjecala status velikog svjetskog igrača.

Udružena, odnedavno, sa Rusijom, Turska je postala faktor koji se nipošto ne smije zaobići u analizi raspleta u našoj regiji. Pored usaglašavanja poteza u Siriji, Moskva i Ankara u tandemu pokušavaju da se ubace i u određivanje sudbine BiH i Srbije, Albanije i Makedonije.

Na Zapadu su, posebno u Evropskoj uniji i Njemačkoj, uočili da im se novi igrač ubacio u “njihovu” interesnu zonu. Sad već kod njih ima i nemalo panike zbog osjećaja da bi im rusko-turski savez mogao pomrsiti konce.

Kakve god zamisli da su EU i Berlin imali za nas, one su danas mnogo teže provodive nego prije, recimo, pet-šest godina. S druge strane, šta god smišljali i preduzimali u našoj regiji, Rusija i Turska teško će to provesti u djelo. Ako ne može da ih nadjača, Zapad može da umrtvi njihove utjecaje, da uradi isto ono što, doduše, i tursko-ruski savez može, zauzvrat, da učini njima.

U konačnici, stanje u našoj zemlji i susjedstvu ostaće onakvo kakvo jeste: ni tamo ni ovamo. A to je za nas loše, mi prosto vapimo za nekim rješenjem, dijeleći se na one koji više vjeruju Zapadu i one koji se uzdaju u Rusiju i Tursku.

Stiješnjeni između velikih svjetskih igrača moraćemo, međutim, postati još strpljiviji nego što smo sada. Mi ćemo doći na red tek kad se među njima dovrše nesuglasice i usaglase međusobni interesi u ovom regionu. Tek nakon toga, kad se u njihovoj velikoj ukrštenici pokaže koje “polje” kome pripada, tada će i krenuti “veliki radovi” na našem terenu.

Rješenja naše krize, koje nikako ne može biti postignuto domaćim snagama i političkim voljama, očito ćemo se načekati. Rusija i Turska, s jedne, i Evropska unija i Njemačka s druge strane, još se tek zagrijavaju za međusobni oštriji sukob oko toga kome će, kao interesna sfera, pripasti ovaj dio Balkana.

U međuvremenu je naša sudbina u status quo stanju. Nije to dobro, ali kad niste vladari svoje sudbine, možete samo slijegati ramenima i čekati. Koliko dugo, ko to zna?

fokus.ba

DA NEMA ONIH KOJI DAJU, NE BI BILO NI ONIH KOJI UZIMAJU

Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Svoja obećanja oni su uglavnom izvršavali, ali su završili na sudu, koji je vjerovatno sljedeća stanica i za 45-godišnjeg Banjalučanina I. Z. koji data obećanja nije ispunjavao.

Prvopomenuti su generalni sekretar SDA Amir Zukić i grupa njegovih stranačkih kolega i saradnika, koji su optuženi da su primali novac za posredovanje u zapošljavanju. To što su nudili, za novčanu naknadu, kako ih se tereti, oni su imali mogućnost da obave: imali su moć, poznanstva, snažne stranačke poluge i utjecaj u javnim i drugim kompanijama u kojim su zapošljavali svoje “platiše”.

Pomenuti Banjalučanin shvatio je, još 1998. godine, kad se latio te rabote, da novac otvara mnoga vrata. Tada je, glumeći utjecajnog čovjeka, počeo ugovarati razne vrste koruptivnih aranžmana. Ukupno je za 18 godina takvog “rada”, kako tvrdi policija, inkasirao 216.000 KM, možda i više, jer istražni organi nisu obuhvatili sve moguće klijente s kojim je “poslovao”.

A nudio je Banjalučanin svašta, od zaposlenja i brzih diploma do prečica u dobijanju kredita, kupovini raznih roba i usluga. Za to je uzimao novac, ali zauzvrat nije ispunjavao ono što je obećavao. On je, jednostavno, varao. Nije imao moć kojom se hvalisao, nije mogao da ispuni obaveze koje je, za novac, preuzimao. A primljene koverte nije vraćao.

Sad je I. Z. dolijao i pravosudni organi treba da odmjere stepen njegove krivice. Ključni svjedoci u tome treba da budu oni koji su novcem pokušavali da kupe privilegije ili nešto drugo što redovnim putem nisu mogli da dobiju.

Koliko će takvih pristati da svjedoče? Po svemu sudeći - malo! Ako neko uopšte bude htio da se pojavi u ulozi svjedoka. Tada bi, naime, morao da prizna i svoj grijeh. Krivično djelo korupcije ne obuhvata samo one koji uzimaju, na tapet dolaze i oni koji daju. Oni su jednako važna karika u lancu mita. Da nema onih koji podmazuju, ne bi bilo ni onih koji burgijaju.

Ako bi u sasijecanju korupcije mogao da djeluje neki magični štapić, onda bi to svakako bilo postizanje takvog nivoa svijesti kod građana da nikome ne nude novac za koruptivne usluge. Oni koji primaju tako bi ostali bez onih koji daju, lanac bi se prekinuo.

Koliko vjerujete u ovu mogućnost? Vjerovatno onoliko koliko i ja - nimalo! Naš današnji čovjek potpuno se prepustio već uigranim pravilima igre. Ako ima novca, pokušaće da ide prečicom i do zaposlenja i do ljekara i do diplome. Ako nema, on će se i zadužiti. Koliko puta smo čuli ili pročitali u medijima roditelje koji otvoreno kažu da bi dali novac za zapošljavanje svog djeteta, samo da znaju kome treba da ga daju?

Iako je očito da oni time krše etičke i zakonske norme, pitanje je možemo li im zbog toga nešto zamjeriti? Živimo u vremenu u kojem je ogromna većina ljudi sklona korupciji, i oni koji su u poziciji da primaju i oni koje je zapalo da daju. To je postao svojevrsni stil života u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bićemo bliže istini ako sami sebe upitamo da li bismo platili za neku prljavu uslugu. Pa, upitajmo se i odgovorimo barem sebi. Misli nisu kažnjive.

fokus.ba

RIBA SMRDI OD GLAVE!

Kad bi se u državnu kasu slivale dodatne dvije milijarde, koliko se godišnje utaji na raznim porezima, ne bi nam trebao ni MMF ni bankarski zajmovi

PIŠE: VLASTIMIR MIJOVIĆ

Uprava za indirektno oporezivanje pohvalila se ovih dana svojim pojačani učinkom. Kažu da su u prvih šest mjeseci 2017. godine prikupili 3 milijarde i 290 miliona KM. To je više za 183 miliona KM ili 5,91 % u odnosu na isti period 2016. godine kada je ova vrsta prihoda iznosila 3 milijarde i 106 miliona KM.

Obzirom da je potrošnja u drugoj polovini godine tradicionalno veća, a s njom i prilivi indirektnih poreza, možemo očekivati da na kraju 2017. saldo bude oko 7 milijardi maraka.

Možemo li time biti zadovoljni? Ne, nikako!

Nije lako, ali nije ni nemoguće izračunati koliko je novca u prvoj polovini ove godine, umjesto u državnoj poreskoj kasi, završilo u džepovima raznih biznismena, proizvođača, trgovaca, ugostitelja... I kad u zakonu nema rupa, spretni i nesavjesni ih pronađu, pogotovo kad se služe i kažnjivim mahinacijama, bez straha od kazne.

Eksperti procjenjuju da bi prihodi od PDV-a i direktnih poreza bili čak za trećinu obilniji kad bi svi tržišni akteri poslovali po zakonu i uredno izmirivali propisane obaveze. No, to je kod nas samo sanak pusti. Česte afere sa Upravom za indirektno oporezivanje, čiji službenici, pa i direktori su hapšeni i suđeni, podupiru sumnju da među poreskim obveznicima i poreznicima postoje tajne sprege. Kroz njih nestaju stotine miliona maraka. A kad se tome dodaju mahinacije koje se realizuju kod krajnjeg potrošača, to se pretvara u milijarde.

Ako je tačno što eksperti procjenjuju, godišnje se u PDV kasu i druge poreske blagajne ne ulije, a trebalo bi, i po dvije milijarde konvertibilnih maraka. O kolikom novcu se radi, pokazuje usporedba sa našim kreditnim zaduženjima. Svake godine, na primjer, samo od MMF-a pozajmljujemo 300-400 miliona maraka, sa brojnim uslovljavanjima koja nas dovode u situaciju da nismo gospodari svoje finansijske, pa i ukupne sudbine.

Sa dvije pomenute milijarde svi naši problemi ne bi bili riješeni, ali bi se disalo kudikamo lakše. Sadašnje budžetske panike svakako ne bi bilo, država bi pokretala i kapitalne projekte za koje sada nema ni pfeniga, znatno bi se poboljšala i socijalna zaštita ugroženih kategorija stanovništva.

Sve ovo izgleda suviše jednostavno da bi postalo stvarno. Nije lako, štaviše - jako je teško presijeći kanale kroz koje se, umjesto u državnu blagajnu, silni novac slijeva u džepove pojedinaca i kompanija, na kraju i političkih stranaka, odnosno ljudi iz vlasti. Oni su pokrovitelji ovog milijarde vrijednog potkradanja države i građana.

Nema te države u svijetu koja je doskočila crnom tržištu, sivoj ekonomiji i poreskim mahinacijama. Njihovi akteri su čak i najveće svjetske kompanije. No, snaga pravne države mjeri se upravo stepenom blokiranja pomenutih kanala za odliv državnog novca. Lijek za to su jaki i razuđeni propisi, ažurne i nepotkupljive poreske i incpekcijske službe.

Imamo mi solidne propise. No, imamo i ogroman stepen korupcije koja je ključna riječ za funkcionisane crnog tržišta, sive ekonomije i poreske neučinkovitosti. Inspekcije su u svemu tome možda i ključna rak-rana. One nam se skoro svakodnevno hvale raznim pljenidbama i kaznama, ali kad se sve skupa stave na vagu - težina im je gotovo neznatna. Oni obično udaraju na sitnu ribu, dok one velike migolje, ako se uopšte i na koga udara.

Naše inspekcije, u suštini, samo nasitno talasaju po pravom okeanu nepravilnosti koje se svakodnevno dešavaju, na primjer, u trgovini i ugostiteljstvu. Kažu: Znamo, ali nas nema dovoljno, ne možemo ni jednom godišnje prekontrolisati svakoga na koga sumnjamo.

Ovu žalopojku, odnosno opravdanje nikad nije pratila nikakva ideja za poboljšanje inspekcijske efikasnosti. Ne pominje se čak ni ona osnovna mjera koja bi, bez ikakve sumnje, dala rezultat - čak i dvostruk!

Mislim na povećavanje broja uposlenika u svim inspekcijskim službama. Nema te plate koju novi inspektor ne bi zaradio kontrolišući one kojim inspekcija još nikad nije zakucala na vrata, pogotovo onim velikim, koji promeću golem novac, a poslovanje im se kontroliše jednom ili dva puta godišnje.

Efekat bi sigurno bio izražen u stotinama miliona maraka “presretnutog” novca, koji bi iz privatnih džepova bio preusmjeren u državnu kasu. I drugi efekat bio bi grandiozan. Na stotine, ako ne i na hiljade sada nezaposlenih ljudi ekonomskog, pravnog, veterinarskog, poljoprivrednog i sličnog profila došlo bi do zaposlenja. Hranili bi sebe, ali bi efikasnijim inspekcijskim nadzorom hranili i državnu blagajnu.

Rješenje je jednostavno. Ali, počesto su baš jednostavna rješenja neizvodiva. Država se ne laća ove mjere. Zašto? Zato što u sivoj ekonomiji, crnom tržištu i poreskim mahinacijama svoj poveliki ćar imaju upravo ljudi koji vode državu. Bez njihove naklonosti i saučestvovanja ne bi bilo ni mahinacija. No, ne bi bilo ni njihovih dodatnih prihoda, na koje su se odavno navikli.

Riba, očito, smrdi od glave, kao i u svakom nečasnom poslu. Da bismo sredili inspekcijske i poreske službe, moramo utegnuti, disciplinovati i dekriminalizirati jako korumpiranu vlast. Kad bi to uspjeli, u budžete bi godišnje stizale nove milijarde, i to naše, ne tuđe, kreditne. I finansijsko i opšte zdravlje države time bi sticalo šanse za brži oporavak.

Tako bi bilo kad bi bilo. A kad će, sutra baš i neće. Neće ni prekosutra, ni naredne godine, vjerovatno ni one iza nje. Trenutno se ne dešava ništa što bi jačalo nadu u skoro presijecanje lopovske hobotnice koja nas krade svojim znanim i neznanim kracima.

fokus.ba